Fabijanićev pozitivni eksces

Fabijanićev spomenik domovini ne ulazi u terra incognita. Tu je već formirano gradsko tkivo. Na zapadu je longitudinalna zgrada Gradskog poglavarstva, istočno je veliki volumen Koncertne dvorane Lisinski, a sjeverno tu mikrolokaciju flankira kompleks Glavnoga željezničkog kolodvora, koji već više od sto dvadeset godina, poput zloslutnoga agresivnog urbanog transepta dijeli Donji grad na elitistički dio iznad pruge i profani, efemerni, ispod pruge.

Ali ima još jedna determinanta. To je sadržaj s južne strane lokacije Spomenika domovini, postavljen precizno u zamišljenoj gradskoj osi, na kojoj se već nalazi spomenik kralja Tomislava i nešto udaljeniji kip bivšega zagrebačkog gradonačelnika Holjevca – kip prvoga predsjednika cjelovite moderne Hrvatske, Franje Tuđmana. U prostoru se formirao ansambl s dvjema kompozicijama, koje su povezane istim ciljem – stvoriti memorijalni faksimil o našoj nedavnoj prošlosti.

Dominantni je element Spomenika domovini transparentni portal, u obliku povijesne matrice slavoluka / Snimio MIRKO CVJETKO

Intelektualni oprez

Tuđmanov je kip razvidno portretna figura, izvedena u naturalnoj, organičkoj maniri, čime se njegov autor, akademski kipar Kuzma Kovačić, priklonio još prevladavajućem konceptu naturalnoga prikazivanja spomenika. No iako to rješenje nije dočekano od kritike s velikim oduševljenjem, moguće je naći određene poveznice u tom radu s nekim prethodnim rješenjima istoga povijesnog zadatka, prikazivanja lidera i vojskovođa na našim prostorima.

Analogno tomu možemo se prikloniti tumačenju Kovačićeva rada da je u ležernosti Tuđmanove figure želio prikazati osobu koja nakon zbačena tereta minuloga ratnog sukoba, sada oslobođen grča, slobodno i radosno gleda u svijetlu budućnost koja stoji pred njim. Zbog toga Fabijanić u projektiranju memorijalnog kompleksa, spomen-obilježja domovini, koji je pozicioniran u neposrednoj blizini Tuđmanova kipa, prilazi s određenim intelektualnim oprezom, jer je on po naobrazbi arhitekt, a ne kipar.

Zamke mreže formalizma

U razumijevanju Fabijanićeva rada korisno je dotaknuti se misli Jurja Baldanija, koji u monografiji o kiparu Šimi Klaiću (Zagreb, 1974) upozorava da naše vrijeme pati od traganja za originalnošću po svaku cijenu i da tako mnogi autori tjerani bjesomučnom željom za stvaranjem novog odlutaju u sfere gdje talent i vještina postaju robovi u službi novotarija, koje vrlo često znaju izbrisati i nepisane granice onoga što zovemo umjetnošću, a forma postaje dostatna samoj sebi, tako da je malen broj onih što su sačuvali osjećaj za ideju.

Fabijanić je morao paziti na tu zamku mreže formalizma koju pletu geometrijske forme i ne upuštati se ni u kakav morfološki egzibicionizam.

Vodeći se mišlju slavnog Isaaca Newtona, koji je rekao da je velik zato jer je stajao na ramenima divova, Fabijanić dosljedno tom osnovnom znanstvenom principu o nastavljanju na prethodna dostignuća razvija svoj koncept na analognim rješenjima, ne transkribirajući ta rješenja, već inteligentno uzimajući njihovu vrijednosnu esenciju, kao pouzdani nukleus za svoj rad.

Rješenje koje je blisko tom promišljanju jest slikovit Šegvićev projekt za Memorijalni muzej na spomen-području Dotrščina, s obzirom da se i tu radi o materijalizaciji ideje o očuvanju sjećanja na ratna razaranja i borbi za slobodu. Fabijanić selektira istovrsne elemente kompozicije iz rada svoga učitelja, i to tlo, zrak, vodu, svjetlo i nebo, te ih grupira u svoju zamišljenu strukturu, dajući im tako novu, unaprijeđenu i metamorfiranu prostorno-arhitektonsko-umjetničku vrijednost.

Analitički gledajući, te dvije promatrane mikrolokacije, kip i memorijal, pripadaju istoj povijesnoj temi, koja je razdvojena u zasebne prikaze, a mogla je biti cjelovita kompozicija sama za sebe. Ovako se zapravo oformio ansambl s dvjema odvojenim polovicama, koje funkcioniraju svaka za sebe, ali zahtijevaju nužnu prostornu i oblikovnu sinkronizaciju. Fizički su razdvojene, a idejno i misaono spojene. Obje su na istoj, zajedničkoj urbanoj osi, koja se okomito spušta od Glavnog kolodvora prema Novom Zagrebu.

Tuđmanov kip okrenut je prema gradu, kao što je to i bio prvobitno zamišljen položaj Tomislavova spomenika. Tuđmanov je spomenik pravilno usmjeren, jer gleda prema gradu, kao glavnom sadržaju njegove pažnje. Prema tom tumačenju i Fabijanićev uradak treba promatrati od juga prema sjeveru, jer je postavljen na istoj osi i korespondira s istim centralnim sadržajem – gradom Zagrebom, kao simbolom cijele Hrvatske, kojem treba prilaziti, a ne napuštati ga.

Promatrajući od točke sudara dviju kompozicija ili fokusa cjelovitog ansambla u smjeru sjevera, Spomenik domovini flankiran je cijelom južnom granicom svoje parcele pravilnom geometrijskom formom, atribuiranom Zidom svjetlosti.

To je lapidarna forma u obliku velike transparentne pregrade, geometrijsko tijelo sastavljeno od niza manjih staklenih elemenata. I ona nosi karakteristike umjetničkog rada, jer je i u toj, naoko neinventivnoj građevini, moguće uočiti odraz omjera zlatnog presjeka u slaganju elemenata gledajući pojedini red s njegove bočne strane. Ukupan pak broj superponiranih nizova jednak je broju stupova koji su postavljeni na pročelju atenskog Partenona i rimskog Panteona. Očito je riječ o pomno uspostavljenu skladu i mjeri u rješavanju prostorne zadaće spomenika.

Sve to govori o mudrosti autora, koji je suhoparnu geometrijsku formu diskretno oplemenio neprolaznim arhitektonskim vrijednostima i dao joj viši estetski naboj i prošireni likovni sadržaj, a nije zloupotrijebio diskrecijsko pravo na neograničenu slobodu autora u svojoj kreaciji.

Zid svjetlosti

Stakleni zid, nazvan Zidom svjetlosti, moguće je promatrati i kao svojevrsnu reminiscenciju na Sokolsku mogilu arhitekta Aleksandra Freudenreicha i kipara Ive Kerdića, podignutu prije gotovo stotinu godina u Maksimiru, na slavu i očuvanje hrvatskog identiteta. No tu su umjesto grumenja zemlje iz raznih krajeva svijeta postavljeni kvadri koji simboliziraju osobe kojih su životi utkani u temelje hrvatske države. Paralela sa Zidom boli sa Selske ceste već je dobro poznata.

Autor Spomenika arhitekt Nenad Fabijanić / Snimila Sandra ŠimunoviĆ / PIXSELL

Žrtvenik ili oltar spomeničkog kompleksa, simbolično predstavljen u obliku masivne gromade stijene, nosi vidljive ožiljke po svome tijelu, što je sugestivno izvedeno nizom paralelno povučenih brazgotina, dok je cijeli kubus nagnut kao posljedica bočnih sila torzije, koje su materijalni odraz sveprisutnih povijesnih vanjskih udara, ali je on usprkos svemu tome ostao uspravan i čvrst. Sve to naravno kao vječna tema pobjede dobra nad mračnim silama zla i kao svjedok proživljene povijesne katarze hrvatskog naroda.

Otvorena vatra na žrtveniku znak je mučeništva, ali i plamen iz kojega se rađa novi život. Vatra je vjesnik svjetla i topline, rađanja i života. I Heraklit ju je uzeo za osnovu života. Zato je ona tu višeznačna i doslovno nezamjenjiva.

Općenito gledajući, da je autor bio vođen željom za figurativnim prikazom svoga zadatka, bio bi primoran izvesti glomaznu kompoziciju brojnih osoba i ratnih strojeva, što bi svakako prenatrpalo lokaciju i dovelo do možebitnog nerazumijevanja cijelog prikaza. No Fabijanić se priklonio simboličnom govoru same forme.

Žrtvenik predstavljen u obliku masivne kamene gromade / M. C.

Dominantna nadzemna građevina transparentni je portal, u obliku geometrijske stilske modifikacije povijesne matrice slavoluka. Tu nema zatvarajućih obodnih ploha, već je to otvor postavljen na širokoj parternoj plohi, koja je također bez ikakve ograde. Ta opća izloženost moguća je metafora povijesne vjetrometine na kojoj se nalazila naša domovina. Tu je diskretno utkana asocijacija na to vrijeme trajne izloženosti i ranjivosti.

Osnivanje države svakako je trijumf. I taj čin zaslužuje vidljivi biljeg. No stvaralačka je virtuoznost pomiriti dva prividno suprotna stanja, stanje postignute pobjede i vrijeme provedene patnje, i prikazati ih u istovjetnom izrazu. Portal-nadstrešnica u doslovnoj je percepciji „krov nad glavom“, što povlači asocijaciju na zaštitu, koju je novoformirana država Hrvatska donijela svome narodu. Moguće je taj portal doživjeti i kao vrata, kroz koja se nakon patnje i žrtve, koje su ostale iza nas, što je simbolički prikazano Zidom i Žrtvenikom, ulazi iz tame u svjetlo, u novu cjelovitu Hrvatsku.

Cijela je građevina akromatska, posve bijela. Bijela je boja čista i nepristrana. Ta bijela boja njezinih ploha sugerira značenje tabula rasa, čiste obrisane ploče, na kojoj će tek biti ispisana nova povijest Hrvatske. A ujedno je to tabula votiva, spomen-ploča, očišćena od zala prošlosti i znači put u novi život novonastale države.

Ako se na kraju ove analize okrenemo unatrag prema izvedenim spomeničko-arhitektonskim sadržajima, jasno uviđamo da se oblikovno kip i memorijal nalaze u rasponu antipodnih morfologija, organička naspram apstraktne formulacije, a istodobno su to dva kontrapunkta iste ideje, srasla u cjelovit ansambl. Tako bi ih u toj konceptualnoj punini i trebalo promatrati, bez obzira na njihovu vidljivu fizičku razdvojenost.

Ovim radom Fabijanić je pokazao da je misaoni arhitekt, odmaknut od afektivnosti trenutnog senzibiliteta, koji svoje ideje geometričnošću pretvara u izraz bogat simboličkim značenjem. Njegova se deskripcija sastoji u lucidnom slaganju arhetipskih elemenata forme. On barata strogim registrom paralelopipeda, koji se savršeno uklapaju u njegov minimalistički koncept kompozicije. Uz Fabijanićev autorski potpis, u djelu suptilno, ali u isto vrijeme i gromoglasno, odzvanja jeka njegovih učitelja i uzora, kao tihih pratilaca njegova stvaralaštva: Šegvićev senzibilitet prostora, Magaševa tektonika forme i Vaništin asketizam linije.

Fabijanićev rad progresivni je korak u razvoju recentne plastike javnih gradskih prostora, u kojima, izuzev zatvorenoga prostora Mirogoja, neprijeporno vlada portretna figuracija spomenika. Ovo je pozitivni eksces, u kojem je prostorna spomenička forma uronjena u arhitektonski geometrizam.

Cijeli je ansambl memento i svjedočanstvo o našoj nedavnoj prošlosti, ali i poziv novim naraštajima da se slavni put do slobode nikada ne zaboravi.