Odlazak čudesnoga glumca

Neposredno prije Božića, 23. prosinca, na kraju prošle, za mnoge kobne 2020, u trenutku kad smo mislili da je s odlascima hrvatskih umjetnika i glumaca napokon gotovo, u Zagrebu nas je napustio jedan od najvećih hrvatskih glumaca, velikan hrvatskoga glumišta, genijalni umjetnik i izniman čovjek Pero Kvrgić. Rođen 4. ožujka 1927. u Srpskim Moravicama, danas Moravicama, od majke Julijane i oca Milana, cijeloga života ostao je vrlo blizak i sa svojom sestrom. Svirao je violinu i već s desetak godina glumio u dječjim predstavama.

Imao je četrnaest godina kad je počeo Drugi svjetski rat, a oca su mu odveli u stočnom vagonu i ubili ustaše. U Moravicama, u kojima su im zapalili kuću, stalno su se mijenjale vojske pa je Kvrgić 1944. i sam otišao s partizanima, sa sedamnaest se godina pridruživši partizanskim kazališnim skupinama Ivan Goran Kovačić i August Cesarec. Školovao se u zagrebačkoj Zemaljskoj glumačkoj školi i u Dramskome studiju Hrvatskoga narodnoga kazališta, od 1945. do 1948.

Pero Kvrgić u ulozi Isusa u Gavellinoj predstavi
U ime novca, red. Dražen Ferenčina  / Snimio Davorin Višnjić / PIXSELL

Odmah je postao članom Studija HNK-a, do 1950, pa Velikoga kazališta, kako su zvali zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, u kojemu ostaje do 1953, da bi s redateljima Kostom Spaićem i Mladenom Škiljanom i ekipom istaknutih glumaca nagovorio Branka Gavellu da postane njihov redateljski i kazališni voditelj. Želeći suvremeno kazalište i moderan glumački izraz oslobođen tadašnje haenkaovske patetike, prešao je sa svojim sumišljenicima u tadašnje Zagrebačko dramsko kazalište, danas Gradsko dramsko kazalište Gavella, kao jedan od suosnivača toga kazališta u Frankopanskoj. Suutemeljivši snažno kazalište jakoga glumačkog izraza i velikog intelektualnog i zanatskoga potencijala svih sudionika kazališnoga čina, od garderobijera do redatelja, zasnovano na suigri s partnerima, tekstom i publikom (Gavellin termin Mitspiel), ostaje na Gavellinoj sceni od 1953. pa sve do 1986, kad se vraća u ishodišni HNK, u kojemu ostaje do umirovljenja.

Glumac je glumac cijeli život

Kvrgićev odlazak u mirovinu i ostanak na scenama koje ponovno osvaja još svježijom i suptilnijom glumačkom energijom otkriva pravo značenje rečenice „Glumac je glumac cijeli život“. Nakon umirovljenja ostvario je niz zapaženih uloga: bio je unutarnje intrigantan Knez Bolkonski u Ratu i miru, ljubavni čarobnjak Puk u Snu Ivanjske noći, zablistao je i kao Gospodin Green u predstavi U posjetu kod gospodina Greena Planet Arta.

U najdugovječnijoj predstavi na svijetu, koja je ušla u Guinnessovu knjigu rekorda, u Stilskim vježbama, prema prozi Raymonda Queneaua, u režiji Tomislava Žire Radića, u koadaptaciji Radića i Tonka Maroevića, prvo u Teatru &TD (premijera u siječnju 1968) pa u Planet Artu s Lelom Margitić osvojio je cijelu hrvatsku i svjetsku scenu u vrhuncima glume preobrazbe, osim na hrvatskom i na ruskom i na latinskom jeziku.

U osamdesetogodišnjoj je glumačkoj karijeri, odnosno u životu na sceni, Kvrgić glumio u Teatru u gostima, u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, u Glumačkoj družini Histrion, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, u ZKM-u, na Dubrovačkim ljetnim igrama, na Splitskom ljetu, u Kazalištu Planet Art, u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, u Komediji, Kerempuhu, Teatru u gostima, Epilog teatru, Teatru Ulysses, Žar ptici, Bagatelli, riječkom HKD teatru…

Najdugovječnija predstava
na svijetu

U matičnoj hrvatskoj nacionalnoj kazališnoj kući bio je Siro u Mandragoli Niccolòa Machiavellija i vrckast Munuo u Skupu Marina Držića. Njegova krhka građa i snažna glumačka osobnost, jak i ugodan glas te izražena mimika, posebno igra očima i obrvama te dinamična gestualnost najviše dolaze do izražaja u ostvarenim antologijskim karakternim i komičnim te tragikomičnim ulogama u Gavelli i na Dubrovačkim ljetnim igrama – npr. u Tužnoj Jeli Mata Vodopića, Vojnovićevoj Dubrovačkoj trilogiji, u izvrsno svladanim dubrovačkim idiomom hrvatskoga jezika posebno oživljenim Držićevim osobama, s kojima se bio srodio, kao da je njihov i Vidrin suvremenik.

U memoriji hrvatskoga kazališta ostaju njegove komedijske uloge Sganarellea (Don Juan), Scapina (Scapinove spletke) i Harpagona (Škrtac) u Molièreovim djelima; Pathelina u Advokatu Pathelinu; Držićeva Pometa u Dundu Maroju 1955. i 1964, Dunda Maroja 1976. i 1992, Zlatikuma 1974. u Skupu i Arkulina 1998; u smješnicama (Intrigalo u Ljubovnicima) i frančezarijama (Reno u Nemoćniku u pameti).

Kazališni znalci i kolege glumci pamte ga u ulogama i grotesknih silnica: bio je Kir Janja (Jovan Sterija Popović), Janez (Miroslav Krleža, Kraljevo), blistavi klaunovski Mockinpott (Peter Weiss, Patnje gospodina Mockinpotta), Profesor (Dubravko Jelačić Bužimski, Gospodar sjena), Lear (Edward Bond) i Kristijan (M. Krleža, Golgota). U susretima s mojim studentima najčešće je spominjao srednje i manje uloge: bio je Negromant Dugi Nos u Dundu Maroju i Poljski Židov (M. Krleža, U logoru).

Često je nastupao u dramskom programu televizije i radija, a nekoliko je većih uloga ostvario i na filmu, npr. u H-8 (Nikola Tanhofer, 1958), Tri četvrtine sunca (Jože Babič, 1959), Sreća dolazi u 9 (Tanhofer, 1961), Prijeki sud (Branko Ivanda, 1978). Odbijao je sve ponuđene uloge u tzv. sapunicama i taj žanr i medij nije volio.

Bio je kazališni glumac par excellence, sa suprugom Nevenkom Stipančić, glumicom, kao izišao iz Becketta i Ionesca.

Pero Kvrgić bio je i vrstan esejist. Pisao je kolumne u Vijencu od 2000. do 2002, a Matica hrvatska objavila je i knjigu Stilske vježbe autora Pere Kvrgića, sintezu tih briljantnih tekstova o glumi, 2004.

Omiljen kod publike,
kritike i kolega

Hvalila ga je i obožavala i stručna kritika i publika i kolege umjetnici. Dobitnik je svih mogućih glumačkih nagrada te nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1986.

Njegova supruga Nevenka Stipančić, zvana Stipa i Stipica, preminula je 14. kolovoza 2019, a tekst koji sam napisala o njoj u Vijencu Pero je Kvrgić uokviren sa slikom držao na zidu svoje sobe. Njihova kći Ana Kvrgić, suptilna glumica, članica je Dramskoga kazališta Gavella. Voljena unuka Kaja i zet Dan Rus, rumunjski baletan zaposlen u zagrebačkom HNK-u, dokaz su života s umjetnosti i za umjetnost cijele obitelji.

Samozatajnost je krasila Peru Kvrgića u glumačkom i egzistencijalnom smislu. Relaciju kazalište – stan sa suprugom je uvijek prelazio tramvajem, cijeli svoj život promatrajući život, od dječačkih dana u Moravicama, u kojima mu je otac ugostitelj unajmio restoran na željezničkom kolodvoru, i od školskih ogulinskih u vlaku, kroz prozore i zrcala, učvršćujući i profilirajući svoje uloge.

Pero Kvrgić i Ana Kvrgić zablistali su na sceni skupa s Lelom Margitić u predstavi Nakon probe prema tekstu Ingmara Bergmana u Histrionskom domu u Zagrebu 2010, u svojoj trećoj zajedničkoj predstavi prepletenoj životnim i kazališnim silnicama.

Peru Kvrgića, kojega smo od milja zvali Perica, poznavala sam cijeli svoj život. Nerijetko smo se družili na Dubrovačkim ljetnim igrama, na kojima je moja majka Fani Muhoberac bila intendantica, u kojima je zablistao u ulozi Pometa u Dundu Maroju Marina Držića na Gundulićevoj poljani u režiji Koste Spaića, a poslije i profesionalno, u radu na predstavama u Gavelli i HNK-u, na radiju, na kazališnim susretima. Pero Kvrgić uvijek nas je oduševljavao vedrinom, iskrenošću i spontanošću, gromoglasnim smijehom i posvećenošću glumi, kazalištu i svojoj krasnoj obitelji. Bio je mrav na probama, a cvrčak na predstavama. Više mi je puta rekao da se boji broja tri i da ne može napisati tricu. Otišao je 23. prosinca, u dobi od 93 godine, ostavivši veliku prazninu u našim srcima i u kazališnom svijetu.

Neka vas nosi jato anđela, dragi gosparu Pero, veliki naš Perice!