Nova strana proza: Sally Rooney, Normalni ljudi

Kad studentica književnosti objavi roman koji odmah postane hit, na njezin drugi roman čeka se s velikim zanimanjem i pitanjem je li riječ o slučajnosti prvog uspjeha u čitatelja.

Autorica romana Normalni ljudi (Normal People), objavljena prvi put 2018, Sally Rooney, rođena 1991. u Castelbaru u Irskoj, diplomirala je englesku i američku književnost na Trinity Collegeu u Dublinu, u kojemu trenutno živi i radi, a svoj prvi roman Razgovori s prijateljima, objavljen 2017, napisala je za vrijeme studentskih dana. Oba je romana objavila nakladnička kuća Fraktura u istoj, 2020. godini s potpisom iste prevoditeljice, Patricije Horvat, koja je i ovaj put u hrvatski jezik uspjela uzorno prenijeti strukturu jezika izvornika. Drugi roman mlade i uspješne književnice svojevrstan je vremenski unatražni nastavak prvoga romana. Dok se u njezinu prvijencu susrećemo s mladim prijateljicama, umjetnicama na prijelazu studentske i zaposleničke dobi koje kao fotografkinja i spisateljica ulaze u svijet bračnoga para, glumca i umjetnice te se događa neobično zaljubljivanje i preljub u svjetovima ljudi različitih društvenih slojeva, roman Normalni ljudi prati mladića i djevojku od tinejdžerske dobi do studiranja i dolaska na prag profesionalnoga života.

Prev. Patricija Horvat, izd. Fraktura, Zaprešić, 2020.

Rasprostrt na dvije stotine i pedeset stranica, roman Normalni ljudi emotivno secira život i sudbinu dvoje mladih ljudi iz različitih društvenih klasa: Marianne je dijete bogataša koje živi u irskoj provinciji i ide u školu s Connellom, sinom kućne pomoćnice koja povremeno čisti kuću Mariannine obitelji. Osim različitosti podrijetla u središtu je i razlika karaktera: Marianne je na početku prikazana kao mrzovoljna djevojka, nerijetko bahata, otresita i među vršnjacima i nastavnicima neomiljena, problematična samosvojna buntovnica; Connell, popularan u školi, među prijateljima sportašima, omiljen je i među djevojkama, koje se često u njega zaljubljuju. Zajednička im je karakteristika što su oboje izvanserijski inteligentni, što „gutaju” knjige i što su najbolji učenici u svojoj školi, a poslije i studenti na različitim fakultetima u Dublinu. Sve navedene činjenice magnetski ih privlače jedno drugom i oni, potpuno neočekivano, započinju ljubavnu vezu.

Tajnu pripovijedanja irska autorica zasniva na naizgled jednostavnoj naratološkoj jezgri ili impulsu: mladi par odluči da njihova veza ostane tajna za njihove prijatelje i kolege. Upravo iz te tajanstvenosti rađa se niz narativnih zapleta, ali i zamki i mamaca za čitatelje. Prvi je mamac postavljen na početku romana, kad autorica navodi egzistencijalno-narativno geslo citirajući Georgea Eliota (Daniel Deronda): „Jedna od tajni u onoj promjeni mentalne uravnoteženosti koju primjereno nazivamo preobrazbom jest to što mnogima među nama ni nebesa ni zemlja ne nude otkrivenje sve dok nas neka osoba ne dodirne i time ostvari čudnovat utjecaj na nas podvrgavajući nas prijemčivosti.“

Tajnu autorica rastvara u vremenu: roman prati mladi par od siječnja 2011. do veljače 2015, s tim da su između vremenom naslovljenih poglavlja (ukupno osamnaest) vremenske odrednice, ujedno praznine u vremenu: tri tjedna poslije, mjesec dana poslije, šest tjedana poslije, dva dana poslije... pet minuta poslije, sedam mjeseci poslije. Time se omogućava usmjerenost na događanja koja nisu opisana ili ispripovijedana, a koja su ključ za promjene raspoloženja i stanja. Svojevrsno filmsko kadriranje, povezivo jednako s klapnama kao i s elizabetinskim kazalištem, unutar poglavlja rastvara se i spaja dodatno, pripovijedanjem iz sadašnjega vremena o prošlome, te vještim izmjenjivanjem subjektivnih kadrova, u kojima dominira djevojački pogled na svijet mladića i djevojaka, i mladićev na svijet djevojaka i mladića, ali i kćerin i sinov na svijet roditelja, obitelji i kolega i obratno te tek trenutna i samo povremena pripovjedačičina objektivna pozicija, tj. kamera. Izniman je autoričin dar zapažanja, konkretiziran slikanjem odnosa, situacija i karaktera, atmosfere i sredine majušnoga irskoga mjesta i velikoga Dublina, školske i sveučilišne sredine, studija „ženske“ ekonomije i „muške“ engleske i američke književnosti, uz pripovjedačku lakoću i slojevitost te ulazak u dubinu prikazanih emocija, spoj stetoskopa i teleskopa.

Prema romanu Normalni ljudi snimljena je serija Normal People u irsko-britanskoj koprodukciji i premijerno prikazana na BBC-ju u travnju 2020, sa svojih dvanaest polusatnih nastavaka postavši televizijski hit. Od prosinca 2020. mogli su je pogledati i gledatelji hrvatskoga HBO-a. Redatelji Hattie McDonald i Lenny Abrahamson seriju su režirali u skladu s izvornim polazištem, u minimalističkom kodu predočivši intrigantan ljubavni i erotski art-film, tj. televizijsku seriju s izvrsnim mladim glumcima: s Daisy Edgar Jones kao Marianne i s Paulom Mescalom kao Connellom.

Ne bi bilo korektno budućim čitateljima izvrsnoga art-ljubavnoga romana Sally Rooney ili vrhunskoga, minimalistički kolažirana umjetničkoga ljubića otkrivati njegov završetak pa umjesto pripovijedanja sadržaja navodimo ulomak iz romana koji svjedoči o izbrušenome autoričinu stilu, o postignutu rečeničnom ritmu i poznavanju umjetnosti egzistencije i pripovijedanja: „U kuhinji Marianne prelijeva kavu vrelom vodom. Nebo koje se vidi kroz prozor nisko je i vuneno i dok se kava prožima vodom, ona priđe staklu i prisloni čelo uz njega. Izmaglica njezina daha postupno skrije sveučilište od pogleda. Stabla omekšaju, stara knjižnica pretvori se u težak oblak. Studenti koji prolaze Front Squareom u zimskim kaputima, prekriženih ruku, iščezavaju u mrlje i potom nestaju. Ljudi joj se više ne dive niti je ogovaraju. Zaboravili su je. Sad je normalna osoba.“