Odlazak velike glumice

Smrači se ti sjajno sunce,
nek’ podne bude noć!

S tim riječima Giovanni se baca na svoju sestru Anabellu (njegovu incestuoznu ljubavnicu) koju će ubiti i iščupati joj srce u jakobinskoj krvavoj tragediji Johna Forda Šteta što je kurva. Mira Furlan leži na dasci koja strši iznad gledališta, dok Dragan Despot kleči pored nje krvaveći ruke. Mjesto je događanja Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, vrijeme ožujak 1984. – premijera slavne predstave u režiji Georgija Para. To je samo jedna od Mirinih antologijskih predstava. Dundo Maroje (1981) u režiji Ivice Kunčevića, gdje igra Petrunjelu (uz Mustafu Nadarevića kao Pometa), druga. Vučjak Miroslava Krleže, u kojem igra Marijanu, ponovo uz Dragana Despota, u režiji Koste Spaića, treća, Đavolov učenik Georga Bernarda Shawa u adaptaciji i režiji Božidara Violića, gdje sjajno tumači Edith (uz Sinišu Popovića) četvrta, dok je peta, ujedno i njezina posljednja premijera u zagrebačkom HNK-u, predstava I. S. Turgenjeva Mjesec dana na selu, u kojoj igra Nataliju Petrovnu, u režiji Georgija Para, premijerno izvedena 28. svibnja 1990. (za tu ulogu dobiva nagradu Dubravko Dujšin).

Mira Furlan u filmu Zadarski memento, 1984.  / Izvor: Arhiva / Večernji list / PIXSELL

U vodećim kazališnim i filmskim ulogama

Dvanaest godina, od 1979. do 1991, Mira Furlan vlada pozornicom HNK-a u Zagrebu, nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama (naslovna uloga u Gloriji Marinkovića, red. Georgij Paro; Ofelija u Hamletu, red. Jiři Menzel), na Splitskom ljetu (naslovna uloga u Euripidovoj Heleni, red. Paolo Magelli), u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu (Lea u Dibuku An-Skija, red. Edvard Miler, te Isabella u Iluziji Pierrea Corneillea, red. Slobodan Unkovski), snima neke od najboljih filmova regije poput Oca na službenom putu (red. Emir Kusturica, Zlatna palma na filmskom festivalu u Cannesu), U raljama života te Za sreću je potrebno troje Rajka Grlića, Za sada bez dobrog naslova Srđana Karanovića, Kiklopa Antuna Vrdoljaka (Zlatna arena za sporednu ulogu), Lepote poroka Živka Nikolića (Zlatna arena za glavnu ulogu); tumači glavne role u popularnim TV-serijama kao što su Velo misto, Nepokoreni grad i Putovanje u Vučjak i još mnogo toga.

Čini se da Mirinu uspjehu nema kraja, ne samo u profesionalnom nego i u privatnom životu. No devedesete godine prošlog stoljeća bile su godine opasna življenja. Jako opasna, naročito ako se niste priklonili većini. Mira Furlan zazirala je od nekontrolirane gomile, isto kao što je zazirala od ulizica. Njezin je poziv bila gluma. Poziv. Ne zanimanje. Glumi se davala strasno, do krajnjih granica, ne štedeći emocije, bila riječ o sceni, filmskom platnu ili TV-ekranu. I takva se Mira odjednom 1991. našla u situaciji da mora izabrati: ili Zagreb ili Beograd. Njezino je jedino pitanje bilo: Zašto?

Nikoga nije napala, nikoga nije uvrijedila, nikomu nije ništa skrivila, osim što je voljela Zagrepčanina koji je karijeru filmskog redatelja gradio u Beogradu i što je istovremeno igrala svoje uloge na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U doba polariziranih emocija – mi ili oni, u  osvit ratnih sukoba – Mira nije izabrala ni Zagreb ni Beograd. Jednostavno je (zajedno s Goranom Gajićem, svojim partnerom, vjenčali su se 1998) otišla u SAD, svjesno potpisavši smrtnu presudu dotadašnjoj karijeri. Tužna i sramotna činjenica jest to da joj je njezino matično kazalište, njezin HNK, nesebično pomogao u odlasku davši joj otkaz zbog „nepojavljivanja na radnom mjestu“. Nije se žalila, samo je otišla, javila se nekolicini prijatelja i šutke napustila zemlju koje više nije bilo.

Glumačka karijera
u SAD-u

U SAD-u je u početku radila razne poslove, ali je zapravo vrlo brzo stala na svoje glumačke noge, uz pomoć vrsne lektorice za engleski jezik (koja je pomagala i Billu Clintonu), prošla je na audiciji za naslovnu ulogu u Lorkinoj drami Yerma u Indianapolisu; tu su je zapazili kritičari i polako je počela graditi američku karijeru. Nakon nekog vremena iz New Yorka se preselila u Los Angeles, gdje je i dobila ulogu u SF-seriji Babylon 5, seriju koja ju je učinila poznatom širom SAD-a. Manje je poznato da je uz TV-serije i poneki film radila u off-kazalištima, predstave temeljene na avangardnim tekstovima. Ukratko, nastojala je pomiriti američku filmsku i televizijsku industriju s malenim, intimnim kazališnim neprofitnim projektima.

Prolazile su godine. Mira je rodila sina, snimala, glumila i negdje oko 2000. prvi put došla u Hrvatsku. Glumila je u Rijeci, u tamošnjem HNK-u Ivana pl. Zajca, nastupala je u predstavama kazališta Ulysses na Brijunima, sudjelovala u humanitarnim projektima na jadranskoj obali, družila se s uskim krugom prijatelja, no u HNK nije ušla. Svakomu tko zna nešto o dostojanstvu, empatiji, osjećajima, umjetničkom i ljudskom poštenju to je savršeno razumljivo.

I zato kad danas po svim medijima svjedočimo krokodilskim suzama nad umrlom Mirom, kada svjedočimo vapajima i molbama za oproštenje, onda pristojna čovjeka obuzima sram i mučnina. Sram zbog licemjerja znanih i neznanih, iz kazališta, novina, televizije ili filma koji sada nariču nad Mirom, a da prstom nisu maknuli kad su je napadali sa svih strana, ili što je još gore, kada su i sami sudjelovali u hajci, sram zbog svih prljavština i laži koje su se prelijevale preko novinskih stupaca, sram zbog pokušaja zaboravljanja nečega što nema opravdanja.

Mira se nije bavila politikom, ali se politika bavila njome, i to na brutalan način. Umjetnici su osjetljiva bića. Ako im se oduzme prostor umjetnosti, ako im se bavljenje umjetnošću ograniči ili uvjetuje, oni gube tlo pod nogama. Mira je svjesno izgubila svoj tadašnji umjetnički prostor, ali nije izgubila osobni integritet. To njoj služi na čast, a nama na sramotu. I zato je neukusno javno naricati nad umrlom umjetnicom kojoj su mnogi zaželjeli „Sretan put!“.

No nade možda ipak ima: pred ulaznim vratima kuće u Petrovoj ulici, gdje je stanovala, zapaljene su svijeće, uz Mirinu fotografiju i pokoji cvijetak, ostavljeni anonimno i u tišini. Tako je najbolje. Slava ti i hvala!