Glazba s prekretnice

Razorne posljedice svih, pa i kulturnih ograničenja u protekloj, pandemijskoj godini nije teško razumjeti. Reducirajući analizu na domaću glazbenu scenu, još je lakše primijetiti slabiji dotok svježih „velikih“ albuma kakvi su prethodnih godina redovito stizali do publike; mnoga renomirana imena kao da su zadržavala dah čekajući da sve prođe, pa da se konačno nastavi sa životom kakav smo poznavali prije, u razdoblju „starog normalnog“. Kad su „manji“ izvođači u pitanju, funkcioniranje popularne glazbe danas počiva na nekoj vrsti paradoksa: sve razgranatiji mikrodistribucijski kanali na internetu katkad smanjuju mogućnost izvođača da se probije do šire publike.

Izd. Menart, Zagreb, 2020.

U tom kontekstu, u razdoblju smanjena djelovanja velikih diskografskih kompanija i napeta iščekivanja boljih dana, u protekloj godini bilježimo tek fragmentirane pokušaje nezavisna izdavaštva u kojima dominiraju komercijalno manje potentna, underground-imena– poluamaterski glazbenici kojima su internetske aktivnosti ionako prirodno stanje stvari. I tu se našlo zanimljive glazbe – spomenimo, primjerice, pulski sastav nemanja. Malo početno slovo vjerojatno je dio posebnog „umjetničkog“ identiteta, no to je manje bitno. Njihov Cosmic Disco pokazuje dubinsko poznavanje ostavštine psihodeličnog rocka, opojne funk-egzotike i svih oblika plesne glazbe, funkcionirajući kao retrofuturistički kolaž kojemu je zapravo teško pronaći primjerenu žanrovsku oznaku. Najpreciznija usporedba bila bi ona s blistavim teksaškim triom Khruangbin, no pitanje je koliko su i oni poznati domaćoj mainstream-publici.

Sličnu samizdat-strategiju slijedi i „projekt“ Valentino Bošković (Branko Dragičević i Josip Radić), koji s trećim albumom Velika praska još jednom potvrđuju dar stvaranja poluironične melankolične glazbe s ugrađenim plesnim impulsom. Teško je ipak povjerovati da će se itko obogatiti s pjesmama poput Prilog semantičkoj motivaciji toponima otoka Brača. S druge strane, solo debi I Glow Željke Veverec – odnosno Je Veux, kako se voli nazivati – sadržava primjetno ispoliraniju i produkcijski dotjeraniju pop-glazbu, primjerenu plesnim podijima i radijskom eteru. Njezin primarni adut krije se u fluidnom, toplom, gotovo besprijekornu vokalu, koji uz produkciju supruga Tonija Starešinića (Chui) daje novu dimenziju domaćoj pop-produkciji.

Što se zapravo tijekom prošle godine zbivalo s uglednim imenima? U diskografskom smislu, odgovor glasi: malo što. Uz dvije iznimke. Kako sve dublje zalazi u srednje godine, Saša Antić iz TBF-a sve radosnije nastupa pod rogobatnim pseudonimom Alejuandro Buendija; njegov posljednji, treći solo projekt Škrinja (Dallas, 2020) pun je tipičnog, specifičnog, katkad usiljena humora ispod kojeg proviruje opora kritika svakodnevice. A ona – kako se sada čini – nije ništa drugo nego neprekinuti slijed apokaliptičnih sekvenci.

U takvoj, solidnoj, ali nedovoljno snažnoj konkurenciji veteranu prvih domaćih novovalnih ratova Darku Rundeku i Ekipi nije bilo teško ponijeti naslov najintrigantnijeg ostvarenja godine. Ako Buendija neizvjesnoj, korumpiranoj, karantenskoj stvarnosti prilazi iz lažno opuštene, zafrkantske mediteranske perspektive, Rundek na novom albumu Brisani prostor (Menart, 2020) to čini iz oprečnog, srednjoeuropskog kuta, zahvaćajući otuda mnogo šire, u razne zakutke globusa. Dakako, i glazba je dijametralno suprotna, ozbiljnija, zahtjevnija, ugođajem tjeskobnija i „stroga“, ali još otvorenija improvizacijama i (u podžanrovskom smislu) različitim utjecajima.

Za početak, Brisani prostor lišen je standardne albumske forme. Riječ je o svojevrsnu konceptualnom radu koncipiranu od dva povezana, upakirana

EP-a, od kojih svaki sadržava pet pjesama. S obzirom na to da je prvi extended play naslovljen Do, a drugi Od, slušatelj je suočen s nesigurnim brisanim prostorom između neizbježnog kraja i novog početka. U likovima te dvije priče, prema autorovim riječima, odjekuje „svijet na prekretnici“, svijet koji više nikada neće biti isti, ali (što je najstrašnije) još ne znamo u što će se pretvoriti. Neizvjesnost se reflektira i u samoj glazbi, koja zna biti savršeno prohodna, da bi već u idućoj skladbi došla do ruba hermetičnosti, izlazeći iz okvira pop-forme.

Primarnog suradnika za takav, otvoreniji pristup materijalu Rundek je pronašao u mladom Roku Crniću, basistu (i skladatelju, pjevaču) iz sastava Porto Morto.

Ostatak prateće Rundekove Ekipe – formirane prije tri godine u razdoblju koncertne turneje Apocalypso Now – pokazao se idealnim kolektivom za sličan, nesputan dijalog i protok ideja. Nešto poput „kreativnog laboratorija“ u kojemu se, poput ranijih autorovih faza, prepleću i potom sintetiziraju heterogeni elementi.

No unatoč pomno pripremljenu radu priča je više zasnovana na improvizacijskim impulsima nego na stoput promišljenim strateškim koracima. Stoga će barem u jednome dijelu Brisani prostor disati uistinu slobodno, čak i na prvome EP-u koji sadrži nekoliko melodioznih i pitkih skladbi kao što su Mila, Tko su svi ti ljudi ili (opuštenim latinskim ritmovima protkana) Voljeti stvarno. U posljednjoj pjesmi briljiraju trubač Igor Pavlica te Ana Kovačić – formalno obrazovana mlada glazbenica koja se dokazuje kao bitna poluga u grupi, ne samo zbog saksofonskih dionica nego i zato što s lakoćom pokriva druga instrumentalistička područja (gitara, sintesajzer, bubnjevi).

Brisani prostor svojevrsna je kulminacija Rundekove karijere; njegov sadržaj aludira na sve autorove faze, od epohalnih dana Haustora do orkestra/trija Cargo. Pritom je teatralna nadgradnja katkada jednako bitna komponenta poput glazbe same. Istina, drugi EP Od otvara poluuspjela „kazališna“ improvizacija Sex epilog, no sve što slijedi intrigantna je slika pomlađenoga Rundeka u potrazi za novim formama i teksturama, skladanima na licu mjesta. Skladba New World upravo tako i zvuči: kao da sutra ne postoji, silovito, nezaustavljivo, dramatično, poput napeta filma.

Mnogi zapažaju da je Crnić u Rundekovu estetiku nakon duga razdoblja vratio ravnotežu drugog autora, no analogija sa Sacherom (kao Rundekovim autorskim suradnikom u Haustoru) zvuči pomalo nategnuto. Više od četiri desetljeća prohujala su od prvih proba grupe Komuna, iz koje će 1979. izrasti Haustor, jedna od najutjecajnijih rock-skupina s ovih prostora. Rundek na dvostrukom EP-u Brisani prostor čini puni krug, tragajući za „novim narativom“ dolazećih svjetova. Koristeći se prošlim iskustvima kao inovativnim kreativnim alatom (izbjegavajući pritom ispraznu nostalgiju), Rundek zapravo ostaje isti: izmješten iz srednje struje, inventivan, nepredvidiv. S pogledom u BB.