MAGNITUDE  STIHA

Nadam se da će oni, koji su nakanili pročitati ovaj prikaz, bez većih teškoća stići do njegova kraja.

Predigra

Prije kojih petnaestak godina na zadnjem sjedištu autobusa koji je pjesnike prevozio u Lukovdol na početak Goranova proljeća veselo je društvo raspravljalo o životu i poeziji, prisjećalo se storija s različitih pjesničkih i književnih druženja, pričalo viceve. Malo prije Lukovdola čak se i zapjevalo, štoviše ludički raspoloženi pjesnici u trenutku su u poznate melodije umetali nove stihove. Kada su u rimi završili Lacan i Derrida, to je izazvalo salve smijeha, pravi urnebes. Jedan od glavnih generatora takve atmosfere bio je Senko Karuza, čovjek koji je u to doba ljudima poznat kao afirmirani pisac kratkih priča, Višanin, osnivač Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima, nenadmašni kozer. Kako u autobusu tako i sljedećih par dana Karuza je povremeno znao upotrijebiti izraz „mi pjesnici“. Kada je to ponovio u jednom usputnom razgovoru sa mnom, primijetio sam – ničim izazvan – da on možda ipak nije pjesnik jer da još nismo imali prilike pročitati nijedne njegove pjesme. Karuza se na to vidno uznemirio, tražio valjda pet-šest puta da mu objasnim kako to mislim da nije pjesnik, žalio se zajedničkim prijateljima na moju krutost. Nije pomagalo ništa što sam uspijevao smisliti kao pojašnjenje te tvrdnje ili kao ispriku. Ubrzo sam požalio zbog te izjave. No, kako bi se reklo, šteta je bila počinjena i nije se moglo natrag. Kasnije, u godinama koje su nam sve brže izmicale iz ruku, povremeno bih se sjetio tog čudnog nesporazuma. I obično bi me obuzela neka nejasna nelagoda, kojoj nisam uspijevao naći razloga.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2020.

Nada i sarkazam

Ipak vrijeme je polako ispratilo u zaborav tu moju rečenicu i tu našu raspravicu, koja je – kako mi se otpočetka činilo – bila larpurlartistička. Kada se potkraj 2020. pojavila vijest da je Senko Karuza objavio zbirku pjesama, bio sam istodobno zatečen, znatiželjan i radostan. Nakon proznih knjiga Busbuskalai (1997), Ima li života poslije smrti (2005), Vodič po otoku (2005), Kamara obscura (2010), Prsa o prsa (2016) i Fotografije kraja (2020), u Karuzinu je bibliografiju uplovila knjiga stihova Nestajanje. Požurio sam nabaviti to izdanje. I upoznati Karuzu pjesnika.

U zbirci se nalazi 65 pjesama razmještenih u šest ciklusa: Jesam li upropastio zemlju, Mimo sebe, ništa ne sluteći, Kad ponovno dodirnem tu ženu, Tako bi trebala izgledati pjesma, Pogotovo nakon moje smrti i Iz svega onda i sve. Tematsko-motivski prostor knjige snažno je impregniran veoma pokretnim, samoživim i često nepredvidivim subjektom. On skače iz uloge u ulogu. Pritom nemilosrdno secira svoju prošlost, kritički procjenjuje trenutak u kojemu govori ili što čini, gdjekad zamišlja budućnost oslanjajući se podjednako na nadu i sarkazam. Na početku zbirke taj je subjekt mornar, veslač – radoznao je, osjetljiv i osjećajan. Scena pjesama se mijenja kao kad se okreće globus: u jednom trenutku suočeni smo sa slikama i zvukovima s Kariba, u drugom pred očima nam je La Moira s Kube, potom subjekta zatječemo u gradskom autobusu negdje blizu Liverpoola kako razgovara s lijepom crnkinjom da bi se već u sljedećem obraćanju oglasio iz neimenovane uvale s upravo dignutom vršom u ruci. U nastavku zbirke Karuzin subjekt pali stari traktor i ore zemlju, predstavlja se kao vinogradar, muž, ljubavnik, čitatelj itd. Vidljivo je da se autor uvijek koncentrira na konkretno, na detalj i pojedinačnu priču. Karuza na najosjetljivijem mjestu zarezuje u svakodnevnu situaciju i cijedi iz nje ono što je jedinstveno, što pripada tom trenutku, mjestu, događaju i njegovim akterima. Sam je u pjesmi „Pričam ti priču“ naglasio da mu nije bliska globalna perspektiva:

Gnušam se općenitosti. Što ja imam od svjetske boli?

Doista njegove su lirske prispodobe neklasične i u pravilu jasno situirane. Neklasičnost im „osigurava“ intonacija koja se temelji na humornom obratu, ironiji ili sarkazmu. Ima u Karuzinim pjesmama pamtljivih stihova, stihova koje bi se moglo i koje će se vjerojatno gdjegdje citirati. Oni međutim ne sažimaju velike istine niti nude poruke koje se mogu ponavljati kao kakvi versificirani filozofemi, nego funkcioniraju poput prigodnih (mjestimično polemičnih) aforizama, npr.:

– Poslije tuge, tuga…

– Borba, to je smisao. Kapital, to je smrt, i točka.

– Noć me ubija jače nego nož!

– Ali čemu stvarnost? Samo radi snova?

– Nespretne riječi nikako da pokupe neku misao…

Kako se dade primijetiti, iza aforističke spretnosti i gega u tim stihovima često proviruje osjećaj manjka, gubitka, nezadovoljstva. Ako se osloni na kakvu asocijaciju, Karuza ju koristi kao udicu. Posegne li za knjiškim citatom, njegov će ga subjekt na neki način dovesti u pitanje. Recimo u pjesmi Gle malu voćku poslije kiše nakon tvrdnje „moja /je/ poezija jedina radost koju sada imam/ I jedino čuđenje koje mi je preostalo“, riječ preuzima subjektova životna družica i pita ga (što šutke što naglas) zašto se ne čudi tome što su još uvijek zajedno, tko će popraviti kotlić dok se on „prosipa“ poezijom, tko zalijepiti pločicu i sl. Na djelu je očita depatetizacija klasičnoga lirskog koda i smještanje poetskoga govora u sam život. Poetski je izraz najčešće posve razgovoran. Dapače subjekt svoja raspoloženja, dvojbe i zaključke do kojih mu je osobito stalo podupire riječima, frazemima ili rečenicama poput: neko drugo govno, seronja koji ostaje zaključan u svom mlitavom kurcu, ovim budalama nikako da objasnim i sl.

Narativnost je, očekivano, uporište poetskoga pisma Senka Karuze. U pitanju je autor koji umije prepoznati događaj i oteti ga životnoj kolotečini, koji zna zaroniti u dramu subjekta i dramu riječi i pretočiti ih u intrigantno štivo. Karuza često poseže za retoričkim rješenjima koja su podjednako karakteristična i za poeziju i za prozu. Primjerice veoma je sklon paradoksu, pa tako lirsku storiju o jednoj neostvarenoj ljubavi otvara stihom „Valletta je veća od Malte“ – izjava da je glavni grad veći od države kojoj je prijestolnica upućuje na egzaltiranog subjekta, subjekta koji je potpuno predan situaciji koju rekonstruira, koji je angažiran u naumu da tu situaciju rekreira i predoči kao nešto osobito. Narativni karakter poetskoga pisma podupire i razmjerno česta dijaloška organizacija pjesme (subjekt opći sa svojom životnom družicom, prijateljima, profesorom etike i sl.), a tu si i unutrašnji monolozi, tj. trenutci u kojima dijalogizira sam sa sobom.

Naslonjen na sjekiru

Zastat ću nakratko kod jedne od karakterističnih pjesama za Karuzin lirski stil, pjesme „Gospodo“:

 -

Nisam ja za permakulturu, ne podnosim ljude

A kamoli biljke koje mi se ne sviđaju,
a stoje

Baš na putu kojim bih krenuo.

Takav sam:

borac, živčan i agresivan, nije lako sa mnom.

Kad vidim neko stablo kako stoji negdje bez veze

Uzmem sjekiru i udri. Mnogo sam mirniji među ljudima.

Znam da ih nerviram.

Takav sam.

Naslonjen na sjekiru kao na oca i majku.

-

Pjesma ima fakturu kakva artificijelnog govora, kojim se subjekt deklarira spram permakulture i kojim se istodobno samoopisuje. Čitava je intonirana kao dijaloška replika, što je očito već u naslovu – vokativ Gospodo njezin je početak. Ako čitatelj išta zna o autoru, ova će ga pjesma isprva iznenaditi. Naime Senko Karuza, kojeg su u medijima okarakterizirali kao „komiškog Robinzona“, „čangrizavog bradonju, koji će, ako poštujete osnovna pravila suživota s prirodom, biti vaš najbolji prijatelj“ (Jutarnji list) posegnuo je za paradoksom. On je naime predstavio svog lirskog alter ega kao čovjeka koji nije za permakulturu, tj. – kako kažu promicatelji te nove discipline – nije za život u skladu s prirodom, za sustav koji se drži etičkih načela pri proizvodnji hrane, korištenju zemljišta i gradnji kuća. Očigledno je riječ o iskazu s predumišljajem, tj. o ironičnom ili sarkastičnom iskazu. Poetski se subjekt zapravo predstavlja kao osoba koja se zauzima za autentičnost kako odnosa prema okolišu tako i prema samome sebi. On artificijelno naglašava da ne kani disciplinirati prirodu prema knjiškim načelima nego prema instinktu čovjeka koji je s njom u stalnom dodiru. Njegovo priznanje da će posjeći stablo koje stoji negdje bez veze samo naizgled proturječi sljubljenosti tog subjekta s prostorom u kojemu živi – izvjesno je da to stablo stoji na krivom mjestu, upravo negdje bez veze i njegovo rušenje može biti oblik brige o prostoru.

Karuzin subjekt pledira za impulzivnost, prirodnost i izravnost ponašanja, za nepatvorenost koja jednom može očarati a drugi put ustrašiti. Dojma sam da se tema pokrenuta u toj pjesmi nastavlja u pjesmi koja u zbirci slijedi iza nje. Naslov joj je Moja je kuća moja šuma, moja je šuma moja kuća – njezin je smisao svediv na ideju da je pravi suživot s prirodom stalna borba, koja uključuje greške, ponavljanja i kajanja. Svršetak te pjesme subjekt posvećuje onima koji taj život ne razumiju, ali ga neobično marljivo mistificiraju: „izlaze iz šume kao da je ukleta/ Kasnije je gledaju, čeznu i dive se nedostižnom/ Prave od nje metafore, sijeku je i krče u svojim glavama“.

Nestajanje je knjiga u kojoj ćete naći više intrigantnih i uspjelih pjesama (mojih pet favorita su: Mali jež, Jedan prosječan dan, Zemlja, Na čekanju i komentirana Gospodo) te dosta tekstova koji plešu na rubu između pjesme i kratke priče. Kako god oblikovao tekst, dojam je da Senko Karuza nastoji graditi neki drukčiji, bolji svijet u svojoj glavi, da zbog tog fiktivnog svijeta govori sve što govori i radi sve što radi.

Napomena

Držim da nisam praznovjeran. Ipak pokazalo se da je za mene iznimno zahtjevna zadaća prikazati zbirku Nestajanje Senka Karuze. Kada sam stigao do polovice prikaza, doslovce u pola rečenice prekinuo me snažan potres. Bio je to onaj potres magnitude 6,2 koji je porušio Baniju. Sjedio sam ukočen za radnim stolom i čekao da zlokobno ljuljanje prestane. Prije nego se zgrada smirila, zacrnio se ekran kompjutora ispred mene. Drugog dana 2021. popravili su mi kompjutor, spasili dokumente, štoviše na radnoj me površini čekao nedovršeni tekst o Karuzi pjesniku, s podatkom da sam na njemu zadnji put radio 29. 12. 2020. u 12 sati i 12 minuta. Sutradan sam odlučio dovršiti prikaz. Kada sam stigao do komentara pjesme Gospodo, začuo se poznati potmuli zvuk i tlo je opet lagano zadrhtalo. Seizmolozi su konstatirali: potres magnitude 2,7 po Richteru, epicentar kod Remeta.

To je sve što mogu reći o knjizi pjesama Nestajanje i o pjesniku Senku Karuzi!