Suvremeni škrci

Nakon tri predstave izvedene prema predlošcima suvremenih domaćih autora ovosezonski (2020/21) repertoar zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh obogaćen je klasikom iz 17. stoljeća, Molièreovom komedijom Škrtac (19. siječnja 2021) u adaptaciji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski.

Glavni je lik Harpagon, bogat i bolesno škrt (motiv preuzet iz Plautova djela Aulularia) lihvar koji kućanstvo, sluge i dvoje djece drži u oskudici pomno skrivajući novac (poznati motiv škrinjice). Zaplet počinje njegovom odlukom da djecu vjenča sa starim i bogatim „dobrim prilikama“ (bez osobnog troška), dok za sebe izabire mladu i siromašnu Mariane. Sin Cléante zaljubljen je u Mariane i nastoji spriječiti taj brak, dok kći Ėlise pokušava izbjeći udaju za starog Anselmea i ostvariti vezu s očevim domarom, mladim Valèreom. Zavrzlami pridonose Cléanteov sluga La Flèche, spletkarica Frosine, Harpagonov kuhar i kočijaš Jacques, sudski istražitelj i dodatni svrsishodni lik.

Hrvoje Kečkeš kao Harpagon, u glavnoj ulozi, i Dražen Čuček kao Anselme  / Snimio IVAN POSAVEC

Pitanju jesu li nam i danas smiješna Molièreova djela ili se samo divimo domišljato osmišljenim karakterima i zbivanjima koja izazivaju podsmijeh pridružuje se misao o potrebi adaptacije?! Zajec originalnom tekstu dopisuje popularne, svima znane izraze pa se tako na Molièreove rečenice naslanjaju stihovi iz poznatih šlagera, politički citati, fraze iz književnosti i dramskog kazališta, društvene igre (pogađanje filmova), duhovite opaske („Zvonko zvekeće zdravljem“) i dosjetke iz svakodnevice ili Zajecova profesionalne okoline.

Na samu početku predstave Zajec uspijeva ostvariti određenu prpošnost, ali kada se umeci počinju jednolično nizati, zajamčen je put prema monotoniji. Osim brojnih kratkih dosjetki tekst povremeno opterećuju nepotrebno dugi dodaci, kao kod Frosine (Linda Begonja), pa umjesto da njezin lik postane novo žarište zbivanja, pretvara se u kočnicu. Također je tegoban završni dio u kojem Anselme (Dražen Čuček) prepoznaje svoju, u davnom brodolomu, izgubljenu djecu Valèrea i Mariane. Duhovito je zamišljeno da se taj susret osmisli kao kazališni čin u kojem svi sudionici čine publiku (premda ne znam zašto bi Anselme postao Molière), ali „petljanje“ oko njihovih nevjerojatnih rodbinskih odnosa i šašava povezanost sa spomenutim brodom pretvara tu scenu u neduhovitu i napornu (srećom, ja na tom brodu nisam bila).

Dakako, ima zabavnih i smiješnih trenutaka, ali oni su posljedica glumačkih postupaka, a ne dopisana teksta. Tako su na primjer izvrsne male, Harpagonu (Hrvoje Kečkeš) primjerene scene, kada odvrće žarulju (zbog štednje) ili užasnuto uzvikuje „Zašto gore oba lustera?“. Iako pomalo gadljivo, ipak je neosporno komično kada Valère (Filip Detelić) s pladnjem obilazi goste prisiljavajući ih da ispljunu slastice, jer ih Harpagon želi vratiti trgovcu. Odličan je Luka Petrušić kao La Flèche kada gospodaru Cléanteu (Josip Brakus) predočuje sulude uvjete koje ovaj mora ispuniti radi dobivanja pozajmice.

Uz nabrojene glumce čiji nastupi variraju (ne njihovim izborom) između pogođenog i pomalo „zbrčkanog“, u predstavi još glume Maja Posavec (Ėlise), Iskra Jirsak (Mariane), Borko Perić (Jacques), Damir Poljičak (Sudski istražitelj) i Karlo Mlinar (prije spomenut svrsishodni lik koji se pojavljuje u trima „pomaknutim“ ulogama: kao La Merluche, Simon i Sudski pisar). Njihova su ostvarenja pak vođena izvedbenom idejom, a ne njihovim mogućnostima.

„Pljesnivom raskoši“ scenografija Stefana Katunara podsjetila me na vilinski svijet ilustratora Zdenka Bašića. Barbara Bourek odjenula je likove na dva različita načina: Harpagona u donje rublje i tek zaogrnuta ogrtačem, njegovu djecu u živopisnu (Cléante) ili kičastu (Ėlise) odjeću uz dodatne perike, sluge siromaški (srozanih čarapa u potrganu odjeću ili u kaputiće dvostrukog lica), a one izvan domaćinstva na suvremeni (Mariane, Sudski istražitelj) ili asocijativni način (uloge koje prikazuje Karlo Mlinar). Glazba Stanislava Kovačića nenametljivo je pratila zbivanja, a Miljenko Bengez osvjetljavao je scene kako treba.

Na tragu one famozne rečenice koja počinje „Amicus Plato…“ dodala bih: drag mi je Zajec, ali mi je draži Molière. Ništa nismo profitirali „zafrkancijom“ na račun dramskog velikana, jer najbolji tekstualni dijelovi ove predstave ipak pripadaju Njemu. Ako se Molière mogao poigrati Plautom na svoj način, onda se i Zajec mogao poigrati Molièreom na svoj način i ponuditi originalan tekst nadahnut današnjom situacijom. Lihvara, hvala na pitanju, imamo dovoljno.