Petrinja je lepi grad, u njem imam vinograd

Ne, u njem nemam vinograd niti sam ga ikad imala. U Petrinji nemam ništa. A ipak sam s njom odvajkada višestruko povezana. Počelo je kad sam još kao osmogodišnjakinja došla živjeti u omaminu kuću u Tkalčićevoj ulici, blizu Trga Republike (danas Jelačićev), gdje se nalazila (a nalazi se i danas) Gavrilovićeva mesnica (prije nje Rabus). Iz izloga me s etikete svake salame gledala bucmasta nasmijana Jelica u narodnoj nošnji, no naš je odnos tada bio šimićevski: mi gledasmo se. U toj Prvoj hrvatskoj tvornici salama, sušenog mesa i masti, utemeljenoj još 1690, s novim zamahom 1821. i još većim 1881, kad je Gavrilović dobio koncesiju za rad manufakture koja je trebala opskrbljivati mesom vojarne u Vojnoj krajini države Austro-Ugarske, proizvodila se i nadaleko poznata zimska salama gavrilovićka. Danas se već manje zna da su vlasti nakon 1945. nastojale promijeniti staro ime u Crvena zvijezda (prije će biti zvezda), no dugogodišnja tradicija Gavrilovića bila je u svijetu dovoljno jaka da novi imenodavci odustanu i vrate staro ime. Poznata gavrilovićka počinje se proizvoditi 1883. i proizvodi se do danas. Tu si salamu danas mogu priuštiti, ne moram je samo gledati, no svaki put kad mi dođe pod jezik, sjetim se dječje želje da ću je kad odrastem pojesti cijelu odjednom. Kao i kutiju sardina, koja se nekoć također dijelila.

Sv. Lovro u Petrinji opet treba popravak / Snimio Goran Galić

Onda je došlo vrijeme reklama (EPP), pa je na valovima etera zaplesala i gavrilovićka. Tvornica gramofonskih ploča Jugoton izdala je malu reklamnu ploču s napjevima koje je aranžirao Emil Cossetto. Njegov gurman iznad svih gurmana i ode radu bili su mi naivno smiješni, no na banijske narodne: Oj, petrinjske uske staze, Letovanić, Siva maglo, Prosijala, Hranila djevojka te ovu iz naslova mogu se od ganuća rasplakati, pogotovo sada nakon potresa. Spomenuti kanon nije ni vedar ni veseo, odsječan je poput usporene koračnice, no kod nas je poslužilo neobičnoj svrsi. Dok smo sinčića učili da sjedi na tuti, loni ili kahlici (kako vam drago), nešto bismo mu svirali ili pjevali, a sve je naše pokušaje nadmašila pjesma Petrinja je lepi grad. Zašto mu se svidio baš taj višeglasni kanon? Valjda je prevagnuo refren: Bumstarara bumstara… Nadam se da spajanjem Petrinje s dječjom tutom nikoga ne vrijeđam, jer koga može uvrijediti bespomoćno dijete?! Svoju je ulogu u toj priči imalo i Srebrno pero, nagrada koju je moj muž dobio za jednu svoju kratku priču. Poslužilo je kao igračka.

Glina nam je zbog obiteljskih veza bila češća meta od Petrinje, no ipak je Petrinja (a još prije nje Žažína, koju treba izgovarati tako, a ne Žàžina, kako govore neki reporteri koji izvješćuju iz nje, ali kao da sjede na ušima i ne čuju što i kako govore tamošnji stanovnici) na tim putovanjima bila i ostala nezaobilazna. Naime, kroz nju je vodio put u Glinu, ali tako da se Petrinju samo okrznulo. Prijeđeš Kupu kod Bresta, produžiš uz nekadašnju vojarnu i benzinsku pumpu, skreneš desno na glavnu cestu i već si se izvukao iz Petrinje na cestu za Glinu. Ondje sam se svaki put začudila imenu jedne birtije, koje mi je do danas ostalo nejasno. Zvala se Kod našeg Japana! Možda je to bio neki nadimak, možda sam sve trebala shvatiti s onim oporim banijskim humorom kakav izbija i iz pjesme: „Ja iz Gline, a mala iz Šaša, sastalo se dvoje budalaša“? Glavolom o vezi birtije i Japana ionako je bio jalov. Danas cesta ide drukčije, nema više ni našeg Japana, a ne znam stoji li još i u kakvu je stanju Pigik, na samom izlasku iz Petrinje. Pigik je kratica Petrinjske izložbe gastronomije i kulinarstva, održane 1965. i 1966. godine, a u 19. stoljeću na tom je mjestu bila gradska streljana u kojoj je vježbao i zapovjednik I. banske pukovnije, Josip Jelačić, kasnije hrvatski ban. U vinskom podrumu ukopanu u zemlju nalazila se i ledana. Zgradu sam gledala samo izvana, u prolazu, u njoj nikad nisam bila, premda je u drugoj polovici 20. stoljeća bila popularno izletište Petrinjaca.

Glini, danas opet razrušenoj, posvetila sam jedan zapis u knjizi Malena mjesta srca moga (Alfa, 2015) dok je još bila čitava. Danas na TV-snimkama prepoznajem porušenu kuću književnika i odvjetnika Ante Kovačića, a o kući rođakinje Božice, zadnje od roda u Glini, ne znamo mnogo.

Bilo mi je drago kad su nakon Domovinskog rata obnovili crkvu sv. Lovre u Petrinji da izgleda kao ona srušena, no nakon potresa opet će joj trebati popravak. Crkva sv. Ivana Nepomuka u Glini nije u obnovi bila te sreće. Ondje je na mjestu stare crkve ostalo samo crkvište s križem, a nova crkva i pastoralni centar izgrađeni su na drugom mjestu. Ne izgleda kao prijašnja, prevladala je modernost, no više volim vidjeti obnovljene crkve u prijašnjem obliku jer tako čuvaju vizure svojih mjesta. Naravno, život teče dalje, ne plačem nad prolivenim mlijekom, a mlađi će se naviknuti na sadašnje stanje jer za ono starije ionako neće ni znati.

Lokalitete najviše pamtim po ljudima. Tako je i u slučaju Petrinje, Gline, Siska … Misleći na petrinjsku gradsku knjižnicu gdje sam jednom imala predavanje, ne sjećam se više lica knjižničarki u tom tihom defileu, no sjećam se susretljivosti i ugode doživljene u toj kući. U razorenoj Petrinji mislim na svoju studenticu Lidiju Cvikić iz Osijeka, još jednog ranjenog grada, koja ni nakon deset godina uporna čekanja (i marljiva stručnog i znanstvenog rada) nije dočekala mjesto na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (za neke kočničare ipak ne vrijedi ona: De mortuis nihil nisi bene), nego je otišla u Petrinju, gdje valjda i sada vodi Katedru za hrvatski jezik u podružnici Učiteljskog fakulteta iz Zagreba. A moj prika i prija, izbjegli pred ratom iz Petrinje, nastanili se kod Siska! Scila i Haribda vrebaju stalno.