Knjižničari PREPORUČUJU

Angela Lehner, Oče naš

Roman razotkriva mračne zakutke ljudske psihe i njezine destruktivne moći. Glavni lik, buntovna i provokativna Eva, pacijentica je psihijatrijskog odjela bečke klinike. Iz njezine perspektive, pripovjedačice u prvom licu, otkriva se svakodnevna rutina psihijatrijskog odjela na kojem se od anoreksije liječi i njezin plahi traumatizirani brat.

Izd. Oceanmore, Zagreb, 2020.

Evina sarkastična zapažanja psihijatrijske sredine ispremiješana su s regresijama u djetinjstvo, u obiteljski život u koruškoj katoličkoj seoskoj okolini.

Otac je alkoholičar, depresivac, spolno zlostavlja sina i kćer, napušta obitelj i zasniva novu. Majka je žrtva, mučenica koja se pouzdaje u Boga. Eva tuče majku. Obitelj se raspada.

Ali što je od svega toga istina, a što laž? Jer Eva je vrlo nepouzdana pripovjedačica. Doduše, inteligentna i oštroumna, ali i osoba s duševnim poremećajem, proračunata i manipulativna. Manipulira svojim psihijatrom, bolničkim osobljem, drugim pacijentima, bratom, ali i čitateljem, kojemu postupno postaje jasno da je stvarnost koju mu Eva nudi konstrukt, psihotični imaginarij.

Ono što se čini sigurnim jest da trag Evine traume vodi u djetinjstvo. Opsesivno želi spasiti brata i ubiti oca na kojeg projicira sve svoje frustracije, ali brat je se boji, a otac je već u urni...

Čitatelj, stalno zavaravan, na kraju ostaje zakinut za spoznaju o tome što je nanijelo toliku štetu mentalnome zdravlju brata i sestre.

Tanja Radović, Osporavanje kiše

Novu zbirku kratkih priča Tanje Radović, razdijeljenu u tri ciklusa, nastanjuju samotni ljudski usudi, likovi zaokupljeni svojim malim tugama, melankolični, ušuškani u vlastite samoće.

Izd. Meandarmedia, Zagreb, 2020.

Uglavnom su to žene uhvaćene u procesu starenja, svjesnosti o prolaznosti, nostalgične i rezignirane, pomirene s činjenicom da nisu uspjele uhvatiti sreću za čuperak (da parafraziramo Olgu Tokarczuk), sreća im se naviješta kao maglovito ukazanje ili su njome tek usputno taknute. Priče su u suglasju s često rabljenim citatom Ive Andrića: „Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to nedostaje.“

Izvor emocionalnoga potonuća malodušnih ženskih likova obično su muški likovi, uglavnom negativci, osim u priči o patološki posesivnoj majci koja odraslome sinu priječi sreću.

Autorica vješto nijansira psihološke dubine tankoćutnih likova i fino prepleće međuljudske odnose.

Iako je narativni diskurs većinom realističan, dio priča sadrži i elemente fantastike, što nije čudno s obzirom na to da je autorica dobitnica nagrade Sfera u kategoriji drame. U ovoj se zbirci poigrava stvarnošću kao varljivom, nestabilnom kategorijom koja svojim preslagivanjem i premetanjem utječe na identitete i postupke likova.