Biden mora dokazati da je američka demokracija živa

Joseph Robinette Biden mlađi novi je američki predsjednik, nakon što je 20. siječnja u Washingtonu položio zakletvu pred Capitol Hillom kao najstariji predsjednik koji je došao na tu dužnost. Uz neizbježne maske i fizičku udaljenost, prisegu je ostvario pred malim brojem ljudi i golemim brojem zastava koje su simbolizirale američke građane. Uz njega je prisegu položila i Kamala Harris, prva potpredsjednica Sjedinjenih Država u povijesti. Glavnina uobičajene ceremonije nije održana zbog pandemije, narcisoidni i tašti bivši predsjednik Donald Trump nije došao na inauguraciju, a cijeli glavni grad bio je pod teškom opsadom do zuba naoružane policije, nakon što je najviše zakonodavno tijelo Sjedinjenih Država doživjelo silovit napad nasilnih prosvjednika. Po svemu je administracija 46. predsjednika SAD-a započela pod izvanrednim okolnostima. Lady Gaga otpjevala je službenu himnu, Jennifer Lopez neslužbenu, a Garth Brooks Amazing Grace. Ta pjesma o spasenju i snazi promjene nakon velike nesreće imala je dodatno značenje. Brooks je nastupio s kaubojskim šeširom, u trapericama s remenom od zmijske kože na pozornici prepunoj američkih dužnosnika u odijelima. Ikona crvene, republikanske Amerike kao antiteza elitnom političkom balonu. A Brooks, koji je i sam republikanac, pozvao je sve da se na kraju pridruže pjevanju. Ne samo oni na Capitol Hillu, već i svi oni kod kuće i na poslu: „zajedno kao jedno“. Nakon toga prvo se rukovao s Bidenom, a zatim s Kamalom Harris. Jedini je izvođač koji je pozdravio bivšeg potpredsjednika Mikea Pencea s high-five te zagrlio predsjednika Georgea W. Busha. Semiotika je jasna: nudi se mir.

Snimio David Tulis / UPI / Newscom / PIXSELL

Biden je ponudio trenutak tiha razmišljanja u čast 400.000 ili više Amerikanaca koji su umrli od korone – očita gesta, ali prihvaćena s velikim olakšanjem nakon Trumpova narcizma. Naglasio je da su se Sjedinjene Države suočile s nekoliko glavnih izazova u povijesti i svladale ih samo jedinstvom. I obećao je da će biti tu za sve Amerikance – kliše, ali neizbježni kliše. Ime Donald Trump nije ni jednom spomenuto. Ipak, potrebno je više od govora da bi se ujedinila nacija. Ali to je barem početak kada se jezik rastvaranja i netrpeljivosti raspršuje rječnikom jedinstva i pomirenja.

 Sjedinjene Države su politički, socijalno i ekonomski toliko podijeljene da su potrebne više od četiri godine razumne vlade da bi se prevladala nanesena šteta. Po svoj prilici, Republikanci će učiniti sve da sabotiraju novu administraciju, baš kao što su to činili za vrijeme predsjedanja Baracka Obame, a Demokrati će nastojati dalje demonizirati svoje protivnike. U mjesecima i godinama koje dolaze, Sjedinjene Države vjerojatno će postati novi globalni epicentar političke i geopolitičke nestabilnosti. Američki saveznici morat će se potruditi da ograniče rizike povratka trampizma. Strateški konkurenti SAD-a nastavit će destabilizirati situaciju asimetričnim sukobima.

Godinama nagomilani problemi

Dok se Joe Biden useljava u Bijelu kuću, teško je reći da je Donald Trump otišao iz nje – osim fizički. Još će proći nekoliko mjeseci prije nego se Trumpov biljeg odstrani iz predsjedničke rezidencije, napose zbog posljednjih mjesec dana njegove vlasti. Širenje mitova o izbornim prijevarama, napad na Capitol, rast broja buntovnih rasista, krajnjih ljevičara i naoružanih desničara, rezultat su Trumpovih posljednjih mjesec dana. No dok Trump odlazi, isto se ne može reći za njegove glasače, zbunjene konačnom odlukom predsjednika da prihvati zakonski pravorijek oko izbora. Dio Amerike koji mu je bespogovorno vjerovao nastavit će tkati monumentalni tepih naracije o prijevarnim nepravdama, makar samo zato što su se, sa stajališta Trumpovih glasača, pravila izbora nepravedno promijenila, a mediji i tehnološki divovi zgazili su republikanskog vođu. Ipak, i među njima, malo tko će ga i dalje smatrati legitimnim predsjednikom, kao što se ubrzo pokazalo u izjavama Ponosnih dječaka (Proud Boys) i QAnona.

Joe Biden obećava da će ujediniti naciju, ali put do toga beskrajno je složen, trnovit i nadasve daleko od onoga što Demokrati mogu zamisliti. Ostaje velika zabrinutost hoće li nakon doktrine koju je slijedio njegov prethodnik visak otići u drugu krajnost. Ako se politika nove vlade u potpunosti usredotoči na manjinska prava, borbu protiv diskriminacije i sva ostala lijeva pitanja nametnuta trenutnom „politikom liberalnog identiteta“ među američkim liberalima, onda se pitanje ujedinjenja debelo narušene nacije može odmah otpisati. Uključivanje rodno neutralna jezika u dokumentaciju Zastupničkog doma signal je za to. To je možda pretjerani signal i ne krije se mnogo iza njega, ali svejedno je simbol.

Međutim, istina je da se Demokrati, ako zaista žele postići ujedinjenje, moraju prije svega usredotočiti na ono što je toliko naljutilo pristaše bivšeg predsjednika. Možemo razgovarati o teorijama zavjere i smijati se ideji misterioznog ropstva sotonističkih pedofila u Washingtonu i Hollywoodu, ali iza tih površnih iritacija kriju se mnogo dublji problemi – siromaštvo, zajmovi s rušenjem kamata, propast poduzeća. A ti su se problemi gomilali tijekom godina – čak i znatno prije nego što je Trump ušao u politiku. Političari i inače jašu na valu nezadovoljstva i izjavljuju da će se boriti protiv siromaštva kako bi vratili ponos prosječnom Amerikancu. Radi li to američki predsjednik, koji god on bio, diskutabilno je. No usred retorike svojih protivnika, koji su čini se više zaokupljeni problemom toaleta za sve spolove i svim vrstama diskriminatornih pitanja, Trump i dalje dobiva potporu. I to se vidjelo u glasanju 75 milijuna Amerikanaca, od kojih nisu svi bijeli rasisti ni pristaše ekstremnog nacionalizma. Toliko glasova potpore čovjeku poput Donalda Trumpa govori o ozbiljnim i dubokim problemima koje treba riješiti.

Izbjeći toksične pristupe

Kakvo rješenje Demokrati sada predlažu? Opoziv za bivšeg šefa države, što će u praksi samo ojačati njegovu poziciju. Umjesto da njegova slika postupno blijedi i gubi na značenju, Trump će steći auru mučenika u očima sljedbenika koji će, vođeni vlastitim problemima, i dalje u njemu tražiti laka rješenja. Pa čak i ako slučajno opoziv uspije, netko drugi u pokretu zgrabit će baklju u Trumpovo ime da se osveti za nepravdu. Da li Donald Jr., Ivanka ili senator poput Teda Cruza, zapravo nije važno. Da bi Joe Biden stao iza svog obećanja da će tražiti ujedinjenje nacije, on mora usmjeriti napore ne samo na borbu protiv koronavirusa (kao što se već zavjetovao) već i na jačanje gospodarstva i pomoć siromašnijim i bistrijim republikancima.

Mjere disciplinskog i zakonodavnog prešućivanja konzervativaca i desnice kriminaliziranjem imaginarne „zlouporabe“ slobode tiska i prava na mišljenje navodnih „hitlerovaca“, kako zovu one koji su napali Capitol, usvojene uz pomoć velike demokratske većine u Bijeloj kući i obama domovima Kongresa, poslalo bi razorni signal Republikanskoj stranci. Snažan napad mogao bi dovesti do ozbiljnih problema među republikancima, uništavajući američku demokraciju, koja ne može bez višestranačja. Ništa manje toksični ne bi bili takvi pristupi neograničenom liberalizmu uopće. Činilo se da je taj sustav zauvijek prevladao 1989, nakon antikomunističkih revolucija, ali danas je, nakon udaraca desetljećima nanijetih iz svih krajnosti, anemičniji nego ikad u posljednja četiri stoljeća. Naime, liberalizam je previdio potrebu suočavanja s globalnim izazovima, poput ekscesa slobodnih tržišta, što je nova globalna oligarhija u potpunosti iskoristila.

Joe Biden i Kamala Harris nadahnjuju fantastična očekivanja, od Azije do Europe. Nova uprava uskoro će najaviti promjene, počevši od simboličkih.

Popravljanje odnosa s europskim saveznicima jedno je od ključnih pitanja, posebno nakon što je EU potpisala niz ugovora s Kinom. Bruxelles je to napravio unatoč vrlo javnoj molbi dolazeće administracije da se strpi. Čini se da su četiri godine ponižavanja Europe od strane Trumpa ojačale europska srca u korist istaknutog pokazivanja strateške autonomije. Iako nitko nije naznačio od koga, autonomija se sigurno odnosi na Sjedinjene Države. Europsko odbijanje da pričeka prijenos moći u Washingtonu pokazatelj je u kojoj se mjeri svijet promijenio otkad je Biden zadnji put bio u vladi kao potpredsjednik. Današnja Europa nije spremna za savjetovanje sa SAD-om prije potpisivanja sporazuma od takve važnosti. Bidenova vlada sigurno će tražiti i mogućnost bilateralnih dogovora s pojedinim zemljama, među kojima bi mogla biti i Hrvatska. Postkomunističke zemlje općenito su sklonije sporazumima s Amerikancima, dok stare članice EU-a opetovano poručuju tim državama da se sjete gdje se nalaze. Kao poznavatelj ratnih prilika na području bivše Jugoslavije, Biden bi mogao vratiti jaču američku prisutnost na Balkanu, no prva tri prioriteta njegove vanjske politike jesu Kina, Kina i Kina.

Najmoćnija će slika biti novi predsjednik koji baca sve Trumpovo smeće na smetlište povijesti. Ali najbolji signal koji Joe Biden mora poslati svijetu mora biti drukčiji: mora dokazati da je američka demokracija živa. Sjedinjene Države ostaju nezaobilazno sidro demokratskog poretka u međunarodnom sustavu. Slomljena Amerika s institucijama i političkim sustavom koji ubrzano korodiraju može biti agresivna, ali neće biti sposobna pružiti vodstvo, jer to jednostavno nije u njezinoj prirodi. Koliko god bila licemjerna američka politika u svijetu (a u međunarodnim političkim odnosima ne postoji demokracija nego samo brutalni interesi), ona je i dalje mnogim narodima svjetionik za izgradnju unutarnje podjele moći i vladavine prava. Teško je to breme za Bidena, a o njegovu (ne)uspjehu ovisit će nastavak multipolarne podjele moći u svijetu.