Nježnosti obložene banalnostima

Kanadsko-američki pjesnik i esejist Mark Strand za književni se časopis Paris Review dotaknuo našega zajedničkog osjećaja kako svakoj stvari moramo pridati značenje i objašnjenje. Tvrdoglavo moramo biti na vrhu ovog i onog, reći će on, tako sveznajuće kompetentni za kratak život. No, zaključuje, to nije ljudski i tako je udaljeno od poezije. Jezik koji kadikad djeluje poput sjekire jer tako malo ostavlja dokučivim samo je jedno od obilježja suvremenih pjesničkih svjetova koji odjekuju podjednako u našem susjedstvu kao i kod nas – od Milene Marković do Olje Savičević Ivančević, preko Radmile Petrović do Monike Herceg.

Možemo reći da je bliskost poezije i kazališta organska, no ipak je to dvoje na intimnom planu udaljeno jer poezija rijetko trpi bučne arene, a živa izvedba na velikoj sceni gotovo prezire tišinu. To sukobljavanje formi, ali i očita zanatska nespretnost te naivnost uvelike su obilježili odgađanu premijeru Gdje se kupuju nježnosti nagrađivane mlade pjesnikinje Monike Herceg u režiji Renea Medvešeka. Riječ je o pobjedničkom dramskom tekstu Hrvatskoga narodnog kazališta koji nam nimalo suptilno poručuje da su – najmirnije vode one u kojima se lagano pliva u komforu trenutačne mode. No pod koju cijenu?

Pjesnikinja Monika Herceg ovom je dramom pobijedila na natječaju za suvremeni dramski tekst zagrebačkoga HNK-a  / Snimio Damir Markovina

Nježnosti se tu dijele u fragmentima, od jednog do drugog sprovoda s nezaobilaznim pjesničkim motivima njezine prve zbirke Početne koordinate (SKUD IGK, 2018). Ocrtava se život na selu, siromaštvo, tjeskoba, mnogobrojni ženski glasovi i trans­generacijsko nasilje. Nedostatak ljubavi i dodira, te „neprekidne brutalnosti svijeta“, odjekuje u mlakom, autobiografskom glasu K., koji da bi se ispunio prazan dramaturški prostor (Jelena Kovačić), igraju tri glumice: Daria Lorenci Flatz, Jadranka Đokić i Lana Barić. Scena je na početku prazna, tek proviruju protagonistkinje u crnim spitfajericama (kostimi Doris Kristić) navodeći nas na pogrešan trag – da tu neće biti kazališta, nego punokrvnog punka. Iluzija se vrlo brzo razbija kad praznim prostorom s visine zazveckaju lonci i poklopci, a podom se zakotrljaju krumpiri (scenografija Tanje Lacko). Gotovo nevidljiva režija Renea Medvešeka svela se na komorne pojedinačne recitale s prednje strane pozornice, bez sinestezije svjetla, zvuka i glasa, s videom (Ivan Marušić Klif) i glazbom (Zoran Šćekić, Nenad Sinkauz, Pavle Jovanović) koji tek pred kraj dobivaju jasnije obrise.

Ansambl je osuđen na građenje samostalnih i nimalo čvrstih minijatura. Ženska i muška lica plošno su izvanjska. Lorenzi Flatz, Đokić i Barić u tišine upisuju ponešto buke i bijesa. Majka Nine Violić tipizirano je oštra i glasna, Baka Mirte Zečević utišana. Muška lica tek nakratko izvan ženskih glasova dolaze do vlastitog. Otac Igora Kovača, alkoholičar i nasilnik, paradoksalno se bori sa svojim mrakovima, Brat Filipa Vidovića primjećuje nestajanja.

Sve je u tom kupovanju nježnosti nabacano, prividno krhko i nedovoljno promišljeno. Kao da nikad u kazalištu nisu igrale poetske drame, primjerice snovito mračna Under Milk Wood Dylana Thomasa (1954) ili pomaknuta The World’s Wife Carol Ann Duffy (2009). Kao da su tako davno eterom odjekivali maštoviti svjetovi Ivana Slamniga i Antuna Šoljana, ali i eksperimentiranja s dramskom formom Ivane Sajko. Uostalom, zar se rad u kazalištu uopće razlikuje od pjesničke svakodnevice? I zar je zbilja tih dvadeset posto emocije koje po vlastitim riječima pjesnikinja daje dovoljno da bi se izgradio svijet odnosa, obrata, teksta i pod­teksta?

Ne začuđuje što Medvešek sve te isprazne riječi smješta uz red mikrofona, okružujući nasilje aurom spektakla te gubeći senzibilitet, koji je nekoć zbilja imao, za različite načine osluškivanja, približavanja, pronalaske zatomljene duhovnosti i potrebe za metaforom. No kako i pronaći traženu metaforu kad je u drami sve obloženo banalnostima, plastičnim objašnjenjima kako u siromaštvu nema mesa, nego samo hrenovki, tim stalnim pokušajima unutarnjih obračuna. Previše je tu zatomljavanja, a premalo umjetničkog rizika. Uostalom, Hemingway će procijediti: „Piši snažno i jasno o onome što boli.“

U vremenu koje polako istiskuje sve laži crvenih tepiha i statusnih obećanja trebamo drukčije, sporije, senzibilnije kazalište koje će se prestati baviti autobiografskim rovarenjima i iznuđivanjem emocija. Kazalište i poezija koje nedokučivo oblažu tek onako usput, ta cijela drama koja je iz Monike Herceg izašla za svega petnaest dana, kako stoji u programskoj knjižici, ne mogu ni dati nešto manje poraznu sliku umjetnosti koja se bori s tehnologijom, a sama nije kadra iznjedriti ni približno nova rješenja.