(Raz)otkrivanje nepoznate i zaboravljene Hrvatske

.

Banovina ili Banija mikroregija je u središnjoj Hrvatskoj između rijeka Kupe i Une. Okružuju je Kordun (na zapadu), Pokuplje i Turopolje (na sjeveru), Posavina (na istoku), Pounje (na jugu) te mali gradovi Topusko, Glina, Petrinja, Sisak, Hrvatska Kostajnica i Dvor na Uni. To je regija iznimnog prirodnog i kulturnog nasljeđa. Prepoznatljiva je po masivnom brežuljkastom terenu Zrinske gore s gustim listopadnim šumama i očuvanim potočnim dolinama. Prirodni resursi, posebno rude, vode i šume, osigurali su kontinuirano naseljavanje prostora od prapovijesti do danas. Tijekom stoljeća uzajamnog djelovanja prirode i čovjeka stvorena je baština koja danas čini temelj prostornog i kulturnog identiteta Banovine ili Banije, a u njoj se ističu mali povijesni gradovi, povijesna seoska naselja i drvena tradicijska arhitektura, arheološka baština, stare utvrde i gradovi, memorijalna baština te nematerijalna baština (običaji, folklorno stvaralaštvo, umijeća, znanja o prostoru i suživotu s prirodom).

Banovina je regija iznimnog prirodnog i kulturnog nasljeđa. Prepoznatljiva je po masivnom brežuljkastom terenu Zrinske gore s gustim listopadnim šumama / Izvor: HPD Bilo / siscanin@DeviantArt

Prije 1990-ih to je bio ugodan prostor za život, osiguravao je zapošljavanje u brojnim tvornicama i poduzećima, kao i bavljenje poljoprivredom, posebno ratarstvom, voćarstvom te stočarstvom (govedarstvom, svinjogojstvom i ovčarstvom). Nažalost, događanja tijekom posljednjih trideset godina izrazito su nepovoljno djelovala na cjelokupnu regiju i na sve aspekte života. Domovinski rat (1991–1995), tijekom kojeg je prostor bio okupiran, prouzročio je velike ljudske žrtve i traume te velike štete na stambenim objektima i kulturnoj baštini. U poslijeratnom razdoblju nije se ostvarila očekivana cjelovita obnova i oporavak te posljednjih dvadeset godina svjedočimo daljoj degradaciji i urušavanju prostora, prirodnog i kulturnog nasljeđa te opadanju kvalitete života. Danas je ovaj prostor među najslabije razvijenim područjima Hrvatske s velikim brojem praznih i napuštenih građevina, nezadovoljavajućom infrastrukturom, nepovoljnom demografskom slikom, nezaposlenošću, siromaštvom te općenito niskom kvalitetom života. U potresima  koji se događaju od kraja prosinca jako su stradale zaštićene gradske kulturno-povijesne cjeline Petrinje, Gline i Siska, brojna seoska naselja i niz građevina u ruralnom prostoru. Pristupi obnovi i oporavku koji će uslijediti nužno će tražiti uvažavanje ukupnosti prirodnog i kulturnog nasljeđa te razumijevanje demografskih, ekonomskih, sociokulturnih, psihosocijalnih i okolišnih izazova.

Problematika praznih regija, gradova i sela u Hrvatskoj

U posljednjih trideset godina prostor Sisačko-moslavačke županije zbog migracija i depopulacije izgubio je gotovo sto tisuća stanovnika, što je znatno utjecalo na sva gradska i seoska naselja. Pojedini su gradovi u kratkom vremenu pali na polovinu ili trećinu prijeratnog broja stanovnika, a brojna seoska naselja ostala su gotovo prazna, s malobrojnim stanovništvom. U poslijeratnom razdoblju brojne povijesne zgrade nisu sanirane ni privedene namjeni, što je dovelo do njihova propadanja te do gubljenja važnog sloja lokalne kulturne baštine i lokalnog identiteta. Gradovi su postupno gubili ulogu središta gospodarskih, servisnih i kulturnih djelatnosti za cjelokupni ruralni prostor koji ih okružuje, čime je prostor Banovine prepušten tihom umiranju i nestajanju.

Primjer tradicijske drvene kuće u naselju Gorička, Općina Dvor / Snimila Sanja Lončar

Tijekom 2020. sa sociologom Darijem Pavićem provela sam šire istraživanje, koje pokazuje da Sisačko-moslavačka županija ima najveći broj (9808) i najveću stopu (52,7) praznih i napuštenih građevina u Hrvatskoj, koje koreliraju s nizom negativnih demografskih, ekonomskih i sociokulturnih pojava. Velik broj praznih i napuštenih građevina opterećenje je za lokalne samouprave kao komunalni i javnozdravstveni problem te utječe na proračun zbog potreba ulaganja u njihovo održavanje i intervencije koje nastaju zbog urušavanja, požara, odlaganja otpada. Prazne i napuštene građevine utječu na smanjenje cijena nekretnina i obeshrabruju ulaganje. U takvoj situaciji nestaju usluge uobičajene za gradske sredine (npr. javnih bilježnika, trgovina, kina), a nastaje negativna percepcija mjesta nepoželjnih za život uz vladajući osjećaj samoće i ostavljenosti. Analiza niza ekonomskih i sociokulturnih pokazatelja (stopa rizika od siromaštva, udio korisnika minimalno zajamčenog dohotka u populaciji, udio bruto prosječne plaće, udio prodajne vrijednosti industrijskih proizvoda i izvoza, vitalni indeks, broj liječnika na 1000 stanovnika, broj vrtića po broju djece u dobi od 0–4 godine, omjer učitelja i učenika, potrošnja na kulturne aktivnosti) potvrđuje da je riječ o prostoru s izrazito niskom kvalitetom života. Važno je reći da Banovina nije jedino takvo područje u Hrvatskoj, već da je pojava napuštenosti (eng. abandonment) široko rasprostranjena u nekoliko županija i nacionalni je problem. Mnogobrojni mali gradovi – Knin, Obrovac, Gračac, Slunj, Glina, Petrinja, Dvor na Uni, Hrvatska Kostajnica, Pakrac, Pleternica, Požega, Slatina, Županja, Vukovar, Ilok, Beli Manastir – kao i ruralna naselja u Slavoniji, Banovini, Lici i Dalmatinskoj zagori proživljavaju sličnu sudbinu i svjedoče o zaboravljenoj i napuštenoj Hrvatskoj. U medijima ih već godinama nazivaju napuštenim, apokaliptičnim, regijama na samrti, „čekaonicama smrti“.

Kako razviti pristupe regeneraciji zajednica i prostora na Banovini?

Područja s velikim brojem praznih i napuštenih građevina te nizom demografskih, ekonomskih, sociokulturnih i okolišnih izazova nisu specifična samo za Hrvatsku nego se javljaju u različitim zemljama svijeta. U urbanim sredinama najčešće su posljedica deindustrijalizacije, a u ruralnim prostorima posljedica deagrarizacije, depopulacije i migracije prema urbanim središtima. Primjerice, u Engleskoj i Americi deprivirana područja s nekoliko desetaka tisuća praznih građevina posljedica su zatvaranja velikih tvornica, u istočnoj Njemačkoj posljedica iseljavanja prema zapadnoj Njemačkoj, a u Portugalu, Španjolskoj i Italiji posljedica migracija iz ruralnih u urbana središta. Upravo pozitivna iskustva i uspješni primjeri iz različitih zemalja mogu biti poticajni u razvijanju metodologije te osmišljavanju sveobuhvatnih i održivih pristupa obnovi i oporavku te regeneraciji zajednica i naselja Banovine ili Banije, ali i drugih područja Hrvatske. Primjerice, inicijativa No Use Empty razvijena u regiji Kent u Engleskoj pokazuje kako razvijanje uspješne, holističke i održive, strategije za revitalizaciju graditeljske baštine uključuje istraživanje, strateško planiranje, osiguranje financijskih sredstava, ulaganje u socijalni kapital, razvijanje mreža i partnerstava, kao i podizanje svijesti o toj problematici. Ta je inicijativa utjecala na smanjenje broja praznih i napuštenih građevina, ali i na rješavanje specifičnih sociokulturnih, ekonomskih i okolišnih izazova regije, čime je potvrdila da prazne i napuštene građevine ne moraju biti teret, nego mogu postati prilika za regeneraciju i razvoj u lokalnim zajednicama. Pokazala je i da lokalne situacije traže jedinstvene odgovore te da uspješne primjere iz drugih regija i mjesta ne možemo doslovno kopirati. To bi značilo da pristup koji bi mogao biti primjeren za grad Petrinju ne mora nužno odgovarati gradu Glini, kao što i pristup primijenjen u selu Strašnik kraj Petrinje ne mora nužno biti odgovarajući za selo Prekopa kraj Gline.

Slojevita i kompleksna problematika prostora s velikim brojem praznih i napuštenih građevina nužno iziskuje multidisciplinarne i interdisciplinarne pristupe te razvijanje holističkih rješenja. Pronalazak odgovarajućih strategija i politika traži razumijevanje načina života lokalnih stanovnika, lokalnih i regionalnih specifičnosti i potreba, uključujući potrebe različitih ranjivih i marginaliziranih skupina, primjerice potrebe staračkih i samačkih domaćinstava, nezaposlenih, ratnih veterana i drugih. Nadalje, oni uključuju i rješenja za različite skupine praznih i napuštenih građevina (npr. one u privatnom / državnom vlasništvu, povijesne zidane / drvene, one u Registru kulturnih dobara / one od lokalnog i regionalnog značenja), kao i za ostale specifične lokalne ekonomske, sociokulturne i okolišne izazove i potrebe.

Što će se događati s baštinom koja nije formalno zaštićena?

Posljednjih trinaest godina moj je stručni i znanstveni rad usmjeren na zapuštenu i zanemarenu baštinu kao i na pojave i procese koji se događaju u depopuliranim prostorima što već dvadeset godina prolaze kroz procese poslijeratnog oporavka. Samostalno, u radu s kolegama iz Društva Terra banalis, posebno Anom Rizmaul i Natašom Štefanec, potom s nastavnicima i učenicima srednjih škola, studentima i lokalnim stanovništvom provodim različite aktivnosti prepoznavanja, dokumentiranja i popularizacije baštine Banovine te ukazujem na potrebu njezina strateškog promišljanja, većih financijskih ulaganja i revitalizacije sa svrhom regeneracije zajednica i cjelokupnog prostora. Najveći je dio rada usmjeren upravo na lokalnu i regionalnu baštinu koja do sada nije prepoznata, formalno zaštićena ni uključena u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske te koja stoga najvjerojatnije neće biti u središtu interesa stručnjaka, stanovnika i institucija prilikom obnove i oporavka. U ruralnom prostoru Banovine koji okružuje povijesne gradove i s njima čini neraskidivu cjelinu nalazi se velik broj povijesnih građevina i povijesnih seoskih cjelina ili kompleksa koji nisu formalno zaštićeni. Među njima su povijesne zidanice poput starih škola, zgrada mjesnih zajednica i vatrogasnih domova, kapelice, zidani izvori vode i slične građevine. Posebno su važna skupina drvene tradicijske građevine i seoska naselja s očuvanim kompleksima drvenih građevina. Ta baština iznimno je važna za prostorni i kulturni identitet prostora Banovine jer svjedoči o povijesti određenih zajednica i naselja, o različitim djelatnostima, ljudskim znanjima i umijećima te životnoj svakodnevici stanovnika.

Zrin – napušteno rodno mjesto Nikola Šubića Zrinskog. Na slici obilježavanje stradanja Zrinjana u Drugom svjetskom ratu i blagoslov gradilišta nove crkve 2018. / Snimio Nikola Ćutuk / PIXSELL

Područje Banovine, uz Pokuplje, Turopolje i Posavinu, ima najveću koncentraciju vrijedne drvene tradicijske arhitekture, kakvu ne nalazimo u drugim područjima Hrvatske. Ovdje su prirodne karakteristike, posebno reljef (konfiguracija terena), geološki sastav, klimatske značajke, obilje drvne građe te način privređivanja utjecali su na tipologiju seoskih naselja i karakteristike tradicijske arhitekture. Naselja su se razvijala na padinama, zaravnima i hrptovima gora te u dolinama – kao izdužena/zbijena (npr. uz prometnice i putove ili obale rijeka i potoka) ili raštrkana/razbijena (na padinama brežuljaka). Konfiguracija terena te društveni i gospodarski status vlasnika utjecali su na raspored stambenih i gospodarskih zgrada na kućištu, kao i raspored kultiviranih prostora oko okućnice – cvjetnjaka, vrtova za povrće, voćnjaka ili pojedinačnih stabala (šljive, jabuke, kruške, trešnje, višnje, dunje, oraha, oskoruše), odrina vinove loze, vinograda, oranica i pašnjaka. Tradicijske okućnice i voćnjaci nerijetko su ograđeni drvenim ili pletenim plotovima koji su, zajedno sa stogovima stijena, česti motivi ruralnog krajolika tog područja. Osnovni materijal za gradnju stambenih i gospodarskih zgrada (staja, sjenik ili štagalj, šupa, kolnica, ambar, bunar, svinjac, kokošinjac, kuruzana) bili su lokalni prirodni resursi: drvo (hrasta i kestena) i kamen. Drvo se koristilo za gradnju cijelih građevina ili njihovih gornjih etaža, a kamen za gradnju temelja te prizemlja ili podruma. Za gradnju drvenih kuća koristile su se otesane planjke (i rjeđe brvna – okruglice ili oblice). Drvena konstrukcija znala se omazivati blatom, zemljom ili glinom s primjesama pljeve ili sjeckane slame te potom bijeliti krečom. Za pokrivanje zgrada u prošlosti se koristilo drvo/daska, ponekad ražena slama, a u novije vrijeme biber-crijep. Pojedini dijelovi zgrada (najčešće na uličnom ili dvorišnom pročelju) ukrašavali su se rezbarenjem ili bojanjem.

Prazne i napuštene povijesne građevine u središtu grada Gline snimljene 5. siječnja 2021. / Snimila Sanja Lončar

Ispresijecanost prostora Zrinske gore tokovima rijeka i potoka uvjetovala je pojavu velikog broja mlinova vodenica koji su često bili (su)vlasništvo više zaselaka ili domaćinstava, kao i velikog broja uređenih izvora pitke vode. Mlinovi i izvori pitke vode važni su za svakodnevno privređivanje i život lokalnog stanovništva, a imaju istaknuto mjesto i u kolektivnom sjećanju stanovnika.

Tijekom 2020. sa sociologom Darijem Pavićem provela sam šire istraživanje, koje pokazuje da Sisačko-moslavačka županija ima najveći broj (9808) i najveću stopu (52,7) praznih i napuštenih građevina u Hrvatskoj, koje koreliraju s nizom negativnih demografskih, ekonomskih i sociokulturnih pojava

Na očuvanost seoskih naselja i tradicijske arhitekture na području Banovine utjecali su različiti faktori: postupno uvođenje novih građevinskih materijala, gradnja suvremene arhitekture koja nije slijedila tradicijske obrasce ni materijale, migracije stanovišta iz ruralnih u urbana područja te ratna događanja. Brojne tradicijske građevine, posebno na području Gline i Petrinje, uništene su tijekom Domovinskog rata (1991–1995), ali povijesna i arhivska dokumentacija te zapisi stvarani tijekom 19. i 20. stoljeća svjedoče o raširenosti, kontinuitetu i karakteristikama gradnje u drvetu. Nedavni su potresi podsjetili na važna svojstva te arhitekture. Drvene su zgrade na području Banovine zbog elastičnih svojstava drveta relativno dobro reagirale na nedavne potrese, ali i ponovno ukazale na potrebu širega sagledavanja problematike zaštite i očuvanja drvene arhitekture. U ciljanim pregledima različitih seoskih naselja i drvenih građevina, koja sam posljednjih dana obavila s arhitekticom Jasnom Zmaić, ustanovile smo da je ta arhitektura uglavnom pretrpjela manja oštećenja na krovovima te u zidanim temeljima i prizemljima, ali ako se ona ne saniraju, ubrzat će njihovo dalje propadanje.

Očuvanje seoskih naselja i tradicijske drvene arhitekture na području Banovine danas je izazov zbog malog broja stanovnika i naseljenosti, slabe gospodarske i poljoprivredne proizvodnje te sve većeg broja zapuštenih poljoprivrednih površina. Istovremeno, ta baština zavređuje strateški (regionalni) pristup istraživanju, zaštiti i prezentaciji koji će se baviti pitanjima regeneracije, prijenosa tradicijskih znanja na nove generacije, inovativnim korištenjem obnovljivih prirodnih resursa i održivih materijala te stvaranjem mogućnosti (samo)zapošljavanja. U tom smislu tradicijska arhitektura ima perspektivu u razvoju ruralnog i kulturnog turizma te drugih oblika održivog razvoja. Takvo vrednovanje tradicijske arhitekture može potaknuti suvremene interpretacije tradicije (npr. primjenom lokalnih materijala) te povezati područje Banovine s povijesnom (tradicijskom) i suvremenom drvenom arhitekturom Europe.

Naime, brojni primjeri pokazuju da je drvenu tradicijsku arhitekturu moguće prilagoditi potrebama suvremenog stanovanja, ali i adaptirati u uredske prostorije ili izložbene prostore (npr. u naseljima Krapje i Čigoč u Parku prirode Lonjsko Polje). Primjeri s Banovine (Trnovac), Korduna (Blatuša) i iz Vukomeričkih gorica (Vukomerić) pokazuju da je ruralni prostor postao privlačan mladim ljudima i obiteljima koji žele živjeti u prirodi, dok primjeri iz Slovenije (Prekmurje) i mediteranskih zemalja pokazuju da ruralni prostori i povijesne tradicijske građevine postaju poželjne i umirovljenicima iz zapadne Europe. Kao inspirativan primjer regionalnog pristupa očuvanju drvene arhitekture potrebno je istaknuti Rutu drvene arhitekture u regiji Małopolska na jugu Poljske, gdje je suradnjom različitih sektora (turizam, visoko obrazovanje, služba zaštite i očuvanja kulturne baštine) provedena prezentacija gotovo 250 lokacija na kojima se nalazi drvena arhitektura, financirana je obnova većeg broja zgrada u kojima su pokrenuti edukativni, kulturni i turistički sadržaji, a nastavljen je i kreativan proces interpretacije tradicije u suvremenoj drvenoj arhitekturi.

Prostor Banovine ili Banije sljedećih će godina biti veliko gradilište na koje će dolaziti stručnjaci i volonteri iz raznih dijelova domovine i svijeta. To je prilika da se ponovno usmjerimo na održivo korištenje prirodnih i kulturnih resursa, da osiguramo prijenose znanja i vještina, obrazujemo nove stručnjake i stvorimo nova radna mjesta te time ovu regiju ponovno učinimo ugodnim mjestom za život, prostorom ekološke poljoprivrede, stočarstva i voćarstva, obrazovanja i kulture. Ovo je prilika za strukovne škole iz Siska, Petrinje, Gline, Topuskog i Hrvatske Kostajnice kao i brojne sveučilišne i stručne studije da nastavu izmjeste na teren te obrazuju stručnjake koji će posjedovati specifična znanja i vještine kojima će moći odgovoriti na  okolišne, društvene, ekonomske i sociokulturne izazove suvremenog doba.