Kinshasa i Sisak

Svatko normalan upitat će: kakve veze ima Kinshasa sa Siskom ili Sisak s Kinshasom, redoslijed je nevažan? I odgovoriti: tu nikakve veze ne može biti, čak ni one kako su se nekoć bratimili gradovi. No da nikakve veze nema, ne bih ovaj tekst ni pisala. Dakle, ima je. Prije toga mnogim će čitateljima zacijelo trebati informacija o Kinshasi, što je i gdje je. Čovjek se danas ne može više pouzdati u znanje zem­ljopisa kakvo je imala moja generacija (70+). Mi smo ga stjecali višesatnim buljenjem u atlas, poglavito dok smo bili bolesni. Uz ostalo, liječili su nas i višednevnim ležanjem u krevetu. Takva mi terapija nije bila tegobna, svodila se na luksuz da mogu nesmetano špartati po zem­ljovidu zemalja koje nikad neću vidjeti.

Učenici sisačke Glazbene škole Frana Lhotke pred svojom potresom ranjenom školom  / Snimila Edina Zuko / Pixsell

Naravno, znanje mi se donekle zaljuljalo kad su se bivše kolonije počele osamostaljivati. Osim državnih granica, mijenjala su se i imena država i gradova, pa je snalaženje postajalo sve teže, a ljudi prema novoj geopolitičkoj podjeli sve ravnodušniji. Jedna od zemalja koje su se podijelile bio je i nekadašnji Kongo, zemlja u središnjoj Africi s izlazom na Atlantski ocean. Kad je 1960-ih službeno stekao nezavisnost, tek je tada nastupio pakao postoslobođenja, kakav je u Africi prije pravilo nego iznimka. Razbuktao bi se građanski rat među plemenima, u kojem su svoje prste i interese imale svjetske sile (SSSR, Zapad), uz svesrdno izvlačenje prirodnih bogatstava iz sve iscrpljenijih zemalja. Bila je to paradigma mnogih afričkih država u osvit buđenja nacionalne svijesti. Mi smo o nekima od njih, npr. o Kongu (Zairu, Katangi) i njihovim vladarima Čombeu, Kasavubuu, Mobutuu, Lamumbi, znali podosta, jer smo kao školarci bili pušteni s nastave da se možemo u pravednom gnjevu buniti zbog ubojstva nekog od njih, npr. prvoga premijera Demokratske Republike Kongo, Patricea Lumumbe (1925–1961), prijatelja Jugoslavije iz tadašnjega Pokreta nesvrstanih, ili mahati i ubojicama i žrtvama režima o kojima smo imali iskrivljenu sliku. Lumumba je u Zagrebu (Sesvete) imao i svoju ulicu, no novi vlastodršci smaknuli su ga po drugi put oduzevši mu je. Voljeli smo te ulične dočeke, jer su pokraj škole prolazile sve strane delegacije na putu prema Markovu trgu, no čim smo izletjeli iz škole, raspršili smo se po obližnjim kinima, pa su mi posjeti stranih državnika uvijek izgledali kao ponavljanje snimanja filmskih kadrova.

U zemlji podijeljenoj na Demokratsku Republiku Kongo i Republiku Kongo glavni grad većeg dijela postala je Kinshasa (bivši Leopoldville), a manjeg Brazzaville. Upravo u Kinshasi, blatnoj, zapuštenoj, sklepanoj od kojekakvih rupa da primi danas gotovo deset milijuna onih koji se nadaju ondje naći djelić mjesta pod suncem, rodilo se nešto što mi je privuklo ne samo interes nego i divljenje: neumorni entuzijasti osnovali su Kinshasa Symphony Orchestra koji svira klasičnu glazbu! Svirači su uglavnom samouci, sluhisti, često bez potrebnih glazbala (pa jedan član, kontrabasist, rastavlja svoj instrument da po njemu izradi novi za kolegu, a violist je zapravo električar koji za čestih nestanaka struje juri na električni stup da nekako prespoji kabele, samo da se proba može nastaviti), bez ikakva novca, samohrana majka ustaje u cik zore da nešto proda na kartonskoj kutiji pred sobom (a dijete čuči kraj nje jer ga nema gdje ostaviti), no svira flautu i usprkos umoru i svim životnim nedaćama (nema stana, posla) ne propušta ni jednu probu. A vježbaju ni više ni manje nego Beethovenovu 9. simfoniju (sviraju i Händela, Verdija, Orffa).

Mješoviti zbor mora najprije otkriti kako se njemačke riječi Ode radosti uopće izgovaraju, lome jezike vježbajući to danima, a ne razumiju ih, kao što hrvatski više ne razumiju ni naši iseljenici u četvrtom koljenu, pa ipak besprijekorno pjevaju naše pjesme, kao i Japanci našega Zrinjskog, no uza sve muke nitko ne odustaje niti tko posustaje. Imaju dobar razlog za to. Glazba je nešto tako drukčije od njihova svagdašnjeg života, ona ih preobražava u sretne ljude, onakve kakvi u ostatku dana nisu niti mogu biti, po njoj znaju da i oni mogu biti nešto dobro, a ne samo prezreni crnci beskućnici. Dirljivo mi je bilo vidjeti nepatvoreno sretna lica tih svirača i pjevača, koji su uložili golem trud da njihov koncert pred isto tako neukom publikom uspije. Jer ih je i publika vidjela u novom svjetlu, daleko od mračnih blatnih ulica u kojima žive. Bar su neko vrijeme i izvođači i publika zračili nekim blaženstvom.

Radost muziciranja tih afričkih amatera vrijedilo bi pokazati mnogim sviračima koji svoj posao u profesionalnim orkestrima tek odrađuju. U bijednoj crnoj Africi mnogima glazba nije tek sviranje. Ona u njima izaziva pobožnu posvećenost nečemu po čemu znaju da postoji i jedan bolji svijet od onoga u kojem mukotrpno žive. Oni se u svojoj sveopćoj neimaštini ne mogu otisnuti na turistička putovanja, ali svojom iskrenom svirkom putuju u neslućene predjele na svakoj orkestralnoj probi. Jer glazba jest jedan bolji svijet.

A gdje je u svemu tome Sisak? Već smo mu se jako približili. Ne sličnošću nakon potresa s Kinshasom nego glazbom. U njemu se jednog zimskog dana skupilo nekoliko učenika Glazbene škole Frana Lhotke i pred svojom potresom ranjenom školom svirkom pokušalo pomoći ustanovi koja ih uvodi u svijet glazbe. S violončela zabodena u snijeg razliježu se zvuci Matzove Elegije i stapaju se sa zvucima saksofona, violine i flaute. Nisu to gromoglasna glazbala. Pa ipak u nekom trenu mogu postati glasnija i od truba jerihonskih. Kao što je tihi čelo Mstislava Rostropoviča uz Berlinski zid udarao poput malja koji je srušio simbol političke podjele, tako neka i tiha svirka sisačkih učenika bude gromoglasan poziv za pomoć u obnovi.