O putovanjima, još jednom

Večernji zapisi objavljeni 12. ožujka 2020. prizivaju osobnu prošlost u obliku dojmova i anegdota. Lako je spoznati zašto potreba za sjećanjem postaje u starosti sve jača. No time nisu riješene zagonetke memorije. Zašto je jedan događaj neizbrisiv, dok je drugi postao žrtva vremena. Međutim, ne želim čitatelje daviti teorijom, nego pružiti primjere zornosti. Ukratko, namjera je da u zalihu uspomena zagrabim još jednom, također u malom izboru. Neće me zbuniti pomisao da čitatelji mogu reagirati posve oprečno: jedni će možda reći „zgodno“, a drugi možda promrmljati „pa što onda, vrlo važno“.

Kopengahen

Većina uspomena nezamisliva je bez supruge Cvijete. Izdvojit ću samo jedno posebno putovanje. Uostalom, i inače sam često odlazio na simpozije i cikluse predavanja sam. Cvijeta je bila zaposlena kao nastavnica njemačkog jezika (pišući u isti mah udžbenike koji se i danas pamte), te nije mogla tako često tražiti dopuste. Bez nje sam pošao na dulju predavačku turneju po Danskoj. Na poziv danskih kolega, germanista i komparatista, obišao sam sva sveučilišta osim Kopenhagena, gdje je šef katedre bio na dopustu. Žao mi je što nisam bio i u tom gradu, jer me privlačilo sjećanje na boravak sa Cvijetom dvadesetak godina ranije; nakon moje profesure kao gost (u Zapadnom Berlinu) pošli smo zajedno u Dansku i Švedsku, autom, s jednog trajekta na drugi.

Predavačka turneja
po Danskoj

Budući da je moj boravak u otočkoj zemlji bio solistički, auto je ostao u Zagrebu. Vlakom je bilo udobnije i sigurnije, jer duge vožnje kolima mogu zbog zamora biti opasne. Svejedno da li vlakom, djelomice brodom, ili cestama, prometna mreža odlično je organizirana, a točnost je jedno od nacionalnih svojstava. Međutim, Danci, homogen narod, u isti mah iskazuju da točnost i srodne osobine ne moraju biti popraćene sitničavošću. A suvremeni su Danci simpatično ležerni u ponašanju, nimalo ukočeni, i nadasve susretljivi. Neću zaboraviti prizor u hotelu u kojemu sam zbog nesporazuma s dostavom rublja ostao u pidžami na hodniku; propuh je zalupio vrata. Pamtim da nije samo portir priskočio u pomoć nego i drugi gosti na tom katu, donoseći mi toplu odjeću kako ni nekoliko minuta ne bih morao zepsti.

Danska je ravničarska zemlja i ne pruža osobito dojmljive krajolike. Savršeno usklađeni pejzaži bude dojam da su u seoskim krajevima krave, ovce i traktori igračke kojima je namjena da predočuju idilu. No ta je idila stvarna. Ono što vidimo nisu Potemkinova sela, nego izraz visoko razvijene civilizacije, kojoj je stup uzorno socijalno zakonodavstvo.

Basel, staro sveučilište

Takva su i sveučilišta. Odnos između studenata i nastavnika prisan je, jedva hijerarhijski. Sustav je studija drukčiji nego kod nas. Nema vezanih predmeta pa svaki student može složiti sadržaje prema svojim sklonostima. Taj Humboldtov model vrijedio je i u Njemačkoj za moga studija u Göttingenu pedesetih godina. Danska sveučilišta Kopenhagen, Århus, Odense (u Andersenovu rodnom gradu), Ålborg i Roskilde imaju i upravnu autonomiju jer su nastala na različitim osnovama financiranja. Spomenuti prisni odnosi odgovaraju oblicima nastave. Malo je predavanja, a više rada u seminarima. Samo sam na jednom sveučilištu održao tradicionalno srednjoeuropsko predavanje, a na drugima su to bile rasprave s nastavnicima i studentima, dakako na temelju teme koju sam predložio. Načelo je, općenito, razvijanje individualnosti i dijaloga.

Visoke Tatre

To je bilo prije tridesetak godina. Od svega toga ostalo je u Europskoj Uniji vrlo malo. Visoki naobrazbeni sustav nazvan prema gradu Bologni ukinuo je slobodu studiranja. (Oštroumna i posve opravdana kritika blistavo je iznesena u knjizi Teorija neobrazovanosti bečkoga sveučilišnog profesora Konrada Paula Liessmanna. Prevedena je na nekoliko jezika, pa i na hrvatski.)

Putovima Dostojevskog

Vraćam se u Dansku. Na sveučilištima sam izlagao teze o problematici suvremene književne historiografije. To je bila glavna tema. Potaknulo me iskustvo stečeno u radu na opsežnoj Povijesti njemačke književnosti od osamnaestog stoljeća do danas (u kojoj sam urednik i suautor, Frankfurt, 1978–1984). Problematika je bila itekako aktualna za danske kolege. Tri germanista sa sveučilišta u Kopenhagenu, Odenseu i Ålborgu dovršavala su, također za njemačkog nakladnika, obuhvatan prikaz njemačke književnosti osamnaestog stoljeća. Knjiga je objavljena 1990. i odmah su mi je poslali.

Bratislava

Sjećanje je neuhvatljiva, fluidna pojava. Zašto smo Cvijeta i ja, na predavačkoj turneji na početku sedamdesetih godina, jednakim intenzitetom doživjeli tri posve različita filma: Macbeth Romana Polanskog, Smrt u Veneciji Luchina Viscontija i Roma Federica Fellinija. Tri remek-djela, a početak filma o grotesknom Rimu jedan je od vrhunaca filmske umjetnosti uopće. Viscontijevo djelo vidjeli smo u Wiesbadenu, glavnom gradu savezne zemlje Hessen. Spominjem to zbog toga što taj grad budi i književne asocijacije. Wiesbaden je jedno od mjesta zbivanja u romanu Igrač, jednom od najboljih djela Dostojevskoga. Poznato je iz autorovih pisama da je između 1862. i 1864. nekoliko puta boravio u tom gradu. No budući da je Dostojevski tada i sam bio strastven kockar, tražio je sreću i u igračnicama u Bad Homburgu (ne Hamburgu!), gradiću sjeverno od Frankfurta, te u trećoj velikoj njemačkoj kockarnici, u Baden-Badenu. Pisac te gradove ne spominje nego ih združuje pod metaforičkim nazivom Roulettenburg. Kockanje ne odgovara općoj slici o Nijemcima. I doista, kasina su bila predviđena kao usluga strancima, među kojima je – kako stoji u Kockaru – bilo neobično mnogo ruskih bogataša i pustolova. Nekima je sreća služila, a mnogi su prokockali sav imetak i tada posegnuli za pištoljem. Upozoreni na to, Cvijeta i ja pošli smo u Bad Homburg, bacili pogled na zgradu kasina, a zatim posjetili groblje. Tko ne poznaje europsku društvenu povijest, neće shvatiti zašto na tom groblju ima toliko nadgrobnih spomenika s ruskim natpisima.

Wiesbaden

O književnim tabuima u Baselu

Dva putovanja, također udvoje, osobito su nam se urezala u pamćenje. Godine 1980. bio sam pozvan da na međunarodnom kongresu germanista u Baselu održim uvodno plenarno predavanje s područja književnosti. Odabrao sam problematiku književnih „tabua“ u leksikografiji i književnim djelima prošlih triju stoljeća. (Tekst je objavljen u opsežnom kongresnom zborniku.) Tema je nametnula i neke groteskne i komične primjere, a Cvijetin je važan prilog bio u tome što mi je, zahvaljujući svojoj germanističkoj naobrazbi, za vrijeme putovanja autom dala nekoliko važnih sugestija. Bilo je prilike i za razgledavanje grada, koji je po općem sudu stara metropola švicarske kulture. U gradu na Rajni najstarije je švicarsko sveučilište, osnovano u petnaestom stoljeću. Na njemu su oko 1870. profesori bili Burckhardt i Nietzsche. Likovna galerija (u kojoj smo se dugo zadržali) potječe iz sedamnaestog stoljeća, a posjeduje nekoliko antologijskih djela europske umjetnosti. Poslije predavanja i domjenka pošli smo u hotel – u pravi trenutak jer se prometna policija upravo spremala da naš auto ukloni. Nismo poznavali gradske propise o parkiranju.

Bad Homburg

Na tragu obiteljske povijesti

Putovanje po Slovačkoj godine 1997. bilo je analogno predavačkoj turneji po Danskoj, samo je u emotivnom pogledu bilo mnogo ljepše: bili smo udvoje, kao na većini putovanja autom. U organizaciji slovačkih povjesničara i teoretičara književnosti obišli smo nekoliko sveučilišta: u Bratislavi, Nitri (gdje djeluje skupina teoretičara književne komunikacije, koja je odvjetak praškoga strukturalizma), Trenčinu, Banskoj Bystrici i Prešovu. Kolege su poželjeli izlaganja o strujanjima u suvremenoj njemačkoj književnosti, nakon stvaranja nove, ujedinjene Savezne Republike. Neobično: premda Slovačka ima gotovo jednak broj stanovnika kao Danska, u Slovačkoj nema „komorne“ nastave; predavanja se drže u auditorijima, kao u većini srednjoeuropskih zemalja, a to zahtijeva i broj studenata na odsjecima za strane jezike i književnosti. Govorio sam o tendencijama u romanu i drami.

Pošli smo i prema krajevima u kojima nema gradova sa sveučilištima jer smo htjeli upoznati gorske, šumovite predjele, u kojima je planinski lanac Visoke Tatre, koji većim dijelom pripada Slovačkoj, a manjim Poljskoj. Kretali smo se i na tragu obiteljske povijesti. Do 1918. svi su ti krajevi bili u sastavu Austro-Ugarske Monarhije pa je žiteljstvo bilo miješano: s njemačko-austrijskim, slavenskim i mađarskim udjelom. Iz jednoga gradića podno Visokih Tatra potječu roditelji moga djeda. Živo se sjećam naše noćne šetnje po djedovu rodnom mjestu. Pogled na autokartu pokazao nam je da se nalazimo samo sedamdesetak kilometara od poznatoga poljskog lječilišta i skijaškog središta Zakopana. Nepopravljiv je propust što se nismo uputili u Poljsku i posjetili Krakov, grad književnosti. Žurilo nam se natrag u Bratislavu i Beč. Ne sjećam se zbog čega smo bili u žurbi.