Ukradena ikona

Koncem prosinca ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov posjetio je u Istočnom Sarajevu predsjedatelja Predsjedništva BiH Milorada Dodika, a ovaj mu je darovao majušnu ikonu svetog Nikole, tri stoljeća staru i pozlaćenu. Trebao je to biti simbol povezanosti pravoslavnih nacija, ali se mala ikona pretvorila u veliki skandal. Mediji su objavili da ikona nije srpska nego iz Luganska, dijela Ukrajine koju kontroliraju Rusi; budući da ondje operiraju i srpski dobrovoljci, zaključilo se da je netko od njih ikonu donio na Balkan, kao ratni plijen, dobitak na pokeru ili dragu uspomenu. „Činjenica da je na ikoni pečat regionalne komisije za zaštitu spomenika materijalne kulture i prirode“, kazala je zamjenica ministra kulture i informativne politike Ukrajine Svitlana Fomenko, „ukazuje na to da je ta ikona vlasništvo države Ukrajine” – i zatražila ikonu natrag. Lavrov je hitno ikonu vratio Dodiku, kao vrući krumpir, a Dodik je izdao neuvjerljivo priopćenje da je ikonu dobio od neimenovanoga zemljaka čije je ona bila obiteljsko nasljeđe.

Kako se moglo dogoditi da su Dodik i društvo previdjeli pečat u vosku iz 20-ih godina prošlog stoljeća, kada je ikona registrirana u Odesi? Pa tako da je nisu okrenuli! Uvijek nas uče da je na slikama važno ono što se prikazuje, i to se analizira i proučava na bezbroj načina; ali nije manje važno ni ono na poleđini, dapače! Naime, dok ono naslikano, to jest prednji dio slike, pripada umjetniku i njegovoj mašti i vještini, i ulazi ili ne ulazi u povijest umjetnosti – ono ostalo pripada samoj slici; a slika ima svoju tjelesnost i sudbinu, ona je napustila slikarov atelijer i otputila se na putovanje kroz skladišta i trgovine, kroz galerije i depoe, kroz muzeje i kolekcije, sa zida na zid – a ta putovanja za neke slike traju već stoljećima, i itekako su na njima ostavile traga. Jedino što te tragove nikad ne vide posjetioci muzeja, oni su rezervirani za kustose, trgovce, restauratore i kolekcionare.

Ikona svetog Nikole koju je predsjedatelj
Predsjedništva BiH Milorad Dodik darovao
ruskom ministru vanjskih poslova
Sergeju Lavrovu

Ogledalo nema drugu stranu, ali slika ima. Kada je okrenemo, vidimo ponajprije stražnju stranu okvira i platna, ili kojeg drugog materijala na kojem je slika naslikana, zaštićene papirom. Međutim, ako malo bolje pogledamo, i ako imamo sreće, možemo naći ceduljice i naljepnice proizvođača platna, uokvirivača ili dobavljača umjetnina; na slici može pisati njezina cijena, ili cijena uokvirivanja; zatim možemo naći natpise koje su ostavili umjetnici osobno, a mogu sadržavati naslove slika, datume, gradove ili posvete; nekad se čak umjetnici i potpisuju odostraga; možemo naći opisane pojedinosti prizora, likova ili mjesta prikazana na slici; različite oznake aukcijskih kuća, galerija ili muzejskih izložbi; možemo vidjeti ima li slika nove ili originalne drvene nosače; na koncu, možemo naći stoljeće star pečat iz Odese.

Vrijedne i stare slike, dakako, najpomnije se provjeravaju sprijeda – rendgenom i ultraljubičastim svjetlom, kemijskom analizom boje i stručnim proučavanjem stila. Ali i odostraga se ima što vidjeti: izrada drvene konstrukcije koja podupire okvir mijenjala se svakih desetak godina u povijesti, i stručnjak već i po poleđini može datirati sliku i odrediti njezino podrijetlo po vrsti drva. Nadalje, na poleđini slike jasnije se vide mogući tragovi restauracije ili pokušaja restauracije, a ako su slike naslikane na dasci, pukotine će s te strane biti očitije; ondje se nalaze i etikete koje svjedoče o vlasništvu i posudbama, često izblijedjele, otrcane ili prelijepljene jedna preko druge; žigove imaju i platna i okviri. A sve je to jako važno jer se samo najpoznatiji umjetnici detaljno i pouzdano prate, dok za većinu manje poznatih slikara trebate biti pravi forenzičar da shvatite čiju sliku imate u ruci ili na zidu.

Ima jedno djelo koje prikazuje baš to o čemu sam pisao: stražnju stranu slike. Naslikao ga je 1670. nizozemski slikar Cornelius Gijsbrechts i nazvao upravo tako, Stražnja strana slike – a sada se nalazi u Državnom umjetničkom muzeju u Kopenhagenu. Slika prikazuje bijeli okvir s tragovima crne boje, pukotine u drvu i iskrivljene čavliće, i stražnju stranu sivog platna, na koje je crvenom čiodom prikvačena ceduljica s brojem 36. U to su doba flamanski slikari bili skloni takvim hiperrealističkim likovnim šalama: naslikali bi prizor koji bi bio tobože prekriven draperijom, kao da ga nešto zastire; kada bi gledatelj rukom krenuo pomicati naslikani zastor, shvatio bi da je prevaren. Zato se taj žanr nazivao betriegertje, odnosno, mali prevaranti. Zbog naslikane ceduljice s brojem, kustosi danas misle da je Gijsbrechts – inače zaboravljen u povijesti umjetnosti – sliku naslikao baš kao šalu, da je podmetne među druge slike izložene na aukciji, i sa svojim se prijateljima naslađuje kad je posjetitelji pokušaju okrenuti na drugu stranu. Slika je to sa samo jednom stranom, nešto poput likovne Moebiusove trake, i djelo čiji ga naslov posve opisuje.

Zgodna filozofska igra Gijsbrechtsa, međutim, nije utjeha Dodiku, koji se obrukao pred moćnom velesilom. Tako mu i treba kad daruje ukradeno, i kad daruje razmetljivo. A pogotovo je pravedno kažnjen jer je rob privida prednje, javne strane, i ne zna da je istina često skrivena iza nje.