Cinična posveta klasičnom Hollywoodu

Biografska drama s humornim elementima Mank jedanaesti je dugometražni igrani film u dosadašnjoj karijeri Davida Finchera, dvaput za Oscar nominirana filmaša koji je, slično Ridleyju a dijelom i Tonyju Scottu, ponikao u miljeu glazbenih i reklamnih spotova, koje je režirao prvih desetak godina karijere. Fincher je danas praktički podjednako moćan i utjecajan i kao producent (serije Kuća od karata, Mindhunter, Ljubav, smrt i roboti) i kao redatelj, koji je tijekom tri desetljeća kontinuirana djelovanja iskazao afinitet prema dvjema izrazitim tematskim preokupacijama, promišljenim i pametnim prilagodbama zahtjevnih književnih predložaka, od Kluba boraca Chucka Palahniuka preko Muškaraca koji mrze žene Stiega Larssona do Nestale Gillian Flynn, te gotovo opsesivnom prikazu ljudske patologije i njezine destruktivnosti, pa i autodestruktivnosti.

Fabula  filma fokusirana je na pisanje scenarija za Građanina Kanea, za koji će Herman J. Mankiewicz s O. Wellesom podijeliti svoj jedini Oscar

Poznata imena na ekranu

Ako se kaže da je Fincherov novi film Mank sjajno ostvarenje, mora se staviti ograda i reći da bi ga takvim mogli doživjeti većinom pa i samo izraziti filmofili. Točnije, ljubitelji klasičnoga Hollywooda i poznavatelji holivudskog studijskog sustava 30-ih godina prošlog stoljeća, njegovih protagonista i odnosa koji su među njima vladali, gledatelji koji znaju ne samo najvažnija nego i neka sporedna imena u Hollywoodu onog vremena. Jer, kao važniji ili manje bitni likovi, oni u prvom planu ili pak u pozadini, ekranom stalno promiču poznata imena, ne samo naslovnoga protagonista Hermana J. Mankiewicza, glasovitog scenarista niza sjajnih filmova poput Večere u 8 Georgea Cukora, Maskerade Roberta Z. Leonarda, Čarobnjaka iz Oza, Ponosa jenkija Sama Wooda i dakako Građanina Kanea, nego i njegova brata Josepha L. Mankiewicza, cijenjena i dvama Oscarima nagrađena scenarista (Pismo trima ženama, Sve o Evi, Bosonoga kontesa), ali i dugog niza ostalih sudionika onog vremena.

Redatelj David Fincher

Tu su tako i znameniti šef studija MGM Louis B. Mayer, glasoviti producent David O. Selznick (Zameo ih vjetar, King Kong, Rebecca), također producent i šef produkcije studija MGM Irving G. Thalberg, prema kojem je nazvana počasna nagrada Američke filmske akademije, još jedan scenarist Charles Lederer (Muškarci više vole plavuše, Njegova djevojka Petko, Stvar iz drugog svijeta), u filmu mladi Orson Welles, kojeg protagonist cinično naziva „čudom od djeteta” i „malim genijalcem iz New Yorka”, te dakako William Randolph Hearst (odlični Charles Dance), utjecajni medijski magnat i političar prema kojem su Herman J. Mankiewicz i Orson Welles kreirali lik Charlesa Fostera Kanea u Građaninu Kaneu.

Priča filma fokusirana je upravo na Mankiewiczevo pisanje scenarija za Građanina Kanea, za koji će scenarist s Wellesom podijeliti svoj jedini Oscar, a fragmentarnom i skokovitom naracijom usput upoznajemo i Mankiewiczevu prošlost te njega kao osobu. Kao žestoka cinika, teška alkoholičara kojeg će alkohol naposljetku i otjerati u grob u dobi od 55 godina, kao umjerena ženskara, zapravo čovjeka sklona flertu koji je ipak uvijek ostajao vjeran supruzi, koju su svi zvali „jadna Sara“, ali i kao mudru osobu koja je odlično razumijevala svijet oko sebe te pravila i odnose koji u njemu vladaju, no koja se – za razliku od njegova mnogo promućurnijeg i na kompromise spremnijeg brata Josepha – nije željela tim pravilima i odnosima prilagoditi.

Fantastični Gary Oldman

Cijena koju će zbog toga platiti, kao i Orson Welles, bit će sukob s autoritarnim i iznimno moćnim Hearstom, ocem „žutog novinarstva“ koji je zbog Građanina Kanea, u kojem je prikazan izrazito negativno kao mizantrop i manipulator, Wellesa progonio tijekom čitave njegove karijere, te je Welles zacijelo upravo zbog toga osim Kanea još samo dobrim dijelom Dodir zla uspio realizirati posve autonomno i bez upletanja producenata. Ni Herman Mankiewicz, kojeg fantastično tumači oskarovac Gary Oldman, poslije osim spomenutog Ponosa jenkija nije napravio ništa osobito vrijedno spomena, a smrt je dočekao ogrezao u alkoholu, cinizmu i rezignaciji.

Oldman ga utjelovljuje iznimno raspoloženo, svaka sjajna replika iz njegovih usta zvuči autentično, sočno i životno, a izvrsni su dijalozi obilježje čitavog filma. Sam je film ljubavno pismo klasičnom Hollywoodu, no pismo praktički odbačena ljubavnika, onog koji zna sve mane i svjestan je sve truleži Hollywooda – čitavo je djelo impregnirano ironičnim opaskama na račun snimanja filmova, možda ponajviše Čarobnjaka iz Oza – ali ipak ne može zamisliti bilo koji drugi posao niti neki drugi milje u kojem bi radio i živio.

U cjelini ipak donekle hladno ostvarenje kojemu se može prigovoriti zbog manjka strasti, Mank je izvedbeno koncipiran kao ekranizirani scenarij, s naznačenim poglavljima, kadrovima, eksterijerima i interijerima. Tu su čak i neki namjerno dodani kraceri da izgleda autentičnije, a direktor fotografije Erik Messerschmidt maestralno uporabom tehnike snimanja HDRI (high dynamic range imaging) rekreira razdoblje i postiže maksimalnu autentičnost, pri čemu dojmljivosti crno-bijele fotografije pridonose i impresivne igre svjetla i sjene, blizi, srednji i drugi plan, toliko da djelo uistinu izgleda kao da je pristiglo iz onog vremena. Napokon, nije slučajno što je distribucija na Netflixu započela u prosincu, jer se očito očekuje više oskarovskih nominacija. Ako se ta očekivanja i ostvare, bit će to posve zasluženo.