Odlazak vodećeg hrvatskog metodičara

Ivo Rendić-Miočević rodio se u Korčuli 13. svibnja 1935. Školovao se u Makarskoj, Jelsi i Splitu, gdje je 1953. završio Klasičnu gimnaziju. Diplomirao je arheologiju 1959. i povijest 1964. u Zagrebu. Marljiv, strpljiv, predan radu, od rane je mladosti spojio povijesnu znanost i plivanje.

Već kao maturant djelovao je u splitskom Mornaru, a kada se po završenom studiju zaposlio u Zadru i kao trener u Jedinstvu od 1960. do 1965, da bi se potom ponovno vratio u Split kao profesionalni trener. Po svjedočanstvu njegovih plivača bio je najbolji trener jer je svakom od njih pristupao individualno i jer je imao osjećaj za mjeru. Prvi je provodio intervalni trening, najsuvremeniju ondašnju metodu vježbanja tijekom kojeg je izmjenjivao dijelove treninga visokog s onima niskog i srednjeg intenziteta. Godine 1970. prešao je u riječko Primorje, gdje je ostavio najplodniji životni trag.

Ivo Rendić-Miočević polemičkim raspravama u Vijencu pridonio je snaženju mlade demokracije / Izvor Foto Kurti

Premda je u navedenim gradovima odgajao vrhunske plivače i vaterpoliste olimpijce, neumorno je podupirao rekreacijsko plivanje kao temelj zdrava života pojedinca i društva u cjelini. U Rijeci je pokrenuo obavezno učenje plivanja za učenike drugih razreda te je postao promotorom velikog projekta Rijeka pliva. Na temelju stečenih znanja, proučavanja svjetske literature i studijskih putovanja, 1981. objavio je knjigu Priručnik modernog plivanja sabravši metodička znanja o treningu kvalitetnih plivača.

Na osnovi iskustva stečena u nastavnoj praksi povijesti u više osnovnih i srednjih škola u Zadru, Splitu i Rijeci, 1986. u Ljubljani obranio je doktorat pod naslovom Transfer povijesnog znanja u školi. Time je postao prvi metodičar nastave povijesti na području tadašnje Jugoslavije. Iste godine stečena znanja počeo je prenositi studentima Filozofskog fakulteta u Zadru te brojnim nastavnicima diljem Hrvatske na njihovim stručnim skupovima. Nakon umirovljenja 2000. osmislio je i pokrenuo na navedenom fakultetu poslijediplomski studij iz metodike nastave povijesti.

Kao profesor bio je pristupačan, skroman i nenametljiv, omiljen kod studenata. U svakodnevnoj komunikaciji bio je vedar, opušten i nasmijan – prije svega dobar čovjek. Plijenio je njegov žar da na studente, buduće predavače, prenese metodička znanja koja će im omogućiti da svojim učenicima povijest učine zanimljivom i poučnom. Odmicao se od povijesti kao političke događajnice uranjajući suvremenim pristupom s vlastitim osmišljenim modelima u povijesni prostor i vrijeme. Ideal mu je bio onaj brodelovski da je cilj proučavanja povijesti: poput krijesnice osvijetliti povijesni trenutak, da bi ga učenik mogao doživjeti i interpretirati.

U knjigama iz metodike povijesti: Didaktičke inovacije u nastavi povijesti (1989), Učenik istražitelj prošlosti (2000) i Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest (2011) prezentirao je navedeni suvremeni način prenošenja povijesnog znanja, pri čemu je isticao moralnu obvezu poučavanja povijesti da služi kao učiteljica života, a ne kao službenica politike ili ideologije. Težio je da se učenik upozna s povijesnom informacijom, procesom ili situacijom te da ih sagleda iz svih kutova.

U žaru njegovih neumornih akademskih napora za afirmacijom nove pedagogije povijesti izbio je rat u Hrvatskoj pa se uporno i sustavno posvetio objašnjenju njegovih uzroka. I na tom je području bio podjednako inovativan, sustavan i temeljit. Ratna stradanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, praćena neočekivanim i masovnim zločinima, pokušao je objasniti psihološkim portretima naroda. Pritom je afirmirao značenje psihohistorije kao nužne sastavnice povijesne analize. U knjizi Zlo velike jetre: povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba (1996) obradio je kulturo-antropološko i socijalno-psihološko nasljeđe tih naroda.

Korijene zla vidio je u povijesno izbrušenu velikosrpskom projektu, iznjedrenu u okrilju balkanskog stočarskog društva te njegovih mitova i modela ponašanja. Hrvatski nacionalni identitet detaljno je analizirao u knjigama: U potrazi za hrvatskom kolijevkom (2000), Hrvatski identitet: trajnost i fluidnost: uporedba Kvarnera i gorske Dalmacije (2006) i Osuda Hrvata na zaborav (2020), pri čemu je istaknuo presudan, blagotvorni utjecaj zapadne, katoličke kulture u njegovu oblikovanju.

Na osnovi vlastitih znanstvenih rezultata nastojao je pridonijeti izgradnji suvremenoga hrvatskog društva te je polemičkim raspravama u Vijencu pridonio snaženju mlade demokracije. Lijek za ozdravljenje vidio je u raskidu s totalitarnim nasljeđem, koji bi trebao dovesti do nacionalne katarze i jačanja demokratskih institucija. Povijesnoj znanosti u tome pripisao je vodeći utjecaj. Njegova originalna postignuća na sva tri životna područja: plivanju, metodici nastave povijesti i psihohistoriji s protokom vremena dobivat će na snazi.

Poštovani Profesore, počivajte u miru Božjem!