Koncert Beethovenu u čast

Godinu 2020. pamtit ćemo po tome što je u njoj zbog krize s koronom uglavnom onemogućena dostojna proslava 250. obljetnice rođenja jednog od najvećih skladatelja čovječanstva, Ludwiga van Beethovena. No neki su projekti ipak ostvareni. Iako se ne zna točno kada je rođen,  za obilježavanje njegova rođendana uzima se datum krštenja: 17. prosinca 1770. Točno na taj dan Simfonijski orkestar HRT-a u ciklusu Kanconijer pridružio se svjetskom slavlju lika i djela slavnoga glazbenog klasika.

Programom koncerta u KD Vatroslava Lisinskog, u čijem je gledalištu zbog epidemioloških mjera moglo sjediti tek stotinu gledatelja (koncert je izravno prenosio HTV3), prvi je put dirigirao „novopečeni“ maestro Pavle Zajcev. Dotad je u Simfonijskom orkestru HRT-a godinama svirao prvo violončelo, a odnedavno studira dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (u klasi prof. Mladena Tarbuka). Dirigentska izvođačka iskustva dosad je stjecao mahom u Dubrovniku i u Rijeci, a ovo mu je bio prvi nastup s većim orkestrom u Zagrebu.

Simfoničari HRT-a navikli su muzicirati pod vodstvom dirigenta koji je istodobno i violončelist jer toga je profila i njihov šef dirigent, Talijan Enrico Dindo, koji je dosad u sezoni tek jednom uspio doći do Zagreba. Maestro Zajcev iskonskom muzikalnošću imponira kolegama u orkestru, a uvježbanim dirigentskim gestama lijepo komunicira s glazbenicima i skladno kreira skupnu izvedbu.

Premda su program u većem dijelu činila djela iz pera slavljenika, koncert je počeo šesteroglasnom fugom u drugom od dva stavka naziva Ricercar iz Glazbene žrtve Johanna Sebastiana Bacha. Riječ je o nizu kanona i fuga koji se temelje na jednoj jedinoj temi što ju je autoru prigodom njihova jedinog susreta u kraljevskoj palači Sanssouci u Potsdamu zadao sam pruski kralj Friedrich Veliki. Znamo da je Beethoven poglavito u kasnijoj fazi stvaralaštva obožavao fuge, a ovu je glazbu (izvorno pisanu za instrument s tipkama) za orkestar preradio predstavnik Druge bečke škole, dodekafoničar Anton Webern, te ona obiluje tzv. melodijama zvučnih boja, što je bio pravi izazov i za smanjeni sastav Simfoničara i za dirigenta, ali i za publiku nenaviklu na takve strukturirane orkestralne nijanse.

Sopranistica Josipa Bilić uz Simfonijski orkestar HRT-a / Snimila Marija Štilinović / HRT

„Žrtva“ u naslovu toga djela istodobno je i pojam koji vezujemo uz život i stvaralaštvo Beethovena, koji je u potpunoj tišini uma stvorio neka od najvećih remek-djela. Među njih pripadaju i dvije skladbe praizvedene na povijesnom koncertu održanom 22. prosinca 1808. u bečkom Teatru an der Wien, koji je donio više od četiri sata Beethovenove glazbe: 5. i 6. simfoniju, 4. klavirski koncert, zborsku fantaziju kao preteču slavnog finala 9. simfonije, koncertne arije i dijelove iz Mise in C. Svojevrsni sažetak svega toga činila su na našem slavljeničkom koncertu u Lisinskom koncertna arija Ah, perfido! i spomenuti 4. klavirski koncert, koji je posljednje klavirsko djelo što će ga Beethoven u javnosti izvesti sam. Ah, prevarantu (u prijevodu s talijanskog) nije arija već samostalno djelo namijenjeno koncertnom izvođenju, pisano na stihove opernog libretista Pietra Metastasija, iz njegova opernog libreta Ahilej na Skirosu.

Uz Simfonijski orkestar HRT-a prvi je put nastupila mlada sopranistica Josipa Bilić, (klasa Lidije Horvat-Dunjko na Muzičkoj akademiji u Zagrebu), pjevačica divna glasa i snažne interpretacijske fraze. Druga je Beethovenova skladba (4. klavirski koncert) na svečanom rođendanskom koncertu bila u rukama mladog Omišanina Lovre Marušića koji je upravo tih dana prošao u finale uglednoga međunarodnog natjecanja Ferrucio Busoni (prije četiri je godine ondje pobijedio naš Ivan Krpan).

Taj mladić plijeni posvećenošću izvedbi; njegov je ton bistar, fraza zaokružena i odmjerena, a odnos prema cjelini forme sasvim u skladu s dirigentovom vizijom. Sve je to odlika najvećih umjetnika, u koje će se ovaj pijanist zasigurno ubrzo uvrstiti. Njegov izbor dodatka, drugi stavak, Andante cantabile, iz Mozartove 10. sonate u C-duru, bio je više poruka publici nego hommage Mozartovu mlađem kolegi među bečkim klasičarima: utjeha u stilu „sve je u redu, glazba će nam pomoći da i u najtežim vremenima ostanemo zdrave glave“.