Gudački kvartet Sebastian kao bastion hrvatske glazbe

Svoj prvi koncert Gudački kvartet Sebastian održao je 7. ožujka 1990. Tijekom svojih triju desetljeća ansambl je izveo čak 126 kvartetskih djela inozemnih skladatelja, u repertoarnom rasponu od Boccherinijevih, Haydnovih i Mozartovih kvarteta sve do recentnih djela Góreckog, Ligetija ili pak Pēterisa Vasksa. U dosadašnjoj hrvatskoj kvartetskoj praksi taj vrijedni sastav jedinstveni je rekorder zbog svojih izvedbi 88 kompozicija hrvatskih autora, od kojih je 41 i praizveo, dok su 32 nova djela i posvećena toliko odgovornu Kvartetu Sebastian, koji je svojih devet nosača zvuka pretežitim dijelom posvetio hrvatskim skladbama.

Snimila Gordana Krpan

Slijedom toga i na njihovu najnovijem nosaču zvuka, koji je objavila ugledna njemačka diskografska kuća CPO, sadržani su visokokvalitetni tonski zapisi odličnih izvedbi gudačkih kvarteta Božidara Kunca, Frana Lhotke i Josipa Štolcera Slavenskog, a u obljetničkoj prigodi objavljena je i reprezentativna, iscrpna i precizna te znalački koncipirana monografija u izdanju izdavačke kuće Leykam, koju kao autorica i urednica potpisuje Gordana Krpan.

Od sama osnutka silno radišna ansambla do dana današnjeg njegov je spiritus movens Anđelko Krpan, koji već punih trideset godina u Kvartetu Sebastian svira dionicu prve violine i stalno iznalazi uvijek nov repertoar te gorljivo zagovara izvođenje i snimanje hrvatske kvartetske glazbe.

Prvi koncert Kvartet Sebastian održao je 7. ožujka 1990, ali tome je prethodilo gotovo cijelo desetljeće djelovanja Kvarteta Muzičke omladine, iz kojega se zapravo iznjedrio Kvartet Sebastian, pa se stoga mirno može ustvrditi kako ni u svojim počecima vaš i imenom nov ansambl ipak nije bio sastavljen od neiskusnih početnika, zar ne?

Još 1982. prof. Milan Čunko združio je četiri učenika Glazbene škole Pavla Markovca u gudački kvartet, kako bi ih uputio u vještine komornog muziciranja. Sastav ansambla stalno se mijenjao jer su neki učenici odustali od glazbe, a neki su postali studenti Muzičke akademije i ipak nastavili i dalje svirati u našem sastavu, koji je tada dobio ime Gudački kvartet Muzičke omladine – Zagreb. Nastavili smo intenzivno raditi jer nije nimalo oslabjela naša ljubav prema komornom muziciranju, koju nam je tako uspješno usadio prof. Čunko. Nizali su se koncerti, majstorske radionice i seminari komorne glazbe u Zagrebu, Grožnjanu i Rogaškoj Slatini. U Zagrebu smo najčešće nastupali u Hrvatskom glazbenom zavodu i Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, a bilo je i koncerata u inozemstvu, od kojih je svakako bio najspektakularniji onaj u Sjevernoj Koreji, gdje je naš kvartet svirao na proslavi rođendana njihova tadašnjeg predsjednika Kim Il Sunga. Kad smo 1990. svi diplomirali, odlučili smo sve podići na pravu profesionalnu razinu, pa smo baš tada našem „novom“ kvartetu nadjenuli posve neutralno ime Sebastian.

Izd. Leykam
international,
Zagreb, 2020.

Od tih početaka do danas u kvartetu je djelovalo desetak glazbenika; dolazak svakog novog člana ansambla iziskivao je poseban trud kako bi se što prije postiglo da se glazba ponovno diše istim dahom, zar ne?

Jako je važno da se što manje mijenjaju članovi ansambla i da se što duže svira u istom postavu. Osim mene, u Kvartetu Sebastian od sama je početka bio violist Nebojša Floreani. Čelist Zlatko Rucner naš je član već punih 25 godina, a promjene su se najčešće događale u dionici druge violine, koju su u Kvartetu Sebastian svirali: Mislav Pavlin, Korana Rucner, Saki Kodama i naposljetku Teodora Sucala Matei. Sviranje u kvartetu, osim visoke tehničke spreme, podrazumijeva i dobro slaganje u ljudskom smislu jer oni koji se kao osobe ne slažu ne mogu ni svirati zajedno. Svaki novi koncert prilika je da još više uskladimo naš zajednički zvuk, a kako trojica naših članova već dugo sviraju zajedno, onda tu nema mnogo pitanja jer već iz međusobnog slušanja mi znamo što tko misli, što novopridošlomu članu na drugoj violini znatno olakšava prilagodbu.

Tijekom svojih triju desetljeća Kvartet Sebastian izveo je niz djela svjetskoga kvartetskog repertoara, ali u svakome od razdoblja ansambl je sustavno promovirao kako povijesne tako i suvremene skladbe hrvatskih autora; je li ikada ijedan član ansambla zaključio da se u tome možda malo i pretjeruje?

Studirao sam u Beču. U Austriji je normalno da se izvodi austrijska glazba. Po mom povratku u Zagreb naš je kvartet na svakom koncertu obavezno izvodio djelo hrvatskog autora. U vrijeme dok sam studirao u Zagrebu to nije bila praksa, nego, nažalost, iznimka. Meni je stoga veliki uzor bio prof. Josip Klima, koji je stalno izvodio hrvatske autore; po mome sudu njegova tonska ostavština nadmašuje sve što su na tom planu učinili drugi naši glazbenici. Istražujući riznicu hrvatske kvartetske glazbe shvatio sam da je ona uistinu neiscrpna. U ovih trideset godina mnogo smo toga pronašli, no mnogo je toga ostalo neodsvirano, pa i neotkriveno, tako da se naša misija nastavlja.

Posve je prirodno što se svaki ansambl želi ogledati u antologijskim djelima standardnoga svjetskog repertoara, što je u mnogo navrata i na zavidnoj izvedbenoj razini činio i Kvartet Sebastian, koji, sudeći po svemu, svojim najvažnijim poslanjem smatra promicanje hrvatske kvartetske glazbe.

Na našim koncertima mi usporedo s hrvatskima izvodimo i stožerna djela svjetske literature, kao što su to, primjerice, kvarteti Dvořáka, Debussyja ili Janáčeka, ali ono najvažnije što će ostati za nama jesu trajni tonski zapisi na kojima preferiramo hrvatske skladbe, nadajući se da ćemo primjerom potaknuti i druge ansamble da nas u tome slijede. Za razliku od naše snimke, primjerice, Dvořákova posljednjeg kvarteta koji je u svijetu već objavljen u desecima različitih izvedbi, mi na diskografskome terenu možemo biti neprijeporni samo ako načinimo uopće prvu snimku nekoga hrvatskoga djela, koja samim time postaje poticajna referencija za sve buduće izvedbe i tonske zapise te skladbe. U ovome bih kontekstu spomenuo dugo zapostavljane gudačke kvartete Borisa Papandopula, koji su se, u vrijeme kad smo mi započinjali, slabo poznavali i jako rijetko izvodili. Danas je situacija posve drukčija jer je Kvartet Sebastian snimio pet postojećih majstorovih kvarteta, dok je jedan, nažalost, zagubljen. Zahvaljujući našim snimkama sada je tih pet kvarteta znano, a kako su postale dostupne i njihove partiture, počinju ih izvoditi i drugi kvartetski sastavi. Radostan sam jer to doživljavam kao početak stvaranja nekog standardnog, nazovimo ga – željeznoga hrvatskog repertoara, koji dosad nije bio tako profiliran. Mi neupitno već sada imamo respektabilan fundus snažnih djela koja možemo s ponosom pokazati i u inozemstvu.

Tijekom svojih triju desetljeća Kvartet Sebastian ovladao je golemim i vrlo raznolikim repertoarom, no programska strategija ansambla zasigurno se iskristalizirala u postupnom i pomno promišljenu procesu?

Počeli smo s kvartetima Haydna, Mozarta i Beethovena, tim temeljnim djelima kvartetske literature. U našim prvim sezonama počeli smo svirati kvartete iz razdoblja romantizma, a vrlo brzo uvidjeli smo i atraktivnost skladbi 20. stoljeća, pa se naš repertoar jako proširio i u tom smjeru. Spomenuo bih ovdje da smo se kraće vrijeme bavili čak i renesansnom vokalnom glazbom, koju smo izvodili u gudačko-kvartetskome slogu, a uz to mi se posebno vrijednim čini naš dvogodišnji projekt otkrivanja zagrebačke salonske glazbe. Posrijedi su salonske skladbe nastale u 19. i u početnim desetljećima 20. stoljeća što su izvorno bile napisane za glasovir ili za gudački orkestar, koje je u kvartetski slog pretočio gospodin Felix Spiller, a naš ih je ansambl tonski zabilježio na CD-u Loulou la languide, na kojemu su zapravo prve snimke zaboravljenih salonskih skladbi Gjure Eisenhutha, Vatroslava Lisinskog, Ivana pl. Zajca, Vjekoslava Rosenberga Ružića, Srećka Albinija, Viktora Košćice, Ive Tijardovića, pa i Blagoja Berse.

Koncerte svog pretplatničkog ciklusa u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog decentno ste upotpunili hrvatskom poezijom i slikarstvom, što su autori i glumci koji kazuju stihove oduševljeno prihvatili. Namjeravate li s time i nastaviti?

Takva se praksa pokazala vrlo uspješnom, a u svemu nam je najdragocjenije to što na takav način svi profitiramo upoznajući jedni druge. Iako živim u Zagrebu, shvatio sam da o slikarima koji stvaraju u gradu znam zapravo jako malo. Sad kad smo povezani meni je uvijek jako zanimljivo otići u neki atelijer i promatrati slike u nastajanju, dok likovnjaci sa zanimanjem slušaju sve što mi na koncertima izvodimo, iako ih, obično, najviše privlače suvremena glazbena djela. Pjesnici su svijet za sebe. U proteklih pet sezona koncerte smo obogatili i poezijom, pri čemu je naš princip da se u svakom terminu uz jednu antologijsku pjesmu čuje i jedna novonastala pjesma autora koji živi u Zagrebu ili u njegovoj okolici. I nama i našoj publici to je novo i dragocjeno iskustvo.