Potresi u medijima

Nije još vrijeme, a ni mjesto za ozbiljnu znanstvenu analizu o ulozi medija u izvještavanju o potresima. Friško je sve. Mnogi medijski djelatnici u ovoj su katastrofi promijenili način rada, a nerijetko i životne uvjete, jer svaki dan ujutro odlaze na Banovinu i vraćaju se u kasne večernje sate s nekom drugom slikom i pogledom na Zagreb i ostatak Hrvatske. Nisu ni oni više isti. Ova je tragedija toliko toga promijenila i stvorila posve novu sliku o medijima, medijskim djelatnicima i novinarstvu kao profesiji. Potvrdilo se ono o čemu godinama pišemo jer smo se u trenucima neizvjesnosti opet najprije okrenuli medijima kojima najviše vjerujemo: radiju, televiziji i novinama. Društvene mreže također su imale važnu ulogu i to primarno u udruživanju za pomoć stradalima, ali ne u tolikoj mjeri kao kanal za vjerodostojno informiranje o društvenim događajima.

Mnogi medijski djelatnici u ovoj su katastrofi promijenili način rada, a nerijetko i životne uvjete / Snimio Slavko MidŽor / PIXSELL

Mediji najavljivali nove potrese

Znali smo da će biti novih potresa. Mediji su objavili toliko izjava stručnjaka iz kojih se moglo iščitati da je realno da nas nakon potresa u ožujku pogode novi. Čitali smo o tome i u brošurama koje smo posljednjih nekoliko godina dobili u kućanstvima diljem Zagreba. Ali nismo bili spremni. Ni kao sustav, ni kao medijski djelatnici i građani. Ipak, prva ili druga stvar koji smo napravili nakon potresa jest da smo upravo u medijima potražili prve informacije i to većinom o mjestu i snazi potresa te o broju stradalih. Uostalom, prisjetite se vaših reakcija nakon potresa u ožujku i u prosincu i vidjet ćete koliko su vam mediji važni u životu. Danas, tri tjedna nakon potresa, već možemo prepoznati neke zajedničke karakteristike i faze izvještavanja.

Od potrage do selekcije

U prvoj fazi – potrage za informacijama – krenuli smo u potragu za osnovnim informacijama i vrlo brzo dobili većinom provjerljive i sadržajne informacije u kojima se uglavnom čuvalo dostojanstvo ljudi o kojima se izvještavalo (uistinu je bilo svega nekoliko iznimki). Dok je ova faza korištenja medijskih sadržaja možda bila i najvažnija svima na stradalim područjima, još intenzivnije korištenje medija nastavilo se u drugoj fazi – trajnog praćenja medijskog sadržaja. Ovdje će se ponajprije prepoznati svi koji su dane provodili tražeći neke nove informacije, dok su osluškivali je li zvuk koji su upravo čuli od tramvaja ili onaj nakon kojega redovito dolazi potres. Mnogi od vas možda su u tome i pretjerivali pa ste (iako se ne nalazite na stradalom području) vrijeme provodili uz televizor, računalo ili mobitel, tražeći svake minute novu informaciju. U nekim obiteljima to je trajalo doslovno cijeli dan. Psiholozi će tek istražiti koliko je to trajno praćenje medija ostavilo trajnih posljedica i utjecalo na naše emocionalno zdravlje, a pogotovo na živote naše djece i mladih.

Treća je faza dovela do sustavnijeg praćenja, u kojem smo lako mogli prepoznati obrazac izvještavanja koji nas je podsjetio na Domovinski rat i npr. izvještavanje o akciji Nachbar in Not, u kojoj su prijatelji iz Austrije pružili ruku spasa kada smo gubili tlo pod nogama. Ta faza, koju sam nazvao pomoć u nevolji, bez medija ne bi bila moguća. I siguran sam da smo svi skupa ostali bez teksta kada smo vidjeli kako su se ljudi diljem svijeta ujedinili i pokazali da smo jedno u prikupljanju pomoći za stradale. Ta aktivnost traje i dalje, ali prljavštine oko obnove i repovi iz prošlosti polako je nagrizaju. Upravo su u toj fazi mediji najviše homogenizirali javnost, stvorili preduvjet da svi budemo jedno tijelo koje diše za stradale. Pokazali smo da možemo, zahvaljujući stručnjacima, inženjerima, vojsci, udrugama, Crkvi, volonterima, institucijama i da – medijima.

Pustite sada ogorčenost, selektivne interpretacije, fokusiranosti na pojedine autore i urednike, koje možda smatrate nedostojnima profesije. Oni će ionako sami sebe razotkriti. Ovo je prilika da svi jasno pohvalimo medijske djelatnike koji su ostavili svoje srce na Banovini i nastojali na sve moguće načine samo prenijeti informaciju. Nije li to osnovna novinarska zadaća, cilj i misija? Potresi su se, slikovito govoreći, dogodili i u medijima i pokazali koliko medijskih djelatnika za vrijeme izvještavanja ne kalkulira, radi svim srcem, ostaje do kraja, ne posustaje u služenju drugima i možda ignorira upute urednika i vlasnika da malo „smanje doživljaje“ na terenu.

No vjerojatno ste i sami primijetili kako smo nedavno polako ušli u fazu selektivnog razotkrivanja, u kojoj će svašta isplivati na medijsku površinu. Dok priželjkujemo profesionalno istraživačko novinarstvo, budimo oprezni prema temama koje brzo bljesnu pa u trenu nestanu. Stoga informacije tražite u medijima koji i danas nastoje prikazati sve aspekte ovog izvanrednog događaja, u kojima se i dalje donose životne priče volontera i stradalih obitelji i u kojima afere oko obnove i života pojedinih političara neće istisnuti iz fokusa životnu svakodnevnicu ljudi koji tamo žive.

Promjene u medijima

Posljednja tri tjedna bila su vrijeme velikih promjena i u redakcijama. Sve jasnije vidimo da su nam redakcije krhke i dodatno oslabljene nakon pandemije. Sve je manje ljudi u redakcijama, nedostaju lektori i redaktori, veći dio radi online. U vremenu pandemije i potresa jedva možemo spojiti ekipu za teren, a i skraćuje se vrijeme za profesionalno izvještavanje… O tome publika ne razmišlja i redovito ne zna, jer su je uredništva naučila da je sve besplatno i dostupno taj tren i da će svaki dan imati javljanje uživo u točno određeno vrijeme pod svjetlima rotirki.

Ovi će događaji sigurno početi mijenjati i naše medije, kojima je također potrebna pomoć i potpora. Iako smo imali veliku generaciju ratnih reportera, od kojih su mnogi izvještavali i o međunarodnim događajima, nismo ih uključili u edukacije za izvještavanje o potresu, požarima, poplavama, pandemiji. U tome ih je zapravo svojevremeno najviše educirala vojska programom obuke za novinare koji su išli izvještavati u vojne misije. Zakazali smo i u odgojno-obrazovnom sustavu jer nismo novinare i komunikologe u dovoljnoj mjeri pripremili na ovakve situacije. Zakazale su i strukovne udruge jer nisu pružile dodatne trajne programe specijalizirane edukacije, iako smo znali da je pitanje dana kada ćemo se ponovno suočiti sa sličnim događajem. Ali isto smo tako mogli čuti vrlo jasne molbe stradalih da se donose priče s terena, iz oštećenih kuća i obitelji, da se ističu dobri primjeri ljudi koji su ostali i koji se bore. Svaki naš katastrofičan, neutemeljen, mamilačko-senzacionalistički naslov otežava životnu situaciju svima koji se svako jutro bude na Banovini. Tomu sigurno nisu pridonijele izjave i opreme naslova u kojima se stvara okvir beznađa, ma koliko opravdani i stvarni bili problemi i teme o kojima se izvještava.

Oslabljeni lokalni mediji

A upravo o tim uvjetima i prije ovih događaja najviše su znali lokalni mediji, koji su često pod raznim političkim i gospodarskim pritiscima tražili svoje mjesto pod suncem. Iako je veći dio njih pretrpio ozbiljnu štetu nakon potresa, njihova je infrastruktura, zahvaljujući strukovnoj udruzi, osposobljena u rekordnom roku. Ovo je svakako prilika da u prvi plan istaknemo lokalne medije i novinare koji u teškim gospodarskim uvjetima jedva spajaju kraj s krajem, a već otprije iz Domovinskog rata znamo kolika je važnost lokalnih medija, pogotovo radija u izvanrednim događajima. Nije slučajno da su upravo lokalni mediji primjerom pokazali kako drže do dostojanstva žrtava (za razliku od najmanje dvije nacionalne komercijalne radijske postaje koje možda nisu znale da moraju prilagoditi glazbeni program na proglašeni Dan žalosti). Lokalni će mediji i u godini u koju smo ušli donijeti nadu i optimizam te biti trajni oslonac za ljude kojima trebaju vratiti život iz ničega. Uostalom, oni ih i najbolje poznaju.

Emocionalni izazovi

Proći će još mnogo vremena do suočavanja s emocijama koje smo proživjeli. A osim stradalih, volontera i službi koje su im pomagale ne zaboravite na medijske djelatnike: vozače, kamermane, tonske snimatelje, rasvjetljivače, producente, novinare i urednike. Oni u Hrvatskoj unutar struke teško mogu dobiti pomoć u suočavanju s emocijama, traumom i stresom. Vrijeme je da im pružimo trajnu potporu. Oni će možda već sutra ponovno biti u situacijama na koje nisu računali i za koje nisu spremni, gledajući i proživljavajući sve što mi „osjećamo“ samo preko ekrana. Kroz tu perspektivu gledajte i na njihove pogreške i vidjet ćete jasnu razliku između piskarala i novinara, između medijskog djelatnika i najamnika, između „kreatora sadržaja“ i profesionalnog obrazovanog novinara i komunikologa.

Mijenjamo sve

Nije li ovo prilika da se izborimo za kvalitetnije novinarstvo? Dok dosadašnji podaci pokazuju kako ljudi u Hrvatskoj na mrežnim stranicama rado čitaju o crnoj kronici, seksualiziranom sadržaju i bizarnostima, možda je ovo prilika da kao publika budemo aktivniji i pokažemo veći interes za društvene teme. Da, to je teško postići u sustavu koji se u većem dijelu oslanja na interese tržišta, ali nužno je podupirati stvaranje sadržaja i sustava koji će biti spreman reagirati u izvanrednim situacijama, mimo logike klikova i raznih likova. Redakcije već sada mogu mnogo napraviti ako iz dana u dan stavljaju stradale i volontere u prvi plan ili ako im posvetimo malo više minuta u središnjim informativnim emisijama. Osmislimo nove programe za edukaciju novinara, pogotovo na lokalnoj razini. Izradimo preporuke za izvještavanje o izvanrednim događajima. Naglašavajmo primjere dobre prakse. Afirmirajmo novinarstvo kao važnu profesiju. Usprkos svim problemima i slabostima novinarske profesije, ne mogu zamisliti još jedan sličan događaj i tišinu u eteru…

* * * * * * * *

Dok izvještavate o potresima i stradalima razmišljajte:

– o umirovljenicima koji su sami u svojim sobama;

– o djeci kojoj roditelji ništa ne govore o potresima, dok gledaju slike srušenih kuća i svjedočanstva ljudi koji su sve izgubili;

– o tome hoće li svi stradali čuti vašu informaciju;

– o likovima koji vam žele preusmjeriti izvještavanje;

– o unaprijed naučenim rečenicama koje traju tridesetak sekundi;

– kako očuvati dostojanstvo svih koji su stradali;

– kako izbjeći politizaciju i promociju;

– da vaš „mandat“ traje duže od onih koji pred mikrofonima prolaze.