Književnici razveselili učenike na Banovini

U izvješćima iz opkoljenog Vukovara Siniša Glavašević pružao je ljudima nadu izgovorivši mnoge nezaboravne rečenice o gradu, od kojih je najpoznatija postala ona koja sve sublimira: „Grad – to ste vi.“

Rat je godinama iza nas, ali je potres, koji je pogodio Petrinju i okolicu u prosincu prošle godine, mnoge podsjetio upravo na ratne godine. Dugi mjeseci izolacije uzrokovane pandemijom koronavirusa kao da su bili uvertira za potres koji će slomiti ljude i kuće, kao što su Glavaševića i njegove sugrađane slamali dani u podrumima prije nego što su napustili razrušeni grad (baš kao što su onomad napuštali i Petrinju). Tridesetak godina poslije, nakon potresa, opet su ljudi otišli iz razrušenih domova, razišli se po gradovima diljem Hrvatske, ali i Švedske, Njemačke te drugih zemalja. No ovdje usporedbe s ratom prestaju i nastaje znatna razlika: optimizam i vedrina unatoč svemu.

Književni susret u garaži u Gori / Snimio Ante Ševo

Glavaševićeve rečenice sjetio sam se u Petrinji 21. siječnja, gdje su djeci malo optimizma i veselja donijeli članovi Društva hrvatskih književnika: Sanja Pilić, Miro Gavran i predsjednik Društva Zlatko Krilić. Gostovanje je organizirao producent Ante Ševo u suorganizaciji Crvenoga križa, a književnici su imali čak tri susreta. Prvi susret održan je za učenike OŠ Ivana Gorana Kovačića u mjestu Gora. Bio je to susret drukčiji od svih, složili su se autori koji zajedno imaju tisuće nastupa. Održan je naime u garaži doma obitelji Trdenić. U dvorištu, odmah uz garažu, dva su pravokutnika na laganoj uzbrdici bila iscrtana vapnom, kao igralište ovoga virusa, mislio sam. Učenici su se polako skupljali, jurili po dvorištu, cestom su prolazili kamioni i jedan žuti bager koji je iznenada, tako nam se barem činilo, skrenuo u dvorište. Ukopao se kod onih pravokutnika i počeo kopati. Teren za kontejnere, rekla nam je domaćica, kao da je to nešto svakodnevno i sekundarno, a u dvorište je već ulazio traktor s prikolicom. Netko je pitao da ih se zamoli da prekinu, ali to nije dolazilo u obzir. U toj buci ušli smo u prostor, zajedno s djecom. Na klupama bile su deke, trampolin koji čeka ljeto bio je naslonjen uza zid, peć na drva ugodno je grijala prostoriju.

Tijekom susreta buka je ulazila u prostor. Gledali smo traktor kroz prozirnu ceradu iza leđa pisaca koji je uporno odlazio i dolazio ne smetajući ni djeci koja su pažljivo slušala ni gostujućim književnicima koji su zatražili pljesak za vrijedne radnike. Potreba za krovom nad glavom te potreba za drugim čovjekom i umjetnošću supostojale su posve prirodno i autentično. Granice između toga bile su nevidljive i nije bilo jasno što je čemu nadogradnja. Bio je to grad i bili su to ljudi.

Sljedeća dva susreta održana su u OŠ Mate Lovraka u Petrinji, koja je ostala čitava. Prethodnih dana u tom su prostoru spavali članovi Torcide koji su pridošli u pomoć, baš kao i Bad Blue Boysi, a i sad školske prostorije koriste članovi HGSS-a. Potpuna suprotnost prvom nastupu, atmosfera je, posve umirujuća, bila gotovo nestvarna. Dječji smijeh i pljesak odjekivali su među čitavim zidovima. Djeca su postavljala pitanja, baš kao i u Gori. Na prvom susretu Zlatko Krilić ispričao je svoje sjećanje na prvi potres, kako bi malo oraspoložio djecu. Njegov djed cijepao je drva u dvorištu i taman kad je došao do prozora i ugledao ga, djed je zamahnuo i opalio po cjepanici kad se sve zatreslo. „Kako je moj djed snažan, pomislio sam“, rekao je. „Tako da se ne uplašite jako sljedeći put – to moj djed cijepa drva.“ Na drugom pak susretu mnogo je smijeha odgovorom na pitanje da li je volio ići u školu izazvao Miro Gavran. Rekao je da mu je prva dva razreda nastavnica bila majka, da bi potom otac postao ravnatelj druge škole u koju je išao u više razrede. Zbog toga je promijenio školu pa je u tu novu morao ići autobusom. Konačno, tek što je završio prvi srednje, sestra mu je diplomirala pa ga pitala da pogodi tko će mu od iduće godine predavati hrvatski. Bio je to jedini predmet koji je volio, ali imao je četvorku jer mu kao bratu nije mogla dati odličnu ocjenu. „Tako da mi od uže obitelji samo brat nije predavao“, rekao je Gavran.

Susreti su donijeli veselje svima – jednako djeci, kao i piscima. Organizatorima i domaćinima. Potvrdilo se da je čovjeku i u najgoroj situaciji potrebna prisutnost drugoga, osmijeh i potpora, smijeh i umjetnost. Autorica i autori neposrednim su pristupom u kojem je književnost ponajprije služila kao točka povezivanja razveselili učenike, ali i nastavnice, te za uspomenu ostavili nekoliko knjiga školskoj knjižnici. Zauzvrat, svi su na dar dobili majicu s natpisom 53nja u srcu, datumom i vremenom potresa te magnitudom 6,2 po Richteru koju domaćini u znak zahvale daruju svim gostima.

„Kome ostaviti grad?“ pitao se Glavašević. Za Petrinju danas se to ne treba pitati jer grad ne da se ne ostavlja nego se u njega dolazi iz svih krajeva Hrvatske. Kako nam je rekla ravnateljica Ankica Krnjajić Magdić, sretni su jer su im toliki došli pomoći. Sretni su bili i autorica te autori koji su obećali vratiti se, zajedno s drugim kolegicama i kolegama. U meni pak i dalje živi misao, četiri riječi koje i dalje imaju istu snagu: „Grad – to ste vi“. Grad, barem na jedan dan, bili smo i mi, članovi Društva hrvatskih književnika. I bit ćemo to opet.