Razgovor ugodni o poeziji

Iako se gotovo sve urotilo protiv toga, ima i danas ljudi koji čitaju ne samo poeziju nego i njezinu kritiku. Neki me dan presreo jedan takav namjernik i izazovno kazao:

–Vi koji pišete o poeziji često se skrivate iza teško pronična žargona i stručnih pojmova. Čovjek to ne može čitati bez rječnika i diplome o završenom studiju filozofije ili književnosti. Na kraju nisam siguran razumijete li uistinu poeziju ili samo pametujete. Zanima me može li kritičar učiniti nešto za poeziju, napisati prikaz koji će se čitati bez napora, poput kakve priče? Kad sam vas već sreo, hajde pokušajte.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2020.

Tko je građanin Sven?

Izazov je bio ozbiljan, ali prihvatio sam ga. Ako bolje razmislim, iza riječi tog čovjeka provijavaju pitanja o smislu, granicama i diskursu kritike. Nakratko sam zastao, promislio pa počeo:

– Već sedam-osam godina književna se javnost pita koji se građanin krije iza pseudonima Sven Adam Ewin. Nagađanja su brojna, ali ni jedno ne podupire kritična količina argumenata. Taj autor piše i piše, objavljuje na internetu i tiskom, a ubogi čitatelj ne može sa sigurnošću kazati je li dotična persona muško ili žensko, mladac ili starac, ateist ili vjernik, dobar ili loš Hrvat, ljevak ili dešnjak, što voli jesti, koja pića preferira, koje je političke orijentacije, gdje je bio ’91, koja mu je najdraža boja, kako se odijeva i sl. Taj je pseudonim uzrokovao popriličnu zbrku u Republici stiha. Mnogi hoće poeziji pridružiti konkretno lice i sve što uza nj ide pa mirno nastaviti svojim putem. Ljubitelji poezije, pjesnici, akademici, čuvari tisućljetne hrvatske kulture, svi imaju svoje spoznaje o njegovu identitetu i svoje kandidate za Svena Adama Ewina. Međutim, što više inzistiraju, zagonetni ih građanin Sven sve više draži. Daje intervjue, licitira brojem pjesama koje je napisao: 2014. je govorio o 1.500, a već 2017. o poštovanja vrijedne 3.000 pjesama. Tvrdi nadalje da mulja s godinama tako da ga „neki drže prištavim studentom književnosti, neki uščuvanim sredovječnim profesorom, a neki pak starcem od kojih 80 godina“. Usto njegova anonimnost česta je tema njegovih stihova, npr. Nek’ živi pjesma, a ne Sven Adam.

– Dobro, dobro ste se snašli, priznajem – prekinu me sugovornik i nakratko se zagleda u nebo. – Ipak to što govorite općepoznate su stvari. Ewinova igra s identitetom već predugo traje da bi bila samodostatna tema.

– Slažem se. No ovdje tu igru, u kojoj SAE u priličnoj mjeri uživa, nisam spominjao iz čista mira. Ona se nastavlja i u bilješci na kraju netom objavljene zbirke Poslije tebe samo noć o kojoj sam zapravo naumio govoriti. Bilješka glasi: „Rođen sam. Odcvjetao. Odrastao. Nadrastao. Prorastao. I, kao ponekad voćka ujesen, ponovo cvjetam. Pred zimu. Živim u svojim pjesmama. Isključivo od ljubavi čitatelja. Dovoljno? Dovoljno.“ Autoru je možda dovoljno (premda u to dvojim), ali mnogima nije.

Lirski teatar

– Odlično, baš mi je drago da ste spomenuli tu zbirku. Nedavno sam ju čitao. Ipak, recite mi najprije što mislite tko bi zapravo mogao biti Sven?

– Ne znam. I pravo da vam kažem nisam odviše znatiželjan. Ajmo ovako. Ja ću pokušati opisati knjigu Poslije tebe samo noć, a vi na temelju njezinih stihova i lirskoga stila komentirajte nagađanja o građaninu koji se krije iza Svena. Najprije informacija: zbirka Poslije tebe samo noć peta je autorova pjesnička knjiga – prethode joj Zmijski car (2015), Poeme (2017), 175 soneta (2018) i Ninočka Vasiljevna (2019). U zbirci je ukoričeno 49 pjesama, koje predgovorno najavljuje Tin Lemac. Knjiga bi se mogla odrediti kao ljubavni kanconijer. Lirski se subjekt neprestance obraća partnerici, ona mu kadšto uzvraća. Taj se odnos prikazuje u hiperboli, mistificira do krajnjih granica, deskribira s pomoću mitoloških, biblijskih, povijesnih i literarnih asocijacija. Već u prvoj pjesmi Čovjek od soli naznačen je retoričko-emocionalni intenzitet Ewinova postupka. Predstavljajući glavne aktere svoga lirskog teatra, pjesnik poseže za klasičnom topikom vatre i leda: „Ja, salamander, iz davnog doba jure, / Ti hladni uzrok mojih ljubavnih boli.“ Subjekt se dakle metaforički prispodobljuje salamanderu, aktivirajući u nastavku pjesme sva tri značenja u kojima se rabi ta riječ – 1. daždevnjak čija je koža na cijeni, 2. duh koji živi u vatri i 3. osoba koja dobro podnosi vrućinu. Kako pjesma odmiče, a radi se o Shakespeareovu ili elizabetanskom sonetu, iskazivačka se ekstaza promeće u prigodnu dosjetku. Subjekt se preobražava u kamen na pašnjaku koji ližu „žedne krave, ovce i koze“ da bi u poenti, nakon što je bacio žáru, poželio da se njegova partnerica pretvori u ovcu te da ga „ko kip od soli liže“ i da sve u njemu „što klonulo je … diže“.

– Hm, da – promrmlja ljubitelj poezije i čitatelj kritike. – Sjećam se toga: ko ovca liže… što klonulo je diže. Zar nije malo čudno kako je od salamandera stigao do te banalne dosjetke, i to još u sonetu!?

– Do neke mjere sigurno je čudno, ali upravo se u tome sastoji dobar dio njegove vještine. Ewin je napisao tekst koji je jezično i smisaono istodobno kompleksan i jednostavan, klasičan i suvremen, učen i razgovoran, prožet finom aluzivnošću, a okončan prigodnim lascivnim gegom. Rekao bih: tipična postmodernistička pjesma, koja poznate motive, postupke i oblike rabi na nov način postižući tako i nove učinke.

– Samo trenutak. Zar nešto slično nije radio i Slamnig? Što bi onda i on bio postmodernist?

– Upravo tako. Slamnig se prvi u našoj poeziji posve osviješteno poigravao s jezikom, pjesničkim formama, spajao visoko i nisko. Štoviše njegove tri knjige Sed scholae, Relativno naopako i Tajna, tiskane 1987. i 1988, stilski i tematski funkcioniraju kao pretekst Ewinoj zbirci Poslije tebe samo noć. U tim zbirkama naš je luckasti bard progovorio o ljubavi u poodmakloj dobi, a njegov libido pozni proizveo je obilje komičnih situacija, vrludao između strasti i sjećanja, združivao klasike i ljude sa šanka. Ewin se nedvojbeno približava Slamnigovu stilu kad partnerici poručuje „Ja star sam vrlo. I ti si vrlo stara.“ ili kada joj prije odlaska u kazalište savjetuje „možda godine sa svoga lica / da ostaviš u garderobi“ napominjući usput „i meni draga škripe kosti / zato i jesam pun pakosti“. Ako ljudi već s toliko mara pokušavaju razotkriti Svena Adama Ewina, Ivan Slamnig je – figurativno govoreći – dobar kandidat za jedno od njegovih lica.

– Ah, vi kritičari: „figurativno govoreći“, „dobar kandidat“, idi mi – dođi mi. Ne traži se figura nego čovjek. Stoga valja biti posve jasan i doslovan. Recimo, moja je pretpostavka: Luko Paljetak! On bi mogao biti Sven. Iznimno je vješt, duhovit, bogate kulture, sve zna o pisanju poezije. Može napisati pjesmu o čemu god, pritom upotrijebiti četrnaesterac i rimom povezati ono čega se u istom kontekstu ne možeš ni sjetiti. U Ewinovoj zbirci rimuju se đon na đon i cabernet sauvignon, školjka i bogomoljka, depadansa i šansa. Takve bi otkačene rime Paljetak bez problema stvorio. Osim toga i on je napisao dosta soneta. Postmodernističkih, kako biste vi rekli. A ja bih radije kazao: Promijenio je sonetu lični opis.

– Supotpisujem sve što ste rekli. I dodajem: Paljetak je kao i Ewin majstor varijacije. O istoj temi uspijeva pjevati često, različito i intrigantno. Vratimo li se zbirci Poslije tebe samo noć, vidljivo je da temi ljubavi prilazi umješno, da promjena perspektive, trenutka ili scene nudi i osjetno drukčije uvide. Ta vještina neizravno sugerira da ljubav doista ima tisuću lica. Pjevao o tlakomjeru, drhtaju, fiktivnom dvoboju, poručivao partnerici da njegovo sjeme posije s lanom u proljeće i brine se o njemu ili alegorijski prikazivao odnose u voćnjaku između Višnje s jedne te Graba, Jasena i Drijenka s druge strane, Ewin slavi ljubav i sva njezina obličja, boje i krinke. Paljetak je vjerojatno mogao napisati dosta stihova iz zbirke Poslije tebe samo noć. Međutim jako sumnjam u takvu mogućnost. On je naime pod svojim imenom – uza sve drugo – objavio šezdesetak pjesničkih knjiga. Zdravorazumski se upitati: Kada bi još stigao napisati i Svenovih četiri, pet tisuća pjesama, objavljivati ih na mreži pa onda još i revno čavrljati s čitateljima?

Svenovi driblinzi

– O. K. Neka onda i Paljetak bude, kako rekoste, dobar kandidat za jedno od Svenovih lica. A što mislite o pretpostavci da je Sven Adam Ewin zapravo ime kolektivnog projekta, grupe koju čini više pjesnika i pisaca? Članovi te grupe iz reda afirmiranih pisaca po mom mišljenju mogli bi biti: Franjo Nagulov, Olja Savičević Ivančević, Zvonimir Mrkonjić, Stanko Andrić, Božica Jelušić… Neki spominju i akademike Užarevića i Damjanovića, ali ne vjerujem previše u tu mogućnost.

– Ne znam, ne vjerujem baš u kolektivne projekte. Teško bi bilo uskladiti pet glava i deset ruku? Da i ne govorim o tome koliko bi teško u tim okolnostima bilo sačuvati tajnu SAE-ova identiteta. Negdje bi vjerojatno došlo do nesporazuma i stvar bi pukla. U poetičkom smislu imena koja spominjete svakako su u igri. Doduše čini mi se da, uz obilježja koja SAE dijeli s njihovim pisanjem (narativnost, erudicija, ludičnost, kreativna upotreba tradicionalnih kategorija poput soneta ili rime, intermedijalnost, sklonost dosjetci i sl.), postoji i ono nešto što ga od njih razlikuje. Ta nijansa, ta Ewinova specifičnost svojevrsni je iskazivački manirizam, koji se ogléda u tome da je pjesma, što god joj bila tema, u pravilu intonirana tako da izaziva ugodu. Ako tematizira tugu, pjesma je intonirana gotovo veselo, kao da je u odnosu na samu temu subjekt distanciran ili kao da svjesno priječi emocijama da se razmašu pa ih opisuje sa strane, prividno nezainteresirano i vedro kao da komunikativnost pjesme stavlja ispred vlastite emocionalnosti. Tim se načinom u zbirci Poslije tebe samo noć dotiče čak i teme smrti. Dapače njegovi su ljubavnici u toj knjizi aktivni i u grobu – jedno drugom dodiruju kosti, pa se tuku, kosti se rasipaju u prah, ljubomorni su, nerijetko lascivni. U tim tekstovima poetski govor dolazi do ruba karikature, čini se da ne može prestati, ritmično se nižu slike i slikovi, iako je i od ljubavi i od pjesme ostala samo jezovita zabava. U ilustraciju navodim krajnje artificijelne stihove pjesme u kojima subjektov kostur šeretski poručuje partneričinu kosturu: „Jedan savjet (al’ po mome), / Ja ću tebi dati: / Uzmi kosku pa mu njome / Svu zdjelicu smlati.// One druge kosti resto / Van iz groba hiti, / Jer mu eros znade često / U kostima biti. // Još mu čeljust vatrom spali / I tako ga spriječi / Da susjedi ne uvali / One proste riječi.“

– Shvatio sam, ne morate me dalje uvjeravati: uz manje ograde, vi ste prilično skloni zbirci Poslije tebe samo noć i općenito Svenu Adamu Ewinu – pomalo je razočarano konstatirao moj sugovornik. – Ipak, da nemate za to i poseban razlog!? Bi li Sven možda mogao biti Krešimir Bagić?

– Ne bi, bez brige. Da sam ja napisao toliko pjesama, nogomet bi bio mnogo češće spominjan. Svenovi su driblinzi posve druge prirode.