Odvažno remećenje uvriježenih analiza

.

Kad se govori o slikarskom opusu Jerolima Miše naglašava se njegova „socijalna empatija“, ističu se „slike kao autentični dokumenti o ljudima i krajevima našeg Juga“ ili podcrtava „iznimna kvaliteta psihologizacije“. Izložba Jerolim Miše – od buntovnika do barda argumentirano, precizno i kvalitetno dovodi u pitanje spomenute, često ponavljane i kanonizirane analize iznimno važna Mišina opusa. Riječ je o izložbi Ane Šeparović, autorice monografije Jerolim Miše – između slike i riječi objavljene 2016. i brojnih znanstvenih radova koji se bave pojedinim aspektima Mišina opusa. Izložba je, uz pomoć kustosice Lade Bošnjak Velagić, strukturirana problemski, fenomenološki i kritički te obuhvaća brojne aspekte Mišina stvaralaštva; od likovne kritike, poezije, pisanja pripovijetki ili grafičkog dizajna. Međutim, sveobuhvatnost opusa nikako ne umanjuje izložbenu preglednost. Naime, kako tumači autorica Ana Šeparović, specifičnost Mišina opusa iznjedrila je kritičko-istraživački izložbeni koncept, što u konačnici, s pravom tvrdi autorica, izložbu čini sadržajnom i komunikativnom.

Jerolim Miše, Autoportret, 1914, Milan Krivda / Snimio Goran Vranić, Moderna galerija

Autorica je izdvojila dvije izložbene strukturalne osi: jedna je Mišina faza subjektivacije, koja je trajala između 1911. i 1922, a druga objektivacije, od 1923. do smrti autora 1970. Prva faza obuhvaća umjetnikove formativne godine, školovanje na zagrebačkoj umjetničkoj akademiji. Tada dolazi do izražaja njegovo buntovništvo, kada piše članak rugalačkog karaktera naslovljen Turistička umjetnost o profesoru Menciju Clementu Crnčiću, zbog kojeg je izbačen s Akademije. Školovanje nastavlja u Rimu, gdje se pridružuju Meštrovićevu krugu te prihvaća ideje unitarističkog integrativnog jugoslavenstva, odnosno ideju o južnoslavenskom pijemontu osnaženu vidovdanskim mitom.

Deklarativni panslavizam

Formiranje intelektualnog habitusa duguje djelima Friedricha Nietzschea, filozofiji života, vitalističkom principu, intuiciji te opiranju dominaciji uma, znanja i erudicije, u skladu s antimodernističkim tendencijama prijelaza stoljeća. Paradigmatski je rad tog razdoblja na izložbi slika Strast iz 1914, gdje prevladavaju stilske značajke secesije i simbolizma očite u artificijelnim pozama tijela koja se emfatično isprepleću, a posjetitelj je susreće na samu ulazu u izložbeni prostor. Osobitu pozornost na izložbi plijene portreti tog razdoblja u kojima je vidljiv utjecaj secesije posredovanjem plošne i linearne stilizacije, ali i „ekspresionistički“ interes za prikazivanje intenzivnih duševnih stanja. Valja napomenuti da u Mišinu slikarstvu moment jugoslavenskog ujedinjenja ostaje na deklarativnoj razini te ga on shvaća kao regionalnu pripadnost dalmatinskom podneblju pa kroz brojne portrete prikazuje određene regionalne tipičnosti. Ana Šeparović uočava dvije vrste portreta: tipske i individualne te pretpostavlja da je spomenuta podjela nastala zahvaljujući Mišinu interesu za istraživanja nesvjesnog Sigmunda Freuda, odnosno idejama o arhetipovima Carla Gustava Junga. Tako na portretima Seljanke iz Zagore ili Muškarca s crvenom kapom i pregačom iz 1914. uočavamo Mišinu potragu za zajedničkim značajkama određene grupe ljudi, odnosno kolektivnim iskustvom formiranim životom u sličnim uvjetima.

Međutim, u individualnim portretima Miše vješto naglašava specifičnosti fizionomija te ističe temperament i trenutačno psihološko stanje portretiranih. To postiže kadriranjem, rezanjem pojedinih dijelova tijela likova te zanemarivanjem pozadine, što je razvidno na sjajnim portretima Jerka Matošića iz 1919. i Emila Franceschija iz 1917. Osobito je dojmljiv portret Ive Tartaglie iz 1919, koji dojmljivost duguje bliskosti sa „sakralnošću“ ikona. Naime, Ana Šeparović ističe da se ikone u tadašnjoj suvremenoj europskoj umjetnosti javljaju zbog interesa za intenzivnu duševnost i introspekciju, tipičnu za fin de siècle. Tako se i Miše utječe ikonografskom utjecaju vidljivu u simetričnoj frontalnosti Tartaglie, intenzivnom pogledu portretiranoga, koji gleda izravno u promatrača, žutoj, gotovo zlatnoj pozadini slike i na koncu „aureoli“ izvedenoj u svjetlijim, kružnim potezima oko glave portretiranog.

Jerolim Miše, U vrtu, 1937,  MBP

Izložbom dominira neobična ljepota pojedinih ženskih portreta, poput onog iz 1916. ili portreta zaručnice naslikana godinu poslije. I sam umjetnik piše 1914. o ženi „kao jednom od odlučujućih faktora naših socijalnih i nacionalnih nastojanja“. Osobito je pak zanimljiva analiza spomenutih portreta Ane Šeparović koja dovodi u pitanje Mišin status zagovaratelja žena u umjetnosti. Naime, iako nominalno podupire ulazak žena u društveni život, vidi ih tek kao puku dekoraciju muškarčeva aspekta napretka i aktivnosti, odnosno sredstva za prokreaciju „nacionalnih sinova“. Takav je odnos očit u portretima. Naime dok su muški portreti uglavnom prikazi konkretnih pojedinaca s imenom i prezimenom, ženski su uglavnom tipski, osim zaručnice Anke. Usto, ženski portreti podcrtavaju „poželjne ženske“ osobine poput skrušenosti, podređenosti ili ljepote, dok portretirane muškarce krasi odlučnost, snaga, ponos ili misaonost.

Dokaze spomenutih podjela Ana Šeparović pronalazi i u Mišinim likovnim kritikama, gdje Miše snižava kriterije umjetnica tragajući za „ženskim“ osobinama poput nježnosti, iskrenosti i intimnosti. Osobito je dojmljiv fragment kritike izložbe Naste Rojc u kojoj piše kako umjetnica ima „otvorenu, diskretnu dušu koja iskreno niže poteze“ te zaključuje da je prema iskrenosti slab te se ne može upustiti u dublju likovnu analizu opusa. Pozornost privlači i zanimljiva slika Akti / Ženski akti (Prijateljice), što prikazuju dvije nage žene uronjene u prekrivač u trenutku slobode i opuštenosti, gdje slikarski postupci naglašavaju mekoputnost i intimnost. Autorica izložbe, koristeći se teorijskim spoznajama Griselde Pollock, zaključuje da nije posrijedi pornografski prikaz žena, ali ni privatna fantazija neovisnog pojedinca, kako tumači modernistička povijest umjetnosti, nego je prije riječ o „simptomu šireg kulturnog tržišta slika koji služe za golicanje muške mašte“.

Nadalje, analizirajući Mišin ekspresionistički autoportret iz 1914. te paralelno iščitavajući njegova pisma zaručnici u kojima piše o slikanju u stanju duševne opijenosti, snažnom doživljaju prirode i iskonskom potrebom za osamljeničkim stvaralaštvom, Ana Šeparović pronalazi i nedosljednosti poput uživanja u društvenom statusu javnog života te zaključuje da je Miše konstruirao vlastiti identitet prema duhovnoj modi vremena. To potkrepljuje navodima iz njegovih pisama iz kojih je očito da on „zna“ što umjetnik treba osjećati i kroz kakve emocije „mora“ prolaziti ne bi li bio vjerodostojan predstavnik intelektualnog trenda „psihološkog čovjeka“, što Anu Šeparović vodi do zaključka da je njegovo poimanje vlastitog identiteta uvjetovano povijesnim, društvenim i kulturnim kontekstom.

U potrazi za
nacionalnom posebnosti

Korjenita promjena u shvaćanju kreativnog procesa događa se s Mišinim dolaskom u Zagreb 1923. Objektivacija koja nosi oblikovni proces druge faze podrazumijeva mimetički odnos prema svijetu pa su Mišine preokupacije usmjerene prema portretu, pejzažu i mrtvoj prirodi oblikovanima realističkim idiomom. U toj su fazi zamjetna laviranja od magičnog realizma 1920-ih, kolorizma 1930-ih, intimizma i socrealizma 1940-ih te poentilističke figuracije u pedesetima i šezdesetima. Ana Šeparović nakon morfološke i motivske analize pronalazi srodstva s pojedinim segmentima opusa Picassa, Cézannea ili Braquea, odnosno s djelima Vladimira Varlaja, Zlatka Šulentića ili Karla Mijića. Usto, u toj je etapi važno i umjetnikovo ideološko pozicioniranje uz Grupu trojice. Unutar grupnog djelovanja, uz Becića i Babića, Miše podrazumijeva da je umjetničko djelo lijep predmet koji nastaje izvan društvenog konteksta, a takav predmet proizvode isključivo obrazovani umjetnici za educiranu građansku publiku. U svjetlu političkih previranja poput ubojstva Radića i Šestosiječanjska diktature, Miše kreće u potragu za umjetničkim jezikom koji će izraziti hrvatsku nacionalnu posebnost. Spomenutu specifičnost pronalazi u prikazu neatraktivnih dalmatinskih krajobraza, lišenih spektakularnih vizura mora ili otvorenog horizonta, teme koju će razvijati u svim etapama opusa uz povremene mijene morfološkog okvira.

Dalmacija je uvijek okupana suncem

Autorica izložbe, čitajući razgovore s umjetnikom i analizirajući krajolike, pokazuju da je i tako nereprezentativan prikaz Juga rezultat Mišine idealizacije uvjetovane slikarevom građanskom pozicijom. Na njegovim je slikama, naime, uvijek žarko svijetlo, pa su takve boje i osvjetljenje jer slike nastaju tijekom godišnjeg odmora umjetnika i namijenjene su građanskim salonima u kojima je Dalmacija uvijek skromna, lijepa i ispunjena suncem, bez tegobna težačkog života stanovnika. Stoga krajolici nisu „autentični dokument“ Juga, kako se uvriježeno ponavlja u domaćoj povijesti umjetnosti, nego umjetnikove utopijske projekcije. Ana Šeparović dovodi u pitanje i često spominjanu „socijalnu empatiju“ za nepovlaštene društvene slojeve. Tako primjerice autorica izložbe navodi niz primjera nastavka prakse prikazivanja tipiziranih submisivnih, skromnih, samozatajnih ženskih portreta pognute glave, koje se redovito nalaze u intimnim prostorima, dok su pripadnice puka jednako tako bezimene, a u psihološkom profiliranju svedene na radnje koje obavljaju.

 Autorica podcrtava Mišinu ljestvicu vrijednosti društvenih skupina na primjerima portreta. Naime, građanstvo je prikazano kao pokretačka snaga društva u kojem su (čak) i žene predstavljene sa simbolima misaonosti i obrazovanosti, poput Bele Krleža. U suprotnosti s povlaštenim prikazom građanske klase, puk je podijeljen na snažne radnike i podređene žene kojima je duhovni život reduciran na hranjenje i održavanje higijene. Ana Šeparović zaključuje da Miše selektira prizore koji se uklapaju u njegovu pojednostavnjenu društvenu sliku uvjetovanu Mišinom lagodnom građanskom pozicijom te „politika predstavljanja funkcionira kao odraz društvenih stereotipa“.

Oscar Wilde zapisao je da dobar portret više govori o umjetniku nego o portretiranom. I zaista, Ana Šeparović nam je analizirajući portrete, ali i cjelokupni umjetnički opus Jerolima Miše, otkrila transformaciju odvažnog buntovnika koji želi prokazati „lažljive proroke“ umjetnosti u mizogina arbiter elegantiarum, koji je tijekom 50-ih i 60-ih godina odlučivao tko će uspjeti na likovnoj sceni želeći zadržati povlastice statusa quo. Ta spoznaja dakako ne umanjuje iznimnost Mišina opusa niti osporava estetski užitak gledanja, nego svjedoči da nam feministička teorija i sveobuhvatna kritička analiza opusa pomaže u osporavanju dosad neupitnih statusa kanoniziranih bardova scene.