Spomenik domovini u očima struke

„Zajedno sa spomenikom prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu Spomenik domovini predstavlja novu vizuru središta Zagreba te prostornu cjelinu kojom slavimo slobodu i neovisnu hrvatsku državu“, kazao je 10. prosinca 2020, na svečanom otvaranju spomenika održanu uz 21. godišnjicu smrti dr. Franje Tuđmana, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. No teško je reći hoće li mu se ostvariti želja da taj spomenik postane nezaobilazno mjesto u poznavanju Zagreba koje će posjetiteljima „pričati“ o povijesnom hodu, tradiciji i kulturi. Naime, spomenički kompleks izgrađen prema idejnom rješenju arhitekta Nenada Fabijanića od sama je početka bio uzrokom mnogih neslaganja u stručnom diskursu, kao i u očima „zainteresirane javnosti“. Osim što je s ukupno utrošenih 34,7 milijuna kuna jedan od najskupljih, riječ je i o najbrže izgrađenu spomeničkom kompleksu u hrvatskoj povijesti. Temeljni kamen postavljen je 23. rujna 2019, a radovi na izgradnji nisu prestali čak ni kad su svi ostali građevinski resursi preusmjereni na sanaciju štete od snažnoga zagrebačkog potresa pola godine poslije.

Ipak, problemi i strukovna neslaganja nadilaze prvu, površinsku razinu i stoga smo, želeći od mozaika pogleda eminentnih domaćih stručnjaka stvoriti cjelovitu sliku o Spomeniku domovini za komentar upitali osam uglednih domaćih arhitekata, kipara, likovnih umjetnika i kritičara: Maroja Mrduljaša, Mariju Ujević Galetović, Ivu Šimata Banova, Karin Šerman, Zrinku Paladino, Zvonka Makovića, Milana Bešlića i Alema Korkuta. Da je riječ o „vrućem krumpiru“, potvrđuje i to što se na naš poziv odazvalo tek pola ispitanika, dok su se ostali ispričali unaprijed dogovorenim obvezama ili odgovorom da još nisu stigli pogledati spomenik. Izjave sugovornika koji su se odazvali prenosimo u cijelosti.

Izložba skupocjenih materijala

„Sam spomenik još nisam uspjela pogledati uživo, no prema onome što vidim, problematičan je nedostatak prostorne komunikacije. Spomenik je smješten na Trgu Stjepana Radića, oko njega prolaze autobusi. Kažu da će ga uključiti u priredbe državnog vrha, no tko će to učiniti? Tko će doći onamo i odati počast?

Marija Ujević Galetović

Osim toga, to nije spomenik, spomenik bi trebao biti sveden na simbol i nešto predstavljati, a ovaj spomenik ne predstavlja ništa osim parade, izložbe skupih materijala. No mislim da se to događa kad netko u poznim godinama krene raditi nešto što nema u sebi od rođenja. Autor nagrađenog rješenja nije kipar nego arhitekt i meni je žao što nas kipare nisu pitali makar za savjet. Mi najbolje od svih znamo što se događa pretvorimo li malo u veliko i obratno. No ono što se ovdje dogodilo nemogućnost je komunikacije, spomenik je zatvoren staklom, a komunikacijski bi put posjetiteljima trebao biti otvoren. Po mojem sudu, riječ je o jednom velikom nesporazumu, mnogo je elemenata korišteno; vatra, voda koja prelazi u paru, kamen, staklo. To je znak da je na spomeniku radio netko tko o tome ne zna dovoljno. Jer jednostavnost je najteže postići, a ona je najpotrebnija. Spominjemo berlinski spomenik, ali i u njegovoj je izgradnji korišten samo kamen. Ovo je izložba skupocjenih materijala i pokazivanje financijske (ne)moći.“

Marija Ujević Galetović, kiparica

Prometna vreva uznemirava i šteti meditativnoj sastavnici

„Vrsnome arhitektu Fabijaniću prostor nije partner. Žalosna je činjenica, naime, da dva najvažnija hrvatska političara 20. stoljeća, Stjepan Radić i Franjo Tuđman, imaju parkirališta za mjesta odavanja poštovanja. Stoga bi se Trg Stjepana Radića trebao zvati Parkiralištem Stjepana Radića i nije prikladno mjesto za obilježavanje tako važna spomenika za hrvatski narod ma tko mu bio autor.

Milan Bešlić / M. C.

Kako je semantičko-semiotičko polje već ispunjeno djelom Kuzme Kovačića na istu temu, značenjska i simbolička vrijednost Fabijanićeva djela samim je time već nužno usporediva s Kovačićem. Kako je Kovačić svoje djelo napravio prije, mišljenja sam da je u semantičko polje već posađeno jedno djelo, a mjesto o kojemu je bilo dotad govora daleko je prikladnije za takvo djelo od parkirališta Stjepana Radića. Tko god bi radio nakon Petera Eisenmanna, koji je napravio remek-djelo u središtu Berlina koje također ima ponajprije memorijalnu svrhu i golemu simboličku snagu bio bi u nevolji jer se nužno postavlja u odnos na to remek-djelo. Zato je Fabijanićevo postavljanje, s likovnog aspekta logično, svojeg djela između kocke Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski i pravokutnika Gradskog poglavarstva te generalne osi koja hoće povezati stari i novi Zagreb, čitko i prepoznatljivo. Simbolička je vrijednost u tom smislu već ispunjena te će samo djelo teško u ovom prostoru na parkiralištu funkcionirati i imati potrebnu simboličku razinu i komunikacijsku frekventnost. Jer automobilska vreva uznemirava i ne doprinosi meditativnoj i kontemplativnoj sastavnici koja je nužna za mjesto obilježavanja kao što je Spomenik domovini. Uvijek je najveći problem kako nešto artikulirati i smjestiti u prostor.“

Milan Bešlić, likovni kritičar

Nedostaje umjetnička komponenta

„Najveći problem sa Spomenikom domovini jest što promatrača koji se nalazi ispred ili unutar spomenika ostavlja potpuno hladnim. Ne vidim nikakvu metaforičku ili umjetničku vrijednost koja bi ideju domovine prenijela. Spomenik bi trebao biti umjetničko djelo koje samim postojanjem vizualnim jezikom prenosi poruku, nešto izjavljuje. U neimanju osnovne vizualne okosnice koja će biti nositelj te ideje autor je počeo silno nabrajati stvari.

Alem Korkut/ Snimio Marko Ercegović

Imamo sve, od slavoluka, zovu ga i nadstrešnicom, vječne vatre s brončanom zvijezdom koja je na kamenom stupu, stakleni zid, Zid svjetlosti koji se referira na Zid boli u Selskoj, a tu su i voda i dim. Elemenata koji bi mogli stvarati neku konzistentnu cjelinu zaista je previše. To je izvrsno dizajnirano, Fabijanić je sjajan arhitekt i vrlo dobro dizajnira prostor, no nedostaje umjetnička komponenta, duh koji bi povezao sve te elemente u ideju domovine. Ne smije se zaboraviti da je to spomenik domovini, da je domovina ideja o kojoj svi imaju nekakvu sliku, a bojim se da slika ponuđena ovim spomenikom ne odgovara onomu na što većina ljudi pomisli kad pomisli na domovinu. Ne vidim toplinu, ne vidim snažni pojam koji sugerira čvrstoću i snagu. Ovakav dizajnirani prostor može se primijeniti na niz situacija i ideja pa i na izvanspomeničku situaciju u kojoj bi neki trg bio tako dizajniran. Što se tiče lokacije, pogledate li kartu grada, to je središnje mjesto, u nizu spomenika koji idu od Novog Zagreba, od fontana. Imamo, dakle, cjelinu vizualnih elemenata koji završavaju ovim spomenikom i to nije problematično. Problem je možda u tome što se spomenik ogradio od okolnih elemenata s drvoredom s jedne i staklenim zidom s druge strane. Sama lokacija nije problematična, no moglo bi biti to što se spomenik zatvara sam u sebe. I stvarno ne vidim ideju koju spomenik sam po sebi sugerira. Poredani su neki apstraktni vizualni elementi, s dizajnerske i arhitektonske strane to je super napravljeno, ali s umjetničke… Također, u budućnosti kao problem vidim i održavanje. Imamo oblutke, stakleni zid. Pojavit će se problem vode, izrastanja algi i za deset godina završit će kao spomenik na Medvedgradu koji je, po mojem sudu, bolje rješenje od ovoga. S dizajnerske se strane nema što prigovoriti, ali s umjetničke je mnogo toga propušteno.“

Alem Korkut,
likovni umjetnik

Dobro prostorno promišljanje, odveć skupa izvedba

„Mnogo sam puta predlagao/pisao da se uvede moratorij na spomenike dok ne dođu pitomiji ljudi i pitomija vremena. Jer ovdje ljudi jedni pored drugih ne mogu mirno živjeti. To je kontaminacija ionako kontaminirana prostora.

Ive Šimat Banov

Pa ja sam sit spomenika koji služe da za žive obave neki posao. Sit sam podjednako i retardiranih/doslovnih i tzv. modernističkih spomenika kod kojih, kada se izvedu, treba stajati neki livrirani tumač koji će objašnjavati što spomenik prikazuje. To je oholo samo srce pametovanja. Staviš obelisk, kocku, nadvožnjak, podvožnjak... pa si ti misli! Da bi u kocki ili obelisku ili nadvožnjaku prepoznao žrtvu, treba sve znati o kocki, proučiti od Parmenida do Pejakovića... To je entropija modernizma kojom se nadoknađuje nedostatak senzibiliteta i koji služi kao zaštitni znak „naprednosti“. Pred nekim modernističkim spomenikom kojemu treba tumač mi smo ona majmunolika bića okupljena oko megalita u Kubrickovoj Odiseji 2001, koji sjajno glumimo prisnost s tom pločom ne shvaćajući da je naš strah pred njom bio dragocjeniji od mira koji smo tobože našli i znamo što je i sadašnjost i umjetnost. Sit sam ekskluzivizma i sit sam pleterskoornamentalnih zavijanja o domoljublju potkrijepljenih licitarima i pukim znakovima pripadnosti. Spomenik ne treba biti umjetnost nego znak zahvalnosti. On treba biti pismen. Danas? On nije ni omraženi socrealizam jer u socrealizmu je bilo zanata. Danas je spomenik kod nas karikatura ako ga ne izvede majstorska ruka. On treba biti u prostoru kretanja kvalificiranoga pješaka gotovo nevidljiv (Matoš, Šenoa, Dražen Petrović...), ali ne toliko „da ga uopće nema“ (Brecht). On treba biti „iz čista mira“. Zemlja ozbiljne turobnosti treba više spomenika poput Pirije u Splitu, Tovara u Tribunju, Kupačice na Bačvicama, Krumpiru u Belicama, Turistu u Makarskoj... U svijetu (Prag) i sam Sigmund Freud visi na nekoj štangi. Nema umjetnosti, ali ima Smisla. Mi smo komemorativni i bez smisla za humor.

O Spomeniku domovini pisao sam za dnevne novine, hvaleći jedino njegovo prostorno promišljanje. Jer spomenik je prostor. Ono što manje hvalim jest da sve mora biti skupo, da sve mora biti od novih i dragocjenih materijala, svjetlucavih, sjajnih i skupih, a uzmimo Spomenik ubijenim Židovima Europe u Berlinu od betonskih blokova, a onaj u Budimpešti od odljeva cipela uz Dunav, te da dok se nešto ne proglasi nečim – nije to....“

Ive Šimat Banov,
povjesničar umjetnosti