Zašto volim(o) Petrinju

Češće sam pisao o Petrinji. I danas rado pogledam davne stare razglednice. Na tamošnjoj Pedagoškoj akademiji (1967–1969) o hrvatskoj preporodnoj povijesti 19. stoljeća istodobno me učio i uz njezine vrijednosti odgajao poznati povjesničar Dragutin Pavličević. U tom gradu lijepo baštinjena središta, uz kulturnu povijest, profesor je osobito spominjao poznatog predsjednika MH Petrinjca Otona Kučeru. Vrijednom promicatelju prirodnih znanosti najviše knjiga objavila je upravo Matica hrvatska, pa i onu poznatu Naše nebo. U članstvu u Zagrebu bio je s Kutinčaninom Gustavom Baronom, rektorom Sveučilišta. Prva tema uz znanstveni skup Hrvatski prirodoslovci Povijest hrvatskog prirodoslovlja Sisačko-moslavačke županije 16 – Odjela za prirodoslovlje i matematiku 12. i 13. listopada 2007. predavanjem Tatjane Kren i Branka Hanžeka bio je upravo Oton Kučera. Domaćini su bili ogranci iz Petrinje i Kutine. No nije to bila naša prva suradnja.

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Petrinji, 2006.

Od 1990. suradnja se ostvarivala u svim pa i ratnim uvjetima. Ponosne stoljetne jubileje Petrinja je slavila i u progonstvu. Ogranak su vodili agilni predsjednik Davor Salopek i tajnik Ivan Rizmaul. U Kutini se potkraj svibnja 1994. prognanička Petrinja predstavila knjigom Povijest grada Petrinje (1240–1592–1992). Autor, povjesničar Ivica Golec, uvjerljivo je dao do znanja – „jednostavno Petrinja je hrabra, idejama napredna, kulturom bogata“. U spomenu na Petrinju nezaobilazna je davna ratna povijest. Najkraće – Osmanlije su 1592. utvrđeni grad namijenile za osvajanje Siska i Hrvatske. No nakon sloma pod Siskom 1593. i obnove utvrde 1596. ona je poslužila sasvim suprotno – oslobađanju Hrvatske do Une. Bogat je primjerice građanski život 19. stoljeća. U promociji koja je bila i šira od knjige nije izostalo ni drugih podataka. Počeci učiteljskog obrazovanja započinju još 1821, a Povjerenstvo MH utemeljeno je 1876. na čelu s Nikolom Kosom. Izlaskom s promocije pred zgradom Privredne banke zasvirale su žice petrinjskih tamburaša. Neumorni Ivan Rizmaul (naš Ivo) u razgovoru Josipu Prevendaru (utemeljitelj OMH Kutina) rekao je: „Pa mi Petrinjci smo tu doma, govorili smo o svojoj povijesti, i tambure su naše, i naravno svi vi“. Godine 2009. u razgovoru s tajnikom Vladimirom Krpanom istaknuto je nakladništvo Ogranka, što je pratila i dodjela niza priznanja. Prenosim što sam zabilježio u našem Vijencu

„U pamćenju osobito ostaje 16. prosinca 1993. godine kada je na spomenutu knjigu u potvrdi svoje samobitnosti u Zagreb posebnim vlakom iz Siska stiglo više od četiristo prognanih Petrinjaca. No do tada Ogranak je, kako to bilježi i tiskani Katalog izdanja (2006) objavio pet zapaženih djela u 10.000 primjeraka. Bile su pojedinačnih ili skupine autora, a teme posvećene župi sv. Lovre u Petrinji o Hrastovici (autori Mato Marčinko i Paškval Cvekan) do Hrvatske krasne Branka Čačića. Veći dio nestao je u Domovinskom ratu. Reprint je 1992. doživjela i Hrvatska korablja iz 1971. godine u 2000 primjeraka. Gotovo sva djela imaju i sunakladnike, što govori o povezanosti Ogranka s drugim kulturnim ustanovama, društvima i nakladničkim kućama (Školska knjiga), zapovjedništvima HV, župnim uredima… Uz već spomenute naslove tu su još knjiga Tiskarstvo, izdavaštvo, i knjižarstvo Petrinje (1881–1991) Ivice Goleca, Slike rata skupine autora i Petrinja u pamćenju (lirski prikaz sjećanja na grad u kontrastu sa slikama rata iz 1991) Petra Rosspachera. Tih ratnih godina uz naklade češće stoji: najveći dio razdijeljen prognanim Petrinjcima i dobrotvorima petrinjskih prognanika.

Povelik je popis naslova, a ne nabrajam ni desetinu, objavljenih od 1995, koji pak ne mimoilaze ni aktualne teme iz netom završenoga  rata. O ratu i baštini  piše poznati konzervator Ivo Maroević. Redaju se naslovi: Branko Čačić: Na zgarištu svoga doma; Vlado Košić: Župnik na prvoj crti, ali i za zaboravljene žrtve iz Drugoga svjetskog rata  i   poginule u Domovinskom ratu. Tu je i Petrinjski zbornik.

Spomenar baštine petrinjske

Zastat ću uz nagrađenu knjigu Spomenar baštine petrinjske (2007) autora Ivana Rizmaula, Zadivljen u srcu Banovine s Ogrankom bogate djelatnosti rekoh našem Ivi – prijatelju, opet učim o Petrinji. Prokomentirao je da on pak živi u gradu o čijem je napretku u gradskoj upravi posebno brinuo Ivo (Ivec) Kramarić, rodom iz moje Repušnice. Inače taj moslavački Ivo podigao je Novu Gradišku do statusa grada. O tomu se 1999. govorilo na zajedničkoj tribini ogranaka iz Nove Gradiške Kutine i Petrinje.“

I dalje smo pisali, ali i pjevali, pa čak i jahali. Uz Svjetski dan glazbe 21. lipnja Lipanjski zvuci s priredbe u Petrinji gostujući zborovi nastupali su i u moslavačkim župnim crkvama: u Gornjoj Jelenskoj i Repušnici.

Petrinjski obzor br. 4–5, studeni–prosinac 1990. s govorom predsjednika MH Vlade Gotovca na obnoviteljskoj skupštini Ogranka

Bilo se je i „u sedlu“ arapskih  konja iz Volodera.  Riječ je o konjaničkom maratonu koji je prošao  cijelom Hrvatskom i rubnim  područjem  susjednih  zemalja. U Petrinji se zadržao više puta. Gradu se  prilazilo od  Siska,  u kojemu izlazi  književno vrijedan Matičin  časopis Riječi. Jahalo  se i od  Gline čije se povijesne vrijednosti objavom tamošnje MH mogu vidjeti na starim  razglednicama. Doček u Petrinji  u kolovoškom ozračju  blagdana sv. Lovre  pred  dvije  tisuće okupljenih ulazi među posebno zapamćen. Treba li reći, domaćinsku ulogu imao je upravo Ogranak MH.  Poznati petrinjski novinar Antun Petračić žalio se kako  to ne može opisati, naime dnevne novine ljeti su  znatno  smanjile stranice, a lokalnih gotovo i nema. No putopisno maraton  se našao na stranicama Hrvatske revije.

Trebalo je u blagdanskom kolovoškom ozračju sv. Lovre, nebeskog zaštitnika Petrinje, u središnjem parku osjetiti doček maratona arapskih konja iz Volodera – ponio je on „u sedlu“ cijelu Hrvatsku i rubno područja susjednih zemalja, Petrinjom je prolazio više puta dolazeći od Siska ili Gline. Za kutinski ogranak MH, koji vodi protokol i brine se o scenariju događaja, pred više od tisuću okupljenih riječ hvala bila je manja i od simbolike.

Korzo s osmjehom budućih učiteljica

Ni jednom nisam spomenuo potres, čak ni da je u Petrinji od prvih trenutaka na čišćenju razorenoga grada profesionalna vatrogasna postrojba iz Kutine. Prema izvješćima seizmografa sudbinu potresa dijele Sisak i Glina. Zašto ne spominjem dinamiku u tlu, jer naučen sam na kulturu na tlu. „Znamo da je Ogranak MH u Petrinji snažan za nove pisane teme, slike sa štafelaja i interpretacije s notnog crtovlja“, poručili smo iz Kutine predsjedniku petrinjskog Ogranka Vladimiru Krpanu. A naše je zajedništvo tu da sve to predstavljanjem u obama gradovima ojača. Uz onu Oj petrinjske uske staze treba širiti put za novo desetljeće trećeg tisućljeća, a mi ljubavlju nadjačati objavu i najvišeg stupnja magnitude. Petrinja ima dosta toga što treba gotovo na korak vidjeti i doživjeti – od korza s osmijehom budućih učiteljica do šetnje nasipom kaskadama slapovite Petrinjčice. Nikako se ne smije zaboraviti Matka Peića, u čijem virtuoznom putopisnom peru teče i ova rečenica: „Volim sve hrvatske rijeke, a Kupu ponajviše“. A Kupa iz Petrinje teče tamo prema višeriječnom Sisku. Tu u gradu hrvatskih pobjeda s klupe kipara rođenoga Petrinjca Ivana Kožarića maticu rijeke prati pogled A. G. Matoša – „i dok je srca, bit će i Kroacije“.