Iščezli baleti i epohalan doprinos hrvatskom glumištu

Šesnaestoga siječnja 1921. otvara se nova stranica u povijesti Hrvatskoga narodnog kazališta. Tada prvi put, nakon Carigrada i Bugarske, u bijegu pred revolucijama u Rusiji i traganju za boljim životom, u Zagrebu gostuje trupa „Ruski balet iz Moskve” bivše solistice Baleta Boljšoj teatra Margarete Froman. Izvodi nekoliko predstava s velikim uspjehom i Julije Benešić odmah joj nudi da ostane. Margareta Froman dobiva mjesto primabalerine, braća Maksimilijan i Valentin mjesta plesača, treći brat Pavel je scenograf, sestra Olga pijanistica, a angažirano je i ostalih pet plesačica iz trupe među kojima Olga Orlova.

Margareta Froman (Moskva, 8. studenoga 1890.
ili 1896–Boston, 24. ožujka 1970)

Početak nove ere baleta

Bilo je to veliko pojačanje jedva postojećem malobrojnom i zapuštenom baletnom ansamblu HNK-a i početak njegove nove ere, početak kontinuiteta, profesionalizacije i velika kreativnog zamaha, za razliku od dotadašnje fragmentarnosti baleta od njegova početka 1876.

U to doba profesija koreografa još nije etablirana. Koreografski rad navodi se na kazališnim plakatima kao redateljski rad, dok manje plesne brojeve u operama i operetama netko tek – uvježbava. Do 1955. i Margaretine druge emigracije, iz Jugoslavije u SAD, hrvatska baletna umjetnost poprimit će čvrstu fizionomiju s bogatim repertoarom stranih i nacionalnih djela.

U svega dvije godine od dolaska u Zagreb, u uskoj suradnji s dirigentom i skladateljem Krešimirom Baranovićem, upoznala je hrvatske narodne plesove i spretno ih oblikovala već u njegovu Licitarskom srcu i, poslije, u brojnim drugim djelima, uključujući Gotovčevu operu Ero s onoga svijeta. Licitarsko srce i Erino završno kolo preživjeli su – u smislu izvornosti Fromaničinih koreografija – zamalo cijelo stoljeće zahvaljujući stalnom izvođenju, zato što su dočekali razne mogućnosti snimanja, a i još ponekoj živoj osobi koja ih poznaje. Međutim, niz drugih Fromaničinih baleta, nastalih između 1924. i 1935, u koreografskom su smislu iščezla djela: Sjene Božidara Širole, Cvijeće male Ide i Imbrek z nosom Krešimira Baranovića, Figurine i Sanje Luje Šafranek-Kavića, Zlato Borisa Papandopula, Đavo i njegov šegrt Frana Lhotke (prva verzija Đavla u selu). Iako je njihova glazba sačuvana u partiturama ili je čak snimljena, ona koreografski nisu zapisana ni snimljena. Slabo su opisana u ondašnjim kritikama, nitko ih se više ne sjeća i zato ne znamo kakva su bila kada su nastala. Uz ta djela, koja možemo svesti pod zajednički nazivnik nacionalnog smjera, iščezao je i legendarni Fromaničin balet Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva iz 1948, treća postava toga djela u svijetu i njegovo prvo prikazivanje na Zapadu, na gostovanju Zagrebačke opere u Londonu, 1955.

Prizor iz baleta Licitarsko srce Krešimira Baranovića, koreografija Margareta Froman, HNK, 1924.

Margareta Froman prenosila je sve ono što je sama plesala: ruski klasični balet, recentne koreografije Mihaila Fokina i Bronislave Nižinske, sve što je naučila i vidjela na svojim gostovanjima i sve iz repertoara Ruskog baleta Sergeja Djagiljeva. Nije radila samo klasične balete nego i moderne, gdje su plesači bili bosi, primjerice u Gotovčevim Oračima. Rođena je najvjerojatnije 1896. Proizašla iz moskovske carske škole i razreda Vasilija Tihomirova, kao solistica plesala je glavne uloge u Boljšoj teatru: Kitri u Don Quijoteu, Svanildu u Coppeliji, Lizu u Vragolastoj djevojci, Henrijet u Rajmondi, Vilu jorgovana u Trnoružici i druge. S trupom Ruskog baleta Sergeja Djagiljeva gostuje 1916. u Americi. Partnerica je Vaclavu Nižinskom u baletu Duh ruže, a i prije, 1912, pleše s njim u istoj trupi u Parizu na praizvedbi Poslijepodneva jednog fauna, i u baletu Dafnis i Hloja. Snimila je prvi ruski baletni film Azijade s partnerom, koreografom Mihailom Mordkinom.

Golem repertoar

Godine 1938. gostovala je u milanskoj Scali i koreografirala balet u operi Sadko Rimski-Korsakova, u režiji dr. Branka Gavelle. Iste je godine u Scali, prvi put u Italiji, postavila Orašara. Bila je svestrana, čak je 1934. režirala i koreografirala reviju u kabaretu Folies Bergère u Parizu. Od 1927. do 1929. bila je angažirana u Narodnom pozorištu u Beogradu.

Plesna gracioznost i velike tehničke mogućnosti, izražajnost i glumačka uvjerljivost Margarete Froman, a i njezine braće Maksimilijana i Valentina, davali su zagrebačkim baletnim predstavama niz godina, do 1934. kada je prestala plesati, europsku razinu. Kritike često ističu izražajnost njezinih velikih očiju, a jedna londonska kritika čak je naziva drugom Pavlovom. U Zagreb je, kao koreografkinja, donijela tadašnji suvremeni baletni repertoar s djelima Stravinskog, Rimski-Korsakova, De Falle i Debussyja. Prva je postavila Labuđe jezero i Orašara.

U tri i pol desetljeća djelovanja u Zagrebu ostvarila je golem repertoar. Koreografirala je pedesetak baleta, divertismana i baletnih večeri; režirala 39 opernih i 15 operetnih naslova (neke i više puta); koreografirala baletne brojeve u sedamdesetak opera i opereta u režijama drugih redatelja. Kao operna redateljica stala je uz bok prvacima hrvatske kazališne moderne Ivi Raiću, Branku Gavelli i Titu Strozziju, u zlatnom razdoblju Zagrebačke opere ravnatelja Krešimira Baranovića, 1930-ih. Slijedila je utjecaje i principe moderne europske režije u pronalaženju dramskoga u libretu, uz poštivanje glazbe. Glumački je pokretala protagoniste i zbor. Dobro je poznavala glazbu i znala je čitati partiture. Sama je skratila partituru Romea i Julije. Bila je snažna ličnost i odlučna. Zasigurno joj, kao ženi, strankinji i imigrantkinji, nije bilo lako stupiti na muško područje operne režije. S djecom je radila u Dječjem carstvu, fantastične dječje predstave koje su ostavljale dubok trag polaznicima i oduševljavale ih za kazalište. Odgojila je mnogo uglednih baletnih umjetnika. Doživjela je velebnu proslavu 25. obljetnice umjetničkog rada, pod pokroviteljstvom Milke Trnine, početkom travnja 1941, i degradaciju, čak i uhićenje, svega nekoliko dana poslije. U NDH-u grijeh joj je bio pravoslavna vjera. U socijalističkoj Jugoslaviji, poslije za vrijeme Informbiroa, morala se paziti jer je bila Ruskinja koja je iz Rusije pobjegla pred komunizmom. Sve je rezultiralo odlukom da, po umirovljenju, potkraj 1955. ode u SAD, gdje je, u Bostonu, 1970. umrla.

Nadamo se da je znanstveno-umjetnički skup o Margareti Froman, u povodu 100. obljetnice dolaska u Zagreb, održan 28. i 29. studenoga u Hrvatskom centru ITI-ja, s petnaest izlaganja, prvi korak u sveobuhvatnom sagledavanju i vrednovanju njezina rada i doprinosa hrvatskom glumištu.