Sonja Zubović, Belini brodovi

Bit čovjekova bivanja: ima ih koji su uvučeni u sebe, daljine ih ne opterećuju. A ima i onih koji su razigrani i teže odiljanju.

Ako se pjesme čitanjem obnavljaju, onda i proza ima svoju kvintesenciju. I ona se čitanjem obnavlja. Razmiču se granice proznog senzibiliteta: vrlo živa imaginacija koja dominira životom. Pripadati svijetu duhovnih vrijednosti koje su neizmjerne, a pripadaju začudnosti spisateljske aure.

Autorica romana za mladež Belini brodovi, pjesnikinja i prozaistica Sonja Zubović, već je u samu naslovu simbolizirala blagotvornu sintezu obnavljanja nasušnih poruka svijetu. Romanesknu konstrukciju donosi nam neočekivani kontrapunkt u liku već odrasle Bele što nas posredovanjem spisateljice suočava s djevojčicom Belom koja ostaje bez majke i živi, iako okružena naklonošću drugih, svoj osamljenički život koji takav kakav jest ne pridonosi njezinim žudnim sanjarijama. Belina senzibilizirana narav, usprkos pozitivnim vibracijama koje ju okružuju, slijedi osobne metafore svjetlosti i tako postaje autoricom svoje gotovo paradoksalne samoće. Njezina metafora svjetlosti njezin je zamišljeni lik oca koji se na jednom od žuđenih brodova vraća svojoj djevojčici.

Izd. Ljevak, Zagreb, 2020.

Rasplet simbolične storije vodi nas ravnoteži pozitivnih vibracija u kojima dohvaćamo izgubljenu nit najosobnijih snova: Bela upoznaje oca. Umijeće kazivanja koje slijedeći formulu deus ex machina preobražava Belu hipnotiziranom samoćom. Optimizam postojanja donosi nam harmoniju stvari i bića, što i očekujemo. Odjednom se atmosfera mijenja i mi korespondiramo s problemima bitka i opstojnosti. Metaforički deus ex machina kao u najnapetijem trileru suočava nas sa smrću. Događa se smrt: Belin tek pronađeni otac umire.

Djevojčica Bela, okružena prijateljskim vibracijama, braneći i čuvajući svoju intimnost iz prošlosti, prihvaća metamorfozu svojih snova. Nadilazeći transcendencije života, Bela imaginativnom sviješću prihvaća vlastitost odrastanja. Stvarnost koju je prihvatila obvezuje: „Koliko god bi bila uvjerena da je neke situacije nadjačala, osjećaji bi je često znali iznenaditi. Samo bi se iznenada pojavili i izronili odnekud iz nje kao rijeke ponornice. Rijeke i onako ne prestaju teći ni kad poniru. U takvim trenucima, uvijek iznova, pitala se može li uistinu čovjek očvrsnuti toliko da se odmakne od svojeg odrastanja i sagleda ga na neki mudar iscjeljujući način.“

Iako u svijetu nije sve raspoređeno u duhu pozitivnih vibracija, roman Belini brodovi osmišljava osjećaj nečeg dubokog, beskrajnog. Usprkos svemu čistoća ljudskosti promiče prave vrijednosti. S tim ciljem usuglašen je imaginativni svijet književnice. Iz nadahnutog predgovora Brodovi kao simbol stanja duše književne kritičarke Dubravke Težak ističem aktualnu misao: „Usprkos tragedijama, uvijek ima ljepote i dobrote zbog kojih vrijedi živjeti.“