Vojna krajina i Banska krajina – naše višestoljetno nasljeđe

.

Dugo i kompleksno vojnokrajiško nasljeđe često je zbijeno u neuhvatljivoj sferi mentaliteta. Ponekad to nasljeđe odbijamo kao grubo i primitivno, ponekad kao imperijalističko, nametnuto i neželjeno. Ponekad prema njemu osjećamo silan otpor zbog gorkih, naknadnih slojeva i značenja koje su mu dale devedesete. A opet, u vremenima nedaća kao što su ove, ono izbija u obliku inata, „graničarske“ čvrstoće, prkosa i nesalomljivosti, pa sve te gradove, zgrade, crkve i naselja prošlih stoljeća, tko god ih financirao i gradio, i za koje god potrebe, prepoznajemo kao duboko naše, odavno pounutrene simbole svijeta koji ne smijemo izgubiti, jer bismo s njim izgubili i stoljeća svoje povijesti. Vojna krajina uvijek je bila prostor dubokih ambivalencija i sviklosti na nedaću. Kao povijesno nasljeđe neizmjerno ju je teško prožvakati. A opet, imamo li uopće alternative?

Karta Vojne krajine od druge polovice 18. stoljeća

Vojna krajina četiri je stoljeća funkcionirala na prostoru koji danas zahvaća devet država, od Jadrana do Moldavije, i ostavila je dubok trag na hrvatskom mentalitetu i prostoru, od Like, Krbave i Korduna, do Podravine, Slavonije, Srijema i Banovine/Banije. Današnje su hrvatske granice velikim dijelom rezultat vojnokrajiškog ratovanja, kao i veća zastupljenost štokavskog dijalekta i pravoslavnog stanovništva na prostoru Hrvatske. Osmanska su pustošenja tijekom 15. i 16. stoljeća ispraznila spomenuti prostor te potaknula višestoljetne migracije diljem Balkana, koje su vjerski i etnički izmiješale stanovništvo. Način života zasnovan na konceptu plaćenog vojnika, pa i pljačkaša, a potom seljaka-vojnika, rezultirao je specifičnim vrijednosnim sustavom i kodeksom ponašanja (vira krajiška), a katoličko i pravoslavno krajiško stanovništvo stoljećima je služilo za obranu od Osmanlija, ali i za ratovanje na brojnim europskim bojištima.

Vojna krajina u 16. i 17. stoljeću

U doba osmanskih napada tijekom 15. i 16. stoljeća hrvatsko i slavonsko plemstvo nije pravovremeno konsolidiralo obranu protiv Osmanlija, a staleške institucije Hrvatsko-Slavonskog Kraljevstva nisu ušle u poreznu reformu ni osigurale jaku zajedničku blagajnu za otpor spram Osmanlija. Rješenje je pronađeno u izboru Habsburgovaca za vladare (1527). Habsburgovci su, zahvaljujući golemim kontribucijama i pomoći austrijskih, ugarskih, čeških i njemačkih staleža, izgradili sustav Vojne krajine od Jadrana do Erdelja. Nakon prvih desetljeća provizornih rješenja 1577. i 1578. krajina je sustavno uređena.

Niz je poznatih vojnokrajiških časnika u Glini,
poput Ivana Trnskog (na slici)

Četirima ugarskim krajinama upravljalo se iz Beča, a novo Dvorsko ratno vijeće u Grazu preuzelo je upravu nad Hrvatskom i Slavonskom krajinom te pokrenulo izgradnju zvjezdaste tvrđave u Karlovcu. Dogovoreni su strategija, financiranje, raspored utvrda i vojnika, logistika, opskrba oružjem, izgradnja novih te obnova ili rušenje nepotrebnih utvrda. Kapetanije i natkapetanije krajiškog sustava tada su se preklapale sa civilnim prostorom, a niz je gradova dobio dualnu, vojno-civilnu ulogu (Zagreb, Varaždin, Koprivnica, Križevci, Ivanić, Senj, Ogulin…).

Banska krajina utisnula se između Hrvatske i Slavonske krajine, u arealu između Une i Kupe. Pounje je intenzivno napadano 1540-ih, a početkom 1578. palo je u potpunosti, pa se banski dio krajine učvrstio u Pokuplju. Sastojao se od niza manjih, rasutih kula, utvrda i stražarnica uz Kupu, bez tipičnoga kapetanijskog ustroja. Ban je 1578. vojno podređen unutrašnjoaustrijskom nadvojvodi, kao i glavni zapovjednici Hrvatske i Slavonske krajine, ali pokupskim arealom izravno je upravljao i tu je najčešće ratovao. Pokupske su utvrde kao svoj posjed financirali zagrebačka biskupija i kaptol te nekoliko veleposjednika. Utvrda Pokupsko pripadala je, primjerice, topuskoj opatiji, a zagrebački je kaptol 1540-ih izgradio kaštel u Sisku, koji je nakon Sisačke bitke (1593) postao simbol otpora Osmanlijama.

Vojna krajina u 18. i 19. stoljeću

Nakon velikih uspjeha Bečkog rata (1683–1699) započela je faza jasnijeg definiranja krajiškog teritorija te, od 1745, njegova razgraničenja spram civilnog prostora. Uspostavljeni su generalati, pukovnije i satnije, od toga četiri generalata na današnjem hrvatskom prostoru (Karlovački i Varaždinski generalat, nova Slavonska krajina, Banska krajina). Banska krajina opstala je pod upravom bana zato što je ban Nikola III. Erdödy oslobodio veće dijelove Pounja od Osmanlija, pa je prema odredbama Svete lige Kraljevstvo moglo zadržati te prostore između Une i Kupe. Dvor je od 1730-ih do 1750-ih proveo niz reformi u Krajini. Od 1748. ustrojavani su vojni komuniteti (Stara Gradiška, Petrinja, Kostajnica...) u kojima je reguliran položaj trgovaca i obrtnika. Krajiškim pravima (1754) i Osnovnim krajiškim zakonom (1807) regulirani su položaj, uloga i funkcija krajišnika.

Cijelo krajiško društvo temeljito je militarizirano te u potpunosti stavljeno u funkciju ratovanja, na način dotad nepoznat u Europi. Odlukama Dvora Banska je krajina razgraničena, a zatim regulirana 1750. Podijeljena je na dvije graničarske pješačke pukovnije, Prvu bansku sa sjedištem u Glini i Drugu bansku sa sjedištem u Petrinji. Marija Terezija teško je privoljela Sabor na potpuno financiranje Banske krajine, iako je ona koristila hrvatskim elitama koje su tu dobivale oficirske službe te osiguravale izravan pristup Dvoru i visokoj politici Monarhije.

Nasljeđe Vojne krajine

U 18. stoljeću počinje izgradnja sjedišta generalata i pukovnija, urbanih jezgri koje su ovih dana teško stradale u zemljotresima (Glina, Petrinja). Grade se i veće carinsko-prometne ispostave (Kostajnica) i satnijska sjedišta, kojih je bilo čak desetak po jednoj pukovniji (Kostajnica, Dvor, Maja, Klasnić, Gora, Dvor, Zrin…). U satnijskim sjedištima građeni su stanovi satnika, manje funkcionalne krajiške zgrade poput magazina, stražarnica, čardaka i zatvora te crkve, često obiju vjeroispovijedi zbog visokog udjela pravoslavnog stanovništva.

Razrušen i sablasno prazan centar Gline nakon potresa / Snimila Sandra Šimunović / Pixsell

Krajišnici su regrutirani u vojsku sa šesnaest godina, a službovali su do šezdesete. Muškarci koji su se s ratišta vraćali narušena zdravlja i kao invalidi početkom 19. stoljeća činili su oko četvrtine ukupnog muškog stanovništva Krajine. Vjerojatno su patili od PTSP-a. Krajiška je populacija bila mlada. Polovina ukupnog muškog stanovništva bila je mlađa od šesnaest godina, a djeca su zarana učila baratati oružjem. Zbog zauzetosti muškaraca ratovanjem, žene, djeca i starci bili su iznadprosječno opterećeni poljodjelstvom, koje je tada bilo jako težak, „muški“ posao.

Bista Josipa Runjanina u Glini koji je kao kadet uglazbio Mihanovićevu ilirsku budnicu Horvatska domovina  / Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

Često gladno krajiško stanovništvo uzgajalo je i stoku, a s Dvora ga se nastojalo privoljeti na sadnju izdašnijih kultura, krumpira i kukuruza. Nakon snažna otpora sumnjičavi krajišnici prihvatili su ih tek kasno u 18. stoljeću. Bečki je dvor na Bansku krajinu slao stručnjake i učitelje te poticao pčelarstvo i voćarstvo. Voćnjaci i šljivici koristili su se za proizvodnju rakije, a problemi s alkoholom bili su česti. Napokon, u vremenima pandemije itekako vrijedi spomenuti da su Habsburgovci tijekom 18. stoljeća na istočnim granicama Vojne krajine izgradili 1900 km dug Sanitarni kordon, sustav stražarnica, čardaka, karantena, kontumaca i raštela te obavještajne infrastrukture, koji je služio za praćenje bolesti i zaraza, ispitivanje zdravstvenog stanja putnika te raskuživanje njihovih osobnih stvari i trgovačke robe.

Većinu zapovjednoga kadra činili su „Nijemci“, osim u Banskoj krajini. Ipak, kad je carica Marija Terezija 1764. naložila zapošljavanje po jednog njemačkog učitelja u svakom selu ili barem sjedištu satnije iz krajiškog proračuna, krajiški dječaci dobili su mogućnost svladati njemački jezik i pripremiti se za niže činove i službe u pisarnicama. Te prve državne škole u Hrvatskoj krajišnicima su dale mogućnost napredovanja, učinile ih lojalnijima i integrirale u sustav austrijske vojske. Uspostavljanjem Vojnog reda Marije Terezije za zasluge u ratu te uvođenjem mogućnosti da krajišnici nakon trideset godina vjerne službe dobiju niži plemićki naslov, otvorile su se mogućnosti socijalne promocije domaćim krajišnicima. Time se poticala lojalnost Habsburškoj Monarhiji, koja je poslije postala legendarna.

Krajišnike se od 18. stoljeća uniformiralo u moderne uniforme s visokim kapama, a mondure su od kraja 18. stoljeća postale komplementarne onima carske vojske. Krajišnici su ih nerado prihvaćali, jer su ih „Turci“ ismijavali zbog nove odjeće, a podizali su i bune protiv skupih mondura, no na koncu su ih prihvatili. Za krajišnike su u 18. stoljeću uvedene i redovite vježbe sa svrhom ujednačene obuke za potrebe europskih ratova. Vježbe su u satnijama održavane nedjeljama i blagdanima, kad se služila i zajednička misa, na Egzercir-Platzu na rubu naselja. Ako su kuće i sela bili razbacani, vježbanje je zakazivano na nekoliko dana, u doba s manje poljodjelskih radova.

Gradovi su imali i takozvani Parade-Platz, trg koji je služio za smotru vojske i kao šetalište za oficire i njihove žene. Danas je to hortikulturno uređen glavni gradski trg. Na obodu tog trga nalazili su se stanovi časnika, vjerski objekti te upravne, sudske i zapovjedne krajiške zgrade, danas prenamijenjeni u sjedišta općinske i gradske uprave, katastre, škole, gruntovnice i slično. Ako pogledamo Glinu i Petrinju nakon potresa, vidljivo je da su upravo te najstarije i najvrednije gradske jezgre, koje tim gradovima daju urbani identitet, teško stradale.

Krajiška Građevinska uprava gradila je i crkve. Arhitekti iz Beča pripremali bi tipske, standardne projekte na osnovi kojih su crkve gradili vojni inženjeri i domaći graditelji. Katolička župna crkva sv. Ivana Nepomuka u Glini (izgrađena 1827, rušena 1991–1994) i pravoslavni parohijalni hram Roždenstva presvete Bogorodice u Glini (izgrađen 1826, srušen 1941) gradio je vodeći zagrebački graditelj Bartol Felbinger.

Do 19. stoljeća pukovnijski centri poput Gline i Petrinje postali su središta intelektualnog života. Časnici su u Vojnu krajinu iz Sedmogodišnjeg rata donijeli slobodno zidarstvo. U Glini je osnovana prva masonska loža u Hrvatskoj, nazvana Ratno prijateljstvo, koju će posebno razviti poznati mason grof Ivan Drašković. Osnivana su preporodna društva i ustanove, primjerice Glazbeno društvo u Petrinji (1841), čitaonica-kasino u Petrinji (1842), Officiers-Cassino u Glini i Narodna čitaonica u Kostajnici (1847). Josip Jelačić pokrenuo je rad podružnica zagrebačkog Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Petrinji i Glini (1843). Za Jelačića, koji je 1840-ih bio zapovjednik Prve banske pukovnije, Glina je postala političko i kulturno žarište ilirizma i ideje južnoslavenske uzajamnosti. Krajišnici-banovci idealizirali su ga, a Stevan Joka iz Rujevca bio je njegov tjelesni čuvar u ratovima 1848/49. Jelačić je surađivao s intelektualcima poput majskog župnika Josipa Marića i preporoditelja Pavla Štoosa, župnika u Pokupskom. Preporodni krug činili su brojni svećenici, župnici župe sv. Lovre u Petrinji (Josip Kundek, Andrija Stipić, Josip Akšamović i Karlo Latinović), činovnici, glinski i petrinjski trgovci, obrtnici, učitelji, političari i publicisti te vojni liječnici. Niz vojnokrajiških časnika u Glini, poput Petra Preradovića, Ivana Trnskog, Đure Jelačića, Aleksandra Trbuhovića, Mojsija Baltića i Josifa Runjanina bili su poznati, vatreni ilirci.

Karta Glinske pukovnije iz 1783.  / Izvor: HDA

Krajišnike se od 18. stoljeća uniformiralo u moderne uniforme s visokim kapama, a mondure su od kraja 18. stoljeća postale komplementarne onima carske vojske

Prema usmenom iskazu Trnskog, Franjo Ksaver Kuhač zapisao je da je upravo Josif Runjanin, tada 25-godišnji kadet u Glini, uglazbio početne stihove Mihanovićeve ilirske budnice Horvatska domovina (tiskane u Daniczi 1835). Lijepa naša vjerojatno je prvi put interpretirana uz klavirsku pratnju 1846, u kući glinskog trgovca Petra Peleša (danas Ulica kneza Branimira 11) u kojoj su se okupljali pripadnici te preporodne jezgre Prve banske pukovnije. Tijekom druge polovice 19. stoljeća Lijepa naša izvođena je u svečanim prilikama, 1891. pobijedila je na natječaju za izbor hrvatske himne, a službeni status hrvatske državne himne dobila je Prvim ustavnim amandmanom na Ustav SR Hrvatske iz 1972, što je potvrđeno Ustavom iz 1974. te Zakonom o grbu, zastavi i himni RH iz 1990.

Nepovjerenje u institucije
kao nasljeđe Vojne krajine?

Vojnu su krajinu tijekom četiri stoljeća financirali staleži austrijskih pokrajina Štajerske, Kranjske i Koruške. Mreža kompleksnih novih vojnih institucija, pravila, zakona i službi bila je osmišljena u Beču i Grazu. Hrvatsko-slavonski staleži zbog financijskih slabosti nisu uspjeli postati jači dionici u krajiškom sustavu, pa su na njega mogli malo utjecati. S druge strane, Vojna krajina trebala im je za obranu i društvenu promociju, pa nisu nastojali na njezinu ukidanju. U vojnokrajiške strukture uspijevali su se integrirati samo malobrojni, što je u ostalih izazivalo stoljetne frustracije. Ta je situacija na ovim prostorima rezultirala dubokim nepovjerenjem u institucije, koje su doživljavane kao strani, „uvezeni“ element, koji je opravdano i poželjno prevariti ili izigrati te tako pokazati snalažljivost, okretnost i spretnost. Slične institucionalne insuficijencije postojale su i u civilnim hrvatskim prostorima kojima su stoljećima upravljali različiti imperiji.

Ako se uzme u obzir da je Vojna krajina razvojačena prije samo 140 godina, nije slučajno da je mehanizam reakcije na institucije ostao sličan, čak i kada se u 20. stoljeću počelo graditi vlastite institucije, uz veću participaciju domaćeg stanovništva. Nastavilo je dominirati nepovjerenje, a katkad i želja za njihovim iskorištavanjem ili izigravanjem, kao da i dalje nisu „naše“. Taj problem u hrvatskom društvu postoji i danas. Možda nam poznavanje dijela uzroka može pomoći da ga osvijestimo i u doglednoj budućnosti riješimo.

Nikola VII. Zrinski sredinom 17. stoljeća obraća se svim stanovnicima Ugarske i kaže: „Naša rana ne boli nikoga kao nas i našu nevolju nitko ne osjeća poput nas. Iz toga slijedi da nitko nije tako uporan u traženju lijeka kao što bismo trebali biti mi, osobito ako lijek ide zajedno s opasnošću.“ Danas bi nam konačno trebalo postati jasno da nam za krive postupke i procjene u obnovi i revitalizaciji koje će uslijediti, a koje su ovaj kraj i ljudi zaslužili već i zbog toga što su na tim zapuštenim prostorima opstali, nitko neće biti kriv osim nas samih.

DRUŠTVO TERRA BANALIS

Društvo Terra banalis okuplja niz znanstvenih i kulturnih djelatnika i entuzijasta zainteresiranih za istraživanje i revitalizaciju baštine prostora Banovine. Društvo je osnovano 2015. sa sjedištem u Glini. U suradnji s Konzervatorskim odjelom u Sisku te s nizom sveučilišnih, muzejskih i znanstvenih institucija iz Hrvatske, Društvo radi na pokretanju Interpretativnog centra za Vojnu krajinu u Novskoj. Centar će biti svojevrsni moderni muzej, u kojem će se uz korištenje najnovijih tehnologija prikazivati povijest Vojne krajine. Uz to, centar će se baviti istraživanjem Vojne krajine te uspostavljanjem mreže turističkih destinacija u Hrvatskoj i izvan nje. Društvo je iniciralo i niz drugih kulturnih projekata, brojnih izložbi, desetina stručnih i znanstvenih predavanja te u stručnim krugovima pohvaljivanih programa za Noć muzeja i Dane europske baštine. Znanstvenici i stručnjaci iz Društva redovito izvode male istraživačke projekte sa srednjim školama iz Topuskog, Gline i Hrvatske Kostajnice. Društvo je autor znanstveno utemeljena projekta rekonstrukcije povijesne postrojbe 1. i 2. banske pukovnije iz 18. stoljeća. Više informacija može se pronaći na mrežnim stranicama Društva: terrabanalis.wixsite.com.