Svi kojima je Petrinja na srcu zajedno će obnoviti grad

S predsjednikom Ogranka Matice hrvatske u Petrinji Vladimirom Krpanom prošetali smo razorenom povijesnom jezgrom Petrinje i razmijenili dojmove koji evociraju vrijeme Domovinskog rata kad su mnogi Petrinjci proveli u progonstvu, ali pogled usmjerili i prema budućnosti i obnovi.

Predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Petrinji Vladimir Krpan u razrušenim prostorima Ogranka  / Snimio Goran Galić

Gospodine Krpan, kakvo je stanje u Petrinji i u Ogranku Matice hrvatske nakon potresa? Kako su prošli vaši prostori, vaši članovi?

Najprije, hvala vam na dolasku i što ste nas posjetili u našem nažalost razorenom gradu Petrinji. Kao što ste vidjeli, cijelo središte grada jako je oštećeno. Gotovo 90% stare povijesne jezgre uništeno je. Tako su prošle i naše prostorije jer su se nalazile u zgradi koja je u samu središtu, na Trgu dr. Franje Tuđmana, uz naš Petrinjski park. Posjetili smo tu prostoriju, vidjeli ste s nama razbacane i uništene knjige, predmete, naš inventar, ali što je najvažnije, koliko ja imam saznanja, od svih naših članova, kojih je u ovom trenutku ukupno u Petrinji 194, nitko nije ozbiljnije nastradao. Ima tek nekoliko ogrebotina ili manjih ozljeda s obzirom na silinu potresa i razaranja. Jedino što mogu reći jest da su gotovo svi članovi pretrpjeli manje ili veće oštećenje nekretnina, kuća i dobara. Posebno sam razgovarao sa svima koji su u predsjedništvu Ogranka Matice hrvatske, njihove su kuće i stanovi znatno oštećeni. Jednoj članici u mjestu Gore kuća je uništena gotovo do temelja.

Koje su glavne aktivnosti vašeg ogranka? Po čemu je petrinjski ogranak Matice hrvatske drukčiji od ostalih?

Petrinjski je ogranak, to dobro znaju i članovi Matice hrvatske iz drugih ogranaka, prepoznatljiv po bogatoj, kvalitetnoj nakladničkoj djelatnosti. Objavili smo više od dvije stotine dobrih, zanimljivih i nagrađivanih knjiga. To je na neki način bilo naše najveće bogatstvo. Upravo te knjige, koje su pohranjene i koje su još ostale, koje nisu sve prodane ili distribuirane, one su sada najranjivije. Bojimo se da ih sve ne izgubimo.

Gdje se nalaze?

Nalaze se u našoj prostoriji i, zahvaljujući dobroti našeg župnika prečasnog Josipa Samaržije, dijelom u župnom dvoru, odnosno u prostorijama župnog dvora, koji je također oštećen i koji ima crvenu oznaku tako da se ne može u njemu boraviti. Predviđen je za rušenje ili temeljitu sanaciju.

Petrinja i ovaj kraj stradali su u Domovinskom ratu i prije u povijesti. Kakva su sjećanja iz vremena progonstva? Ogranak je i tijekom rata bio vrlo aktivan?

Nakon pada Petrinje u rujnu 1991. naša Matica uspjela je okupiti i prognane Petrinjce i sve one kulturne snage na pripremi više dojmljivih projekata. To su poznati koncerti u dvorani u Lisinskom, pod naslovom Petrinja naša svetinja, gdje je nositelj bila Matica hrvatska. Među tim koncertima bila je i promocija, predstavljanje knjige, nažalost pokojnog, dr. sc. Ivice Goleca, Povijest grada Petrinje, 1993, kad smo ispunili publikom dvoranu Lisinski u Zagrebu. Kad smo se vratili, svi članovi Matice zajedno su radili na obnovi grada i mnoge smo aktivnosti pokrenuli i mnoge smo stvari uspjeli napraviti. Uza sve to razvijala se i nakladnička djelatnost. Objavljivali smo vrijedne knjige koje su svjedočile o Petrinji i Banovi, o povijesti, kulturi, bogatstvu, ali i njihovim stradanjima.

Kakav je kulturni život Petrinje? Surađujete li s nekim udrugama? Petrinja se u ovom kraju uvijek izdvajala građanskim, urbanim identitetom. Čuo sam da su strani filmovi nakon Zagreba prvo dolazili u petrinjska, a tek potom sisačka kina…

Građanski identitet uvijek je bio jak i sad je, prije ovog potresa, bio jak. Odlično smo surađivali i s udrugama koje su proistekle iz Domovinskog rata. To su udruge poginulih branitelja te razne veteranske udruge. Kvalitetno  smo surađivali i s hrvatskim pjevačkim društvom Slavuj, poslije karlovačkoga najstarijim pjevačkim društvom u Hrvatskoj. Imali smo jako dobru suradnju i s Hrvatskim domom u Petrinji i s pučkim otvorenim učilištem i njihovom galerijom, gdje smo priređivali mnoge izložbe te s Interpretacijskim centrom Banovine u Gupčevoj ulici, gdje smo također priredili nekoliko izložbi. Surađivali smo intenzivno i s članovima i predsjednicima drugih udruga i na tome im zahvaljujem.

Kako sada gledate na budućnost? Na obnovu.

Nažalost, mi imamo iskustvo iz 1995, kada smo se vratili u slično razorenu Petrinju. Možda čak u nekim dijelovima manje razorenu nego sada. Znamo jer smo doživjeli da svi kojima je na srcu Petrinja i Hrvatska kad se slože i odluče nešto napraviti, tada to i uspiju ostvariti. Polet obnove iz 90-ih godina koji nas je držao volio bih da nas ponese i u ovo vrijeme poslije potresa. Nadamo se da će u određeno skoro vrijeme tlo prestati podrhtavati i da ćemo tada krenuti u opsežnu obnovu. Mi smo danas stariji 25 godina, ali dolaze mlade snage i nadamo se da ćemo moći još jednom obnoviti ono što smo obnovili 90-ih. S novim saznanjima i novom pomoći iz cijele Hrvatske i cijelog svijeta, od ljudi koji nam dolaze i pomažu sa svih strana, moći ćemo možda napraviti čak i nešto bolje od onoga što je u onom trenutku bilo, a što je upravo uništeno i srušeno jer je možda već bilo dotrajalo ili loše.

Kada govorimo općenito o životu u Petrinji, što je potrebno poboljšati i promijeniti? Obnova je uvijek prilika.

Naša je prednost što smo jako blizu Zagrebu. Mi smo za pola sata iz periferije Zagreba u Petrinji. Treba se orijentirati prema Zagrebu i prema tom velikom potencijalu i ljudskom i gospodarskom. Mi možemo biti lijepo izletište i mjesto gdje je Zagrepčanima ugodno doći. Nešto što je sada Samobor, tako je prije bila i Petrinja. Dolazilo se ovamo na ručak ili večeru, u poznate petrinjske restorane, ali toga nakon Domovinskog rata više nije bilo, a bilo bi dobro o tome razmišljati. O kulturnoj, gastronomskoj i povijesnoj ponudi. Petrinja je uglavnom imala vojnu povijest i u njoj mnogo je toga bilo veličanstveno, što smo zaboravili. Ne znamo otkriti tu našu povijest, posebno ako uzmemo u obzir da su tu bili posjedi Zrinskih. Između Petrinje i Kostajnice nalazi se Zrin, rodno mjesto čuvenoga Nikole Šubića Zrinskog. Moramo to pokazati svijetu. Trebalo bi u tom smjeru graditi budućnost. Jasno, što više ljudi treba zadržati u Petrinji, privući i druge mlade ljude u Petrinju, da im Petrinja i okolica postanu zanimljive. U gradu je vrhunska vojarna u kojoj radi mnogo vojnika, časnika i dočasnika. Bilo bi dobro da oni ne dolaze samo na posao u Petrinju, nego da i žive u Petrinji, da im se ponudi da svoje snage i svoje znanje i umijeće ostave ovdje među nama.

Petrinja je uvijek bila poznata i po učiteljskoj akademiji, kako je ona prošla u potresu?

I ona je oštećena, ali nisam još dobio zadnju informaciju o razmjerima štete. Vidjeli smo da su gimnazija i najstarija osnovna škola neuporabljive. Za taj dio Učiteljskog fakulteta čuo sam da je oštećen, nisam tamo bio, ali eventualno će se moći nešto napraviti.

Koje su, po vašem mišljenju, najvažnije zgrade, spomenici kulture, koji su sada neupotrebljivi i vjerojatno će biti srušeni?

Iz zgrade gradske uprave, gradskog poglavarstva, vidjeli smo danas, evakuiraju dokumente i sve stvari koje se tamo nalaze. Tu su svakako zgrada gimnazije, zgrada Prve osnovne škole u Petrinji te zgrade i objekti industrijske baštine, koje su postale jako popularne u posljednje vrijeme. To je stara tvornica Gavrilović, vjerojatno uništenih pogona. U samu središtu grada stari je hotel, također neupotrebljiv. Sve zgrade barokne jezgre te zgrade građene u klasicističkom i nešto manje secesijskom stilu, odnosno, sve zgrade koje okružuju Petrinjski park, predviđene su za rušenje i, nadamo se, faksimilnu obnovu. Također se nadamo kako će biti istovjetne starim, uništenim zgradama, ali s novim, modernijim, kvalitetnijim materijalima.

A muzeji i galerije?

Petrinja nažalost još nema svoj muzej, imala ga je u jednom trenutku u povijesti, početkom i sredinom 20. stoljeća. Nikako se nije uspjela oživiti ta ideja, ali Petrinja ima kvalitetnu Galeriju Krste Hegedušića i suradnika, koja je uvijek bila na raspolaganju sa svojim kvalitetnim izložbama, a i Matica, odnosno naš ogranak, koristila je taj prostor. I taj je prostor potpuno uništen i predviđen za rušenje. Grad će ostati bez svoje jedine galerije. Oštećena je i galerija i obiteljska kuća kolege Davora Žilića. Doktor Boris Vrga ima brojne umjetnine i on je autor brojnih izložbi u Petrinji, koje su bile stručne, dobro postavljenje i tematski jako važne za Petrinju, posebno za njezino 20. stoljeće. Upravo smo sreli doktora Vrgu, dok smo prolazili kroz grad Petrinju. I njegova je kuća na južnoj strani Petrinjskog parka, odnosno njegov stan i cijela zgrada neupotrebljiva je i predviđena za rušenje.

Gdje ste vi bili u trenutku potresa?

Bio sam u Zagrebu na poslu. Ne mogu reći da sam u Petrinji doživio, odnosno preživio, najjači potres, a druga sam dva nažalost bio u kući. Imam sreću da nam je obiteljska kuća, nakon svih oštećenja krovišta i dimnjaka, dovoljno čvrsta i da živimo u njoj, u dijelu kuće, ne u cijeloj gdje smo živjeli, ali, hvala Bogu, dobro je. Ako ovako ostane, bit će dobro.

Koji su projekti Ogranka za budućnost?

Desetog studenoga 2020. obilježili smo trideset godina od obnoviteljske skupštine Matice hrvatske u Petrinji, a u ovoj godini pred nama su dvije važne obljetnice. Dana 6. veljače 2021. navršava se 145 godina od imenovanja prvoga povjerenika Matice hrvatske za Petrinju Nikole Kosa i onda dolazi ona najveća obljetnica, a to je pedeset godina od osnutka Ogranka Matice hrvatske u Petrinji 30. svibnja 1971. Novi projekt na koji smo ponosni jest objavljivanje doktorske disertacije dr. sc. Darije Alujević o kiparici Mili Wod, prvoj hrvatskoj akademskoj kiparici koja je radila u petrinjskoj gimnaziji i učiteljskoj školi, a 1929. postala i prva kiparica autorica javnog spomenika u Hrvatskoj, onoga Stjepanu Radiću u Petrinji.