Rijeka i okolica u mađarskim putopisima

Na početku ove zanimljive – i nužne! – knjige piše: „Knjiga se objavljuje u godini u kojoj je Rijeka europska prijestolnica kulture.“ Upravo ta titula trebala je biti povod i za intenzivnije promišljanje nekadašnjih kulturnih i političkih veza grada na Kvarneru s Trstom, Bečom i Budimpeštom, no to nije dokraja iskorišteno. Od svih tih austrougarskih kulturnih prožimanja najegzotičnije je nedvojbeno bilo s Mađarskom. Tu je stoljećima prvi problem bio neobičan i težak jezik, koji je ostao – pogotovo nakon prestanka uporabe latinskog – i glavna prepreka nekakvim bližim i dubljim kontaktima. Mađarska je provizorno držala Rijeku od 1868. do 1918, kao izdvojeno tijelo (corpus separatum), no to je ostala tek egzotična epizoda, puna neobičnih priča, ali nekako površna i uzgredna, na razini dvomilenijske gradske povijesti. Iako, zahvaljujući mađarskim imperijalnim naporima, Rijeka je dobila željezničku prugu prema Budimpešti, veliku luku – tada osmu u Europi – i brodogradilište Ganz-Danubius (danas 3. maj).

Izd. Srednja Europa, Zagreb, 2020.

Ova knjiga veliki je prevoditeljski pothvat, uključuje sedam prevoditelja i sedam studenata zagrebačke hungarologije te financijsku pomoć mađarske fondacije i hrvatskog Ministarstva kulture. Knjiga uglavnom pokriva razdoblje 19. stoljeća, kad je Mađarska pokušala od Rijeke napraviti Budimpeštu na moru. Uvodni tekst napisao je Irvin Lukežić, dobar poznavatelj teme, no njegov je tekst elegantan i neutralan i ne daje povijesni okvir koji bi pojasnio danas posve nepostojeće odnose i probleme. Kod ovakvih knjiga, duboko utemeljenih u posve različitim političkim okolnostima, nužan je ozbiljan povijesni tekst, koji bi kulturološki mogao objasniti što se uopće dogodilo u razdoblju između 1776. i utemeljenja prvoga mađarskog gubernija u Rijeci i 1918. i propasti trećeg gubernija i hrvatskog preuzimanja mađarske Guvernerove palače. Takav tekst Lukežić je mogao napisati s lakoćom, no očigledno je da je dobio drukčiji radni zadatak. Samo da se pojasni dubina problema, moraju se navesti podaci o novinama, školama i ulicama u Rijeci.

Osim novina na hrvatskom i talijanskom jeziku od 1903. u Mohovićevoj tiskari tiska se tjednik Fiumei Szemle (Riječka smotra) koji su uređivali Viktor Garády (de Gauss), profesor Nautičke akademije, ravnatelj Biološke postaje i akvarija u zgradi Luke, te Laszlo Szégfy, tajnik Trgovačke burze. Politički dnevnik A Tengerpart (Primorje) još je otvorenije zastupao mađarsku politiku. Slijede i Fiumei Hirlap (Riječke novine), Fiumei Naplo (Riječki dnevnik) i Fiumei Éstilap (Riječki večernji list).

Uoči Prvoga svjetskog rata škole mađarskog nastavnog jezika bile su: Državna viša gimnazija, Državna viša trgovačka škola, Nautička akademija, Državna građanska škola, Državna pučka škola, Državna pučka škola na Mlaci, Državna muška i ženska škola na Trgu Scarpa i dvije ženske građanske škole. Škole talijanskog jezika bile su: komunalna mješovita građanska škola u Via Ciotta, muška pučka škola u ulici De Amicis, sedam pučkih škola po predgrađima, jedna pučka sa stručnim tečajem i tri građanske ženske škole. Kako, nakon 1896. i nasilna izguravanja hrvatske gimnazije na Sušak, nije bilo nijedne škole na hrvatskom jeziku, 1910. pokrenuto je Društvo Ljudevit Gaj s glavnom svrhom utemeljenja takve škole. No taj pokušaj nije dao nikakva rezultata. I zato se za Rijeku govorilo da je „mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski“!   Od istaknutih Mađara ulice, obale i parkove u Rijeci imali su 1911: političari Gyula Andrássy, Lajos Kossuth, Ferenc Deák, ministar prometa Gábor Baross, slikar Mihály Munkácsy, pjesnik Sándor Petőfi i guverneri Lajos Batthyány, Géza Szápáry, Joseph Zichy i Ágoston Zichy.

Vrlo je različito poznavanje problema grada Rijeke kad o tome pišu ljudi koji su tu dulje živjeli (Ida Kiss, Ferencz Császár i Victor Garády) i ljudi koji su sve doživljavali u prolazu, iako su bili na razini Monarhije neusporedivo važniji (István Széchenyi, Lajos Kossuth, Miklós Wesselényi...). Za Rijeku je nedvojbeno najzanimljiviji dnevnik Ide Kiss, jer je ona bila središte društvenog života grada, koji je tek čekao pravu priliku.

U razdoblju 1837–1848. lijepa Ida organizirala je velike vrtne zabave za četiristo uzvanika u prekrasnom parku vile Lorenza Ciotta, ne bi li Rijeci podarila sjaj udaljene metropole. U njezinu plavom salonu okupljali su se i Michele de Horhy, političar koji je ustrajavao na modernizaciji luke, Charles Meynier i Walter Smith, vlasnici već svjetski poznate Tvornice papira, te slikar Louis Meynier. Dana 13. travnja 1841. bila je na čelu komiteta od petnaest građana koji je utemeljio Milosrdno dječje prihvatilište.

U sklopu mađarskih napora da se Rijeka pretvori u važnu luku 1842. nekadašnji je riječki profesor Ferenc Császár tiskao prvi svezak A Fiumei kikötö (Riječka luka) u Pešti, a iduće godine drugi svezak u Budimu. U knjizi je i nacrt luke koji je izradio Giuseppe Bainville.

Guverner Pál Kiss je, pak, u Rijeci pomagao pokretanje novina Eco del Litorale Ungarico (Jeka Mađarskog primorja), čije se prvi broj pojavio pred čitateljima 5. travnja 1843. U tom broju objavljena je vijest o tiskanju knjige Ferenca Császára o riječkoj luci, a u broju 7, od 26. travnja, objavljen je tekst O mogućnostima željezničke pruge od Pešte do Rijeke. U idućim brojevima objavljene su i tri ode Idi Kiss. U Rijeci su porinuti u more i jedrenjaci Governatore Paolo Kiss i Ida Kiss.

Ukratko, Rijeka i okolica u mađarskim putopisima važna je knjiga za Rijeku, no izvan Rijeke interes za nju neće biti osobit. Problem je sa zatvorenom poviješću, s onom koja nije toliko vezana uz današnjicu, da je zanimljiva, u prvom redu, uskom krugu stručnjaka, dok za nesretnoga prosječnog čitatelja to postaje hermetična ili čak egzotična literatura.