Prosvijećeni katastrofizam i brutalizacija umova

Posljednji razorni potresi koji su pogodili Petrinju i Glinu u jeku pandemije virusa COVID-19 i nekoliko mjeseci nakon potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine odražavaju proces društvene i mentalne brutalizacije tzv. nove normalnosti sveprisutnoga straha, psihoze i osjećaja nemoći, ali i bistre složeni odnos naše percepcije društvene zbilje, koja se paradoksalno raspleće brutalnim suočavanjem s ekstremnim prirodnim katastrofama, često popraćenim dvosmislenim medijskim tretmanom.

Poučna rečenica francuskog psihoanalitičara i psihijatra Jacquesa Lacana glasi: „Stvarnost je kada se (iznenada) udarite“. U tom smislu, psihološki šokovi i traume uzrokovane katastrofama poput razornoga potresa zaista govore o brutalnom prekidu s linearno programiranim ljudskim životom svakidašnjice reaktivirajući latentni, ali uvijek prisutan elementarni osjećaj za preživljavanje i radikalne neizvjesnosti i nesigurnosti. Uz nelagodni osjećaj nemoći zbog podrhtavanja i izmicanja tla, s vidljivim razornim posljedicama destrukcije, pandemija ostaje na razini nevidljive bolesti, difuznoga zla koje tiho i nevidljivo širi zarazu i ubija.

„Nova normalnost“ gubi smisao sa suočavanjem s ekstremnim prirodnim katastrofama

Doba post-istine

Ne tako davno administracija G. W. Busha je nakon terorističkog napada 11. rujna izmislila sintagmu „rat protiv terora“, the war on terror, kako bi legitimirala vojne intervencije na Bliskom istoku, a i danas se često primjenjuje mobilizatorska sintagma rata protiv nevidljivog neprijatelja kako bi se legitimiralo uvođenje izvanrednih stanja i restrikcija temeljnih sloboda, široke lepeze biopolitičkih mjera. Kako živimo u doba post-istine, u kojem je istina zastarjela kategorija, i u ovoj zdravstvenoj krizi svjedoci smo na globalnoj razini erozije povjerenja u dominantne političke tehnokratske klase, državne institucije i u kapacitet održanja vladavine prava te se zaboravlja bit demokracije i koriste totalitarne izvanredne pravne i medijske poluge radi širenja straha i infantilizacije javnog mnijenja. U potpunosti smo ušli, kako je rumunjski filozof Andrej Marga primijetio, u eru prostokracije (od pridjeva prost kao „trenutan, običan“) u carstvo opsjena, ali i vladavinu vulgarnog, trivijalnog, imbecilnog, što su sve osobine post-istine.

Kad naiđemo na vijest da su u Indiji potkraj ožujka 2020. novorođene blizance nazvali Korona i Covid, vjerojatno očekujući katarzičan i iscjeliteljski učinak, s pravom se pitamo koliko je pandemija utjecala i još snažno utječe na psihičko stanje čovječanstva. Najveću ulogu i odgovornost za stvaranje, širenje i amplificiranje hipnotično-katastrofične slike pandemije zasigurno ima njezin medijski i svakodnevni tretman s ritualnim statistikama, ciframa, proturječnim i kakofoničnim informacijama i uzbunama. Unatoč službeno proklamiranu i dominantnom tehnoznanstvenom i medicinski ekspertnom narativu koji je trenutno jedini mjerodavan i objektivan, treba ustanoviti da široka paleta neologizma, naziva i semantičkih konstrukcija biopolitičkih mjera često razotkriva relikt magično-mističnog vjerovanja.

Katastrofa kao žrtveni jarac

Naime, kako ne usporediti sintagmu MMF-a The Great Lockdown s primjerice sintagmom Great Awakening, koja označava novo religiozno buđenje i oživljavanje američkih kršćanskih protestantskih zajednica u SAD-u između 18. i 20. stoljeća? Riječi nisu neutralne i uvijek stvaraju određene konstrukcije društvene zbilje, oblikuju individualnu i društvenu percepciju događaja, predodžbu o pojmu virus, crpeći iz kulturnih kodova koje povezujemo s iskustvima iz prošlosti: pošasti, kuge, bjesnoće. Pritom nastaju „hibridni monstrumi“ u imaginariju i emocionalnom životu, te se može s pravom govoriti o halucinacijskom stanju društva o kojem govori René Guénon kada se referira na modernu civilizaciju.

Prirodne katastrofe, iznenadne strašne događaje ljudi su držali činom Božje volje, te su se postupno sekularizirale, primjerice u raspravi Voltairea i Rousseaua o potresu u Lisabonu (1755). Voltaire u potresu vidi dodatni razlog (ili priliku) za napad na nadnaravnu Božju moć ili utjecaj planeta, dok Rousseau pripisuje katastrofe ljudskom djelovanju, njihovim izborima i njihovoj odgovornosti. Kada rekontekstualiziramo današnje prirodne katastrofe, lako možemo ustanoviti koliko smo rusoizirali naše shvaćanje i odnos prema katastrofama, ne smatrajući ih fatalistički plodom sudbine ili Božje volje, već pod utjecajem službenog diskursa u doba antropocena i ljudske neodgovornosti i nemara prema prirodi postavljamo ljudsku vrstu u status glavnog osumnjičenog. Istodobno su znatno proširene domene katastrofe; dok je suša nedvojbeno „prirodna“ nesreća, opustošenje određenih dijelova svijeta teško je pripisati samo prirodi.

Od epidemija do globalnog zatopljenja ili nuklearnog rizika, katastrofa mijenja razmjere i smjer te postaje dio ljudskog i društvenog habitusa kao potencijalna, trajna beskrajna situacija, življenje u stanju katastrofe. Po mišljenju Henri-Pierrea Jeudyja (Želja za katastrofom) katastrofe su odredile smjer civilizacija i njihove kulture. On kritizira zapadne „kulture katastrofa“ opsjednute politikama upravljanja rizikom, uz negiranje svakoga drugog tumačenja ekstremnih događaja, koje se diskvalificira kao arhaizam ili cinizam. Dominantna upravljačka „menadžerska“ kultura upravljanja krizama uzrok je rastuće kulturne nekritičke homogenosti, jer uspostavlja totalitarnu ideologiju „ekoodgovornosti“, koja se ponajprije zasniva na legitimizaciji dogmatske objektivnosti i neporecivosti znanstvenih inovacija i palijativnih mjera, a zatim na univerzalnom suverenitetu profilaktičnih politika.

Često katastrofa tako služi kao žrtveni jarac promotorima novih svjetskih ravnoteža, te se pretvara u perverzne igre kojima „dobra savjest“ moralizatorskih aktivista nameće univerzalni kulturni modus suočavanja s katastrofama. Takva kultura katastrofa i upravljanja rizicima uključuje dijalektiku između tri moći: političko-ekonomske moći, moći znanstvenog diskursa i snage javnog mnijenja.

Osjećaj radikalne nemoći i bespomoćnosti ljudske egzistencije pojavljuje se s katastrofom i posljedičnim urušavanjem društvenog poretka. Henri-Pierre Jeudy ističe da „katastrofa ne briše ništa, ona stvara i zamućuje tragove“. To je „trompe-l’oeil sjećanja“. Katastrofa pokreće bezvremensko mitološko sjećanje i remeti ideju kronološkog vremena, brutalno ga razbija. Zbog toga je vrijeme katastrofe uvijek a-kronološko, vrijeme izvornog mita, podrijetla „svih snova na svijetu“. Jeudy vidi u katastrofama mogućnost filozofije katastrofe, a ona omogućava rađanje nove etike, unutar koje su zaborav, faza žaljenja i otpornosti također potrebni.

Paradigma otpornosti
ili tragični kathados

Katastrofa svjedoči o nesigurnosti i krhkosti vremenskih veza između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kada se uspomena njeguje, čuva, obilježava, može potonuti u „nostalgiju ili neumornost u obrani linearne povijesti“. Na sličan simptom nostalgije prema prošlom vremenu tzv. „stare normalnosti“ naših „zona udobnosti“ ukazuju i Ivan Krastev u djelu Pandemije nostalgije i Zygmunt Bauman, za kojeg je sadašnja regresivna epidemija nostalgije reakcija na „epidemiju ludila napretka“, kojemu smo donedavno svjedočili.

Naime, nova globalna paradigma „sistemske otpornosti“ (resilience) i konvergencija triptiha katastrofa – otpornost – adaptacija odgovor je na ljudsku proizvodnju novih rizika: klimatskih, ekoloških, tehnoloških... Međutim, paradoks je naše stvarnosti da je takav diskurs popraćen sve većim nepovjerenjem građana, a značenje i same riječi katastrofa žrtva je rastuće zbrke koja spaja katastrofu, rizik, ekstremnost, opasnost, ranjivost i otpornost. Zaboravlja se naime izvorno značenje riječi katastrofa, „postavljanja naglavce“, kao nasljeđe starogrčke katastrofe koja je u drevnoj tragediji bila sinonim za preokret, rasplet, kathados.

Zaboravljanje katastrofa iz prošlosti i slijepa vjera u „sigurni svijet“ kao i u Kantov utopijski vječni mir pridonosi povećanju izloženosti riziku naših društava. Takvo uvjerenje često dovodi do nepripremljenosti za nadolazeću katastrofu i rutinskog upravljanja rizikom, dok vlasti, stručnjaci i mediji rado predstavljaju takve ekstremne događaje kao „bez presedana“, a samim tim i nepredvidive. Iznenadni brutalni događaji sjajno ilustriraju veliku ranjivost naših društava izazvanu generaliziranim prekidom sjećanja na katastrofe.

Takve pristupe Henri-Pierre Jeudy interpretira kao odraz nesvjesne „želje za katastrofom“, koja se temelji na fascinaciji futurološkim prognozama, sigurnosnim strategijama, upozorenjima, regulacijom rizika, željom za prevencijom opasnosti, što generira i druge opasnosti unutar začaranoga kruga suvremenog „društva rizika“. „Totalna zaštita, koja ne postoji, pojačava želju za rizikom.“ Suvremeni postmodernitet bi tako završio na putu stvaranja moralnoga diskursa o dekadenciji i kolapsu sadašnjosti i budućnosti, gdje bi svako upravljanje rizikom ostalo nemoćno s obzirom na mogućnost konvergiranja i razmnožavanja katastrofa.

Drugim riječima, unutar zapadnoga tehnoznanstvenog poimanja svijeta u 21. stoljeću, iako se apokalipsa ne smatra onim što karakterizira budućnost, ona je integrirana u sekularizirani eshatološki prikaz „objektivnih uzroka“ na osnovi prihvaćanja katastrofe kao društvene činjenice. Teror neizvjesnosti i nemoći pred nepredvidivim katastrofama koje čovjek ne može kontrolirati također se nastoji prikriti i kompenzirati kulturom znanstvenog i progresivnog poricanja realnoga. Stoga se nuklearne katastrofe poput Fukushime u Japanu često prikazuju kao anomalija ili izolirani incident, kao sastavni dio ružnoga sna.

Postoji još jedan oblik trivijalizacije koji proizlazi iz prekomjernog informiranja i pseudopedagoškog preispitivanja. Katastrofa je poput dnevnog horizonta koji se proteže pred nama, medijski diskurs koji nalikuje na Orwellovu totalitarnu distopiju. Obavezna televizijska dnevna izvješća eksperata, iako ponekad relevantna, nestaju u kakofoniji zvučnih efekata ambijentalne katastrofičnosti koju potiču mediji. Ono što doživljavamo u Europi, objašnjava Jean-Pierre Dupuy, koji se zalaže za „prosvijećeni katastrofizam“, jest rusoizacija misli: nepredvidivo zlo svodi se na status problema koji treba riješiti. Taj oblik „solucionizma“ (problem solve) nije dovoljan.

Naime, došlo je vrijeme za razmišljanje o apokaliptičnoj sudbini čovječanstva: doista smo stekli sigurnost da je čovječanstvo postalo sposobno uništiti se, bilo izravno oružjem za masovno uništavanje ili neizravno. Najgore više ne dolazi, već se dogodilo, a ono što smo smatrali nemogućim sada je sigurno. Ipak odbijamo vjerovati u stvarnost opasnosti, čak i ako vidimo da se to događa svaki dan. Suočenima s ovom situacijom bez presedana, teorija rizika više nam nije dovoljna: a neizbježnost katastrofe, a ne puka mogućnost, jest činjenica s kojom se sada moramo suočiti.