Ispovjedni akt

Slađana Bukovac objavila je dosad jednu zbirku pjesama i romane Putnici (2003), Rod avetnjaka (2008) i Stajska bolest (2016), a prije nekoliko mjeseci javila se knjigom novela Odstraniti životinju – svojim dosad najboljim literarnim ostvarenjem, djelom iz sama vrha prošlogodišnje hrvatske prozne produkcije. Taj „obrnuti raspored“ objavljivanja (na književnu scenu stupila je najprije romanima, a ne, kako se obično događa, kraćim proznim formama) spisateljica ovako objašnjava u intervjuu u kojem je, za tu priliku, prozu podijelila na „literaturu kostiju“ i „literaturu mesa“ („grozni termini, drugih se ne mogu sjetiti“): „U romanu postoji jak trend strahovito okoštale proze, u kojoj je dominantna konstrukcija, fabula, neka vrsta formalnih eksperimenata, koji me ne interesiraju. (…) Mene kod literature zanima meso, pisac koji može napisati nekoliko tisuća znakova bez kostura, a da se pritom ne spotakne, i ne padne mu kvaliteta teksta. (…) To je bio razlog da se odmaknem od romana, htjela sam ući dublje u meso, a da se ne moram brinuti da ću naići na kost.“

Izd. Oceanmore, Zagreb, 2020.

Tim je iskazom Slađana Bukovac odgovorila na pitanje kakav tip proze preferira, i kao čitateljsku, i kao vlastitu, autorsku praksu. U noveli pak Nema onog koji piše, smještenoj na završetku njezine zbirke, pripovjedačica toga proznog teksta (= glavna junakinja = autorica, jer se legitimira kao građanska osoba Slađana Bukovac: „Zakonski, administrativno, to sam u svakom slučaju bila ja…“) razmatra smisao sama čina pisanja. Legitimno je dakle ovu novelu shvatiti i kao svojevrstan ispovjedni akt, autoričin nagon za nesputanim i neuljepšanim samoispitivanjem, kojim je odstranila i zadnju pozlaćenu ljuščicu s romantičarske predodžbe pisca kao genija kojem se pripisuje osobita moć stvaranja. U njoj se autorica bez krzmanja suočava sa svakodnevnim i svakonoćnim sumnjama u samu sebe; s mukama koje joj stvara tekst, njezin „najgori neprijatelj, mjesto trajne nesreće“; s dvojbom treba li pobjeći od tog „posve izvještačenog posla, kombiniranja nekoliko desetaka znakova na elektroničkoj bjelini“; s pitanjem je li potraga za načinom na koji će se svidjeti publici ono zbog čega je u stanju toliko žrtvovati? Tekst završava isticanjem razlike između piščeve i čitateljeve pozicije: „Za razliku od Onog Koji Piše, Onaj Koji Čita izrazito je privlačan, lijep je; tu se nipošto ne može govoriti o usamljenosti, ili poniženju, još manje o neurednosti ili kompletnom rasulu, goloj borbi za riječi koje će bilo s čim korespondirati, makar kao udaljena, deformirana jeka.“

U knjigu je autorica uvrstila deset novela (uvijek s pripovjedačicom u prvom licu), koje, u širem smislu, razvijaju temu o različitim oblicima straha govoreći o njegovoj doživljajnoj komponenti. U tom je pogledu paradigmatski tekst novela Strah je u pravu, koja, dakako, posjeduje vlastiti integritet, a opet svojom sveobuhvatnošću simbolički se povezuje s ostalim novelama. Jedna od najvidljivijih posljedica autoričina prijelaza na kraću formu, najizrazitija upravo u ovoj noveli, jest manjak u događajnoj zoni priče i „zgušnjavanje“ iskaza u prevladavajući „esejistički stil“ (analitičnost, misaonost, meditativnost): „Već dugo živimo zajedno, strah i ja. Ne vjerujem da nas je više uopće moguće razdvojiti.“: „(…) strah nije jednoznačan, on nije kao recepti, ili zakonski paragrafi, računa na metafore, na cijeli repertoar stilskih figura (…)“; „Strah govori biblijski, pitijski, neprekidno postavlja zagonetke (…)“.

Bolesti i bolnice čest su i snažan izvor straha, a o tome se govori čak u trima novelama ove zbirke. Novela Lupus u nama pripovijeda o zloćudnom paradoksu autoimune bolesti, gdje se na antiimunost gleda kao na „odsutnost komunikacije“, nestanak „dijaloga između čovjeka i njegovog tijela“, što dovodi do kobnih posljedica. U fokusu novele Tu i tamo padam stoje odnosi između pripovjedačice i njezine starije prijateljice oboljele od raka pluća, koji se dramatično mijenjaju kako njezina bolest napreduje. Sat anatomije donekle je atipičan tekst u ovoj knjizi, o iznimno sposobnom neurokirurgu koji je degradiran iz političkih razloga, a novela upravo uzorno oslikava atmosferu punog pogona, svih mikrocjelina bolničke svakodnevice.

Odstraniti životinju, uvodna i jamačno najbolja novela – koja je, na koncu, „posudila“ svoj naslov cijeloj zbirci – žanrovski pripada animalističkoj prozi. Potaknuta nenadanim upadom jednog mačića u kuću, i s probuđenim osjećajem davne krivnje, pripovjedačica se prisjeća traumatičnog događaja iz djetinjstva kad je darovanog psića, na ultimativan majčin zahtjev, odnijela baki, a ona ga bešćutno utopila. Ovoj su noveli djelomice bliska još dva teksta iz zbirke. Sigurna kuća govori o iluziji da se iz grada može pobjeći („bijeg je oduvijek bio moj najdraži oblik borbe“) u „sigurnu kuću“ daleko u brdima, a izravna veza je priča o kujici koja se tu oštenila, te jasno iskazana ljudska empatija prema životinjama, ovaj put, nakon toliko godina, i s dobrim završetkom. Novela Dvojstvo; trojstvo donosi zaokruženu priču o obiteljskom trokutu majka – otac – pripovjedačica, „pitanje roditelja, nasljeđivanja, genetskih konstelacija, njihovog blagoslova, ili prokletstva“, nakon one davne tragične obiteljske epizode iz novele Odstraniti životinju.

Vrhunska proza, sjajna knjiga!