Nacrt za spomenik Sokratu hrvatskoga jezikoslovlja

U kakvu je stanju danas hrvatski jezik? Kako hrvatski jezik danas živi?

Kad ministri prosvjete potezom pera ukidaju Vijeće za normu standardnog hrvatskog jezika; kad se ljudima preporučuje da odmaraju na Jadranu; kad imamo političare koji nas lažu i koji nas traže da im damo povjerenje; kad se uvode mjere i moli se puk da se istih pridržava; kad nas se na televiziji obavješćuju da ne samo Zagreb, već i Rijeka i Split imaju advente; kad saborski zastupnici s lijeva na desno (i obratno) prenose glas kojeg su dobili na izborima; kad je Sabor odradio sjednicu; kad ne znamo da nas ugrožava virus korona, nego smo uvjereni da se moramo čuvati korona virusa, štoviše koronavirusa; kad imamo Zagreb film festival i Motovun film festival; kad po tko zna koji put čujemo da se nešto dogodilo prvi puta; kad nam, htijući reći da u Hrvatskoj ima odviše županija, kažu da unutar Hrvatske ima preveć županija; kad čujemo da profesor, koji zamjenjuje svoga kolegu u nastavi svoga kolegu mijenja; kad čujemo na televiziji da je netko prijatelj od nekoga, ili otac od nekoga; kad nas informiraju da su mnogo gdje u Europi uspostavljeni policijski satovi; kad političari govore a novinari pa čak i romanopisci pišu da su se umorili čekavši…; i kad su ljudi već počeli vjerovati da tako treba govoriti pa tako i govore – onda to nije vrijeme u kojem hrvatski jezik živi, već vrijeme u kojem hrvatski jezik umire.  Onima koji su svjesni da čovjek živi u jeziku, da je – kako kaže Heidegger – „jezik kuća bitka“, kao utjeha dolazi jedna knjiga, koja nas podsjeća na čovjeka koji je živio u jeziku.

Izd. Društvo mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Hrvatsko filološko društvo,
Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

Hrvatska sveučilišna naklada, Matica hrvatska, Hrvatsko filološko društvo i Društvo mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj objavili su nedavno zbornik radova posvećen 95. rođendanu Bulcsúa Lázslόa pod naslovom Lučar cijelosti. Taj zbornik zaslužuje pozornost već stoga što je posvećen velikanu hrvatskoga jezikoslovlja, a pozornost zaslužuje i zanimljivošću i kvalitetom prilogâ.

Množina sjećanja

Prvo što mi je upalo u oči čitajući zbornik bila je množina sjećanjâ, pripovijestî, anegdotâ ne samo u odjeljcima naslovljenima Tako nas je učio profesor László i Sjećanja profesorovih učenika suradnika i prijatelja nego i u gotovo svima drugim člancima. To, međutim, ne bi trebalo biti posve začudno: za ta sjećanja, pripovijesti, anegdote (pa i legende), gotovo bi se moglo reći da predstavljaju sâmu strukturu Bulcsúova nasljeđa, temeljnu građu baštine koju nam je namro. To nasljeđe, oskudno napisanim i objavljenim tekstovima, prebogato je predavanjima, razgovorima, raspravama – sve Bulcsúovo djelo stalo je u njegovu živu riječ, u ono što je govorio, kao spoznaje prenosio, čemu je podučavao, o čemu je raspravljao…; tek manji – mnogo manji – dio ostao nam je kao baština u obliku tiskom objavljena štiva.

Govoreći o Bulcsúu, Mate Kapović u svom prilogu podsjeća upravo na to: „… iako nije puno pisao pa ga se nije u literaturi toliko puno moglo citirati, njegov utjecaj i poticaj koji je drugima davao bio je puno veći nego što se to moglo vidjeti na površini…“ I zaista bi se moglo reći da je u cjelini Bulczúova djela ono tiskom objavljeno tek „površina“. Srećom, njegova baština – kako svjedoči ovaj zbornik – živi i nakon njegova odlaska u njegovim učenicima, suradnicima i prijateljima. Nije ga, stoga, Mislav Ježić (u svome prilogu) slučajno nazvao „Sokratom hrvatskog jezikoslovlja“!

 A s jednakim razlogom Bojan Marotti je tomu dodao da je Bulcsú – „premda nije posve jasno je li u ovome času hrvatska javnost  toga u potpunosti svjesna“ – bio „Sokrat  cjelokupne hrvatske humanistike“. Brojna sjećanja objavljena u zborniku svjedoče o opravdanosti takve usporedbe. I to u sve tri dimenzije sokratičnosti – u posvećenosti stjecanju znanja, u posvećenosti usmenome podučavanju drugih kako znanje stjecati te napokon u osebujnosti osobe. Kao što je Alkibijad (u Gozbi) za Sokrata rekao da je mudar i da je átopos, tako i praktično svi prilozi u zborniku prikazuju Bulcsúa. Lučar cijelosti bi se – s obzirom na sadržaj i kvalitetu priloga – mogao nazvati skicom za spomenik jednom genijalnom osobenjaku.

Doprinos hrvatskome jezikoslovlju

Zbornik je koncipiran u dvije sadržajne dimenzije; donosi sjećanja autorâ priloga na jedinstvenu osobu (koja sjećanja posvjedočuju opravdanost onoga što bi se moglo nazvati „legendom o Bulcsúu“), potom u više članaka pregled njegovih nezaobilaznih i ključnih doprinosa hrvatskome jezikoslovlju kako ih vide autori članaka te (prvi put na jednome mjestu) potpunu bibliografiju svih Bulcsúovih objavljenih  tekstova. Dragocjenost zbornika je golema; ako je Bulcsú Lázslό Sokrat hrvatskoga jezikoslovlja, onda bi se moglo reći da je ovaj zbornik prvi korak u zadaći što nužno stoji pred hrvatskim jezikoslovljem – da za Bulcsúa Lázslόa učini ono što je Platon učinio za Sokrata.

Prvi je korak ovim zbornikom uistinu učinjen; Lučar cijelosti je ono (zasad jedino) „jedno mjesto“ na kojem je moguće dobiti uvid barem u konture Bulcsúova djela. Kao takav dragocjeniji je no što „posvetni“ zbornici obično jesu; nije samo prigodničarsko (u ovome slučaju, nažalost, postumno) odavanje počasti slavljeniku, već je neprocjenjiv dar hrvatskim jezikoslovcima (a moglo bi se reći: i hrvatskoj kulturi).

Što nam kažu autori prilogâ, kakav je Bulcsú Lázslό bio čovjek, što je njegov doprinos hrvatskome jezikoslovlju? Bulcsú Lázslό bio je neobičan, osobit čovjek, u mnogomu „na svoju ruku“. „Po svedenim, sinkopiranim rečenicama što ih je izgovarao, ako niste poznavali ili bi vam izmakao makrokontekst kojemu su pripadale, olako biste zapali u napast da ga doživite kao oličenje intelektualnog kaosa, dok je istina bila da pred sobom imate jedan od najuređenijih umova što ste ih mogli sresti“ (Grčić), „jer on je bio genijalan“ (Katičić). „Trpio je od straha od tzv. redundancije, ili, kako bi on rekao, zalihosti, u onome što je sâm pisao“, a to se znalo očitovati tako da bi „trebala dva sata da sroči poruku od dva retka da toga i toga dana neće biti predavanja studentima“ (Grčić) i „s njim je bila nevolja da je bio perfekcionist, da ništa nije htio dati iz ruku dok nije bio siguran da je u redu, da se to ne može osporiti“ (Katičić). I to je vjerojatno razlog što je Bulcsú Lázslό malo toga napisao i objavio, što je glavnina njegova opusa ostala usmena.

Usprkos količinskoj skromnosti pisanoga opusa, što se tiče Bulcsúova znanstvenog doprinosa, teško je samo i nabrojiti sve za što mu autori brojnih priloga izražavaju priznanje i zahvalnost. Taj „osobenjak“, koji je znao četrdesetak jezika i strastveno „cijeloga života“ plivao leptirovim stilom (svojedobno je bio i državni prvak), bio je nalik Sokratu i u svom osobenjaštvu – i za nj bi se moglo reći kao što je za Sokrata rekao Alkibijad (u Gozbi) da je átopos. No osobenjaštvo mu nije smetalo da bude najoriginalniji predavač na Odsjeku za lingvistiku, da osnuje Odsjek za informacijske znanosti i da zasluži uvažavanje stoga što je „uveo u Hrvatsku algebarsko i računalno jezikoslovlje“, što „prevođaše s akkadskoga, grčkoga, ruskoga na hrvatski na iznenađujuće načine“, i što je, uza sve ostalo, „stvorio Krug mladih slavista, koji je prerastao u Zagrebački lingvistički krug“ (Ježić).

Jednostavno kazano, „bio je jezikoslov, informatolog, poliglot, prevoditelj, teoretik i filozof jezika“ (Marotti). Radoslav Katičić je to jednostavno posve sažeo: „Lázslό je značio novu eru na našem jezikoslovlju – ništa manje od toga.“ Uvažavajući ne samo njegove lingvističke doprinose već i njegove kongenijalne prijevode, Grčić je Bulcsúa sjajno opisao naslovom svoga priloga u zborniku: Bulcsú Lázslό – u potrazi za savršenim jezikom i za apsolutnim prijevodom. Prilozi o njegovim doprinosima na gotovo svim područjima lingvistike i prilozi posvećeni njegovim prijevodima zapravo posvjedočuju i otkrivaju da je Bulcsúov život odredila i oblikovala upravo ta dvostruka potraga.

Autori prilogâ svjesni su njegove iznimnosti. Tako za nj N. Rašić kaže: „Lázslό je realan kad je od jezika tražio nemoguće. On na jezik ne gleda pozitivistički pa da samo izreda što jezik pokazuje postojećim ostvarajima. Lázslό traži upravo ono što jezik skriva. On ne vidi samo što jezik (trenutno) jest, nego i ono što još nije, a mogao bi biti; ispituje ono latentno, koje nam se daje naslutiti iz ispoljenoga. Lázslό grebe ispod jezikove površine. Njegov je hrvatski intuitivan, jezik naslućivan, a još nerođen, porijeklom s onkraja jezične mašte. On jezik goni da se samopretraži, a govornika da se u njemu samopronađe. […]

S Lázslόom je hrvatski postao ono što nikad nije bio, a ipak je to njegov pravi i puni lik. Hrvatski se iščahurio. Gusjenica je postala leptir.“ Kad govori o Bulcsúovim prijevodima, isti autor kaže: „S hrvatskim se Lázslό hrvao, kao i svi mi, […[ izvlačeći iz njega što ovaj nije ni znao da njedri u svojim skrovinama. […] Tim ga je prijevodima Lázslό razotkrio do genskoga zapisa.“ Bojan Marotti, urednik zbornika (i sâm autor nekoliko priloga), kao da je na umu imao obvezu hrvatske kulture da Bulcsúu Lázslόu („škrtom“ piscu a neumornom predavaču) podigne spomenik. Stoga se Lučar cijelosti uistinu doima kao nacrt za spomenik. A spomenik što mu ga hrvatska kultura uistinu duguje bit će – nadamo se – tiskom na jednome mjestu objavljeni svi njegovi radovi. Temelj za to je bibliografija Bulcsúovih objavljenih radova što ju je Marotti priredio za zbornik, te neobjavljeni (pa i nedovršeni) radovi kojih još ima.

***

S obzirom na to da zbornik Lučar cijelosti (po sudu potpisanoga prikazivača) nadilazi dimenzije pukog spomenara i doseže značajke „skice za spomenik“ (u kojoj je prepoznatljiva i s osebujnosti dojmljiva osoba i njezino djelo), na koncu treba zahvaliti autorima barem tako da ih se poimence navede. Evo što će čitatelj naći u Lučaru cijelosti koji je podijeljen u više odjeljaka. Odjeljak Tako nas je učio profesor Lászlό donosi sjećanja na Bulcsúa Lázslόa (iz pera R. Katičića, A. Kovačeca. M. Grčića, M. Ježića)  i članak o njegovu životu i djelu (B. Marottija); odjeljak Jezikoslovni ogledi donosi autorske članke o raznim jezikoslovnim temama (iz pera R. Matasovića, B. Marottija, N. Pintarić, E. Tibenske, O. Timo Đitko, A. Vasung, K. Puškara, N. Rašića, Z. Šojata, A. Skelin Horvat, M. Ljubičić, D. Stolac); odjeljak Humanistička informatika donosi članke o algebarskoj lingvistici, matematičkoj logici, strojnoj obradi hrvatskoga jezika i o doprinosu Bulcsúa Lázslόa primjeni računala u jezikoslovlju (iz pera M. Tadića, K. Skale, Š. Dembitza); odjeljak Doprinos hrvatskome prevodilaštvu donosi članke posvećene Bulcsúovim prijevodima s akkadskoga (B. Marottija, J. Brnčić, Z. Matišić); odjeljak Sjećanja profesorovih učenika donosi osobna sjećanja na Bulcsúa Lázslόa (D. Borasa, P. Schmidtbauer, A. Gluhaka, M. Kapovića, G. Pavelića, N. Rašića, Z. Šojata, V. Lopina, B. Marottija); odjeljak Što je jezik? donosi tri Bulcsúova teksta (koja je uvodnom napomenom popratio i priredio B. Marotti); a u Dodatku objavljen je članak Bulcsúa Lázslόa i Damira Borasa Tuđ’inština u jeziku hrvātskōme.