Compagnonov antimodernizam

U posljednjim recima pjesničke zbirke Sezona u Paklu, objavljene u Bruxellesu 1873, Arthur Rimbaud programatski zaključuje: „Treba biti apsolutno moderan.“ – „Il faut être absolument moderne.“ Ipak, nasuprot poznatome nalogu francuskoga pjesnika, a opet na tragu bliskih poetoloških i tematskih preokupacija, teoretik i povjesničar književnosti Antoine Compagnon (1950), odgovarajući na pitanje „što je antimodernizam?“ i „što je to antimodernistička osjećajnost?“, predstavlja djelo znakovita naslova: Antimodernisti: od Josepha de Maistrea do Rolanda Barthesa.

Charles Baudelaire

Joseph de Maistre

Dugo iščekivana, a odnedavno i kod nas prevedena knjiga (prev. Marko Gregorić), tiskana u nakladničkom nizu Theoria Matice hrvatske, donosi iscrpan teorijsko-historiografski pregled francuske književnosti od vremena  građanskih revolucija i buržoasko-demokratskih sukoba sa „starim poretkom“ (ancien régime) do osamdesetih godina prošloga stoljeća i posljednjih predavanja filozofa i pisca Rolanda Barthesa na Collège de France u Parizu. S obzirom na teorijske naglaske, problemsko žarište teksta otvara pitanje razvoja antimodernističkoga svjetonazora (i senzibiliteta) čije karakteristično nepovjerenje, radikalna sumnja u moderni svijet, konstituira, ističe Compagnon, „književnu ili estetičku tendenciju, a ponajprije ideološku ili političku konstelaciju sveprisutnu u svijetu knjiga i u medijima“.

Usredotočujući se na kontekstualne pretpostavke formiranja književnog i kulturnog života u razdoblju 19. i 20. stoljeća, Compagnon, interpretirajući tekstove slavnih, ali nerijetko i manje poznatih francuskih pisaca, gradi navlastitu sliku antimodernističke tradicije s ciljem da pokaže upravo one divergentne linije moderniteta o kojima su svojedobno, premda iz drukčije istraživačke perspektive, pisali Hugo Friedrich, Matei Călinescu i Viktor Žmegač. Usto, budući da je hrvatskoj publici već otprije vrlo dobro poznat niz problema okupljenih oko pojmova „antimodernizam“ i „antimodernistička tendencija“, ponajprije zaslugom teoretičara književnosti Zorana Kravara i njegove poznate monografije Antimodernizam (2003), prijevod Compagnonove knjige označava svojevrsni nastavak rasprave o antimodernizmu kao kulturno-povijesnome i književnoteorijskome fenomenu čije su, možemo dodati, ideološke implikacije, ali i stilsko-retorička obilježja, trajan predmet interesa ponajboljih svjetskih povjesničara književnosti, filozofa, antropologa i teoretičara kulture. 

Susljedno tome, Compagnonov pogled na antimodernizam, odnosno antimodernističku književnu povijest, pretpostavlja izbor uzornih pisaca – „klasika“ antimodernističke tradicije. Da bi netko, međutim, uistinu bio antimodernist, drži Compagnon, treba proći kroz iskustvo moderniteta, istovremeno pružajući otpor ideji civilizacijskoga napretka i građanskoga modernizma. U taj problemski obzor, slijedeći autorova zapažanja, ulaze Baudelaire, Chateaubriand, Flaubert, Gide, Valéry, Proust, kao i Barthes, Bataille, Blanchot i Gracq. Njihova „svađa“ s modernim vremenima ujedno je kritika općedruštvene, povijesne situacije, ali i svjedočanstvo intimnoga razočaranja, pesimizma, rezignacije. Oni su, bodlerovski rečeno, „mračni svjetionici“ svojega doba, ekscentrici i nonkonformisti, dendiji politike: „Niste me vidjeli na glasanju; jedini kandidat za kojeg bih ja bio spreman glasati sam ja sām“, kaže Baudelaire 1852.

Prev. Marko Gregorić, izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

Ipak, uzimajući u obzir kontekstualni okvir intelektualnoga života Francuske u razdoblju 19. i 20. stoljeća, Compagnon ustrajava na tezi da su antimodernističke tendencije, premda heterogene i međusobno suprotstavljene, imanentni aspekt moderniteta, pa su tako i antimodernisti, usprkos revoltu spram modernoga svijeta, reprezentativni nosioci tipične osjećajnosti modernoga čovjeka. Bitno je, dakle, naglasiti da antimodernisti nisu konzervativci, reakcionari ili tradicionalisti, već moderni subjekti razdrti sumnjom, podvojeni, ambivalentni u dijalogu s modernim vremenima. Compagnonova je rasprava stoga pokušaj da se kroz esejske cjeline stvori teorijska i historiografska matrica tumačenja antimodernizma, kao i da se kroz (mikro)biografske prikaze stvaralačkog djelovanja izabranih pisaca opiše ideološka faktura antimodernističke književno-estetske tradicije. 

Henri Bergson

Roland Barthes

Šest stupova antimodernizma

Na planu strukturne organizacije Compagnonov tekst može se razdijeliti na dvije problemske dionice, na dva međusobno povezana, premda metodološki različita dijela. Prva polovica, zamišljena kao teorijska elaboracija naslovne problematike, definira šest tematskih konstanti, „figura“ antimodernizma. To su „kontrarevolucija“, „protuprosvjetiteljstvo“, „pesimizam“, „istočni grijeh“, „uzvišenost“ i „grdnja“. Svaka od „figura“ priziva određeni društveni, kulturni ili umjetnički kontekst. Tako je, primjerice, „kontrarevolucija“ usko vezana za povijesne i političke transformacije modernoga francuskog društva, „protuprosvjetiteljstvo“ ulazi u okvire povijesti filozofije, „pesimizam“ je antimodernistov stav prema izvanjskome svijetu, „istočni grijeh“ konotira teološku ili religijsku problematiku, „uzvišenost“ otvara pitanja antimodernističkoga dekora i estetike, dok je „grdnja“ figura „invektivnog stila“, oprečna „glasovitu tečnom stilu“ koji je Baudelaire kritizirao kod spisateljice George Sand.

Pobrojani motivi grade analitičku strukturu rasprave, organizirajući teorijsku pozadinu Compagnonova teksta u šest „općih mjesta“, toposa proučavanja antimodernističke književnosti i filozofije. Promišljajući, dakle, teorijsko-filozofske koncepte, ali i konkretne povijesne i društvene procese, Compagnon pokušava stvoriti panoramski pregled francuskoga antimodernizma da bi  odgovorio na ključno, premda ne i jedino pitanje vlastite analize: „(…) nisu li oni  [antimodernisti] pravi osnivači moderniteta i njegovi najistaknutiji predstavnici?“

Nakon upoznavanja s teorijskim konstantama antimodernizma, čitatelj prolazi kroz književnopovijesne prikaze biografija i dijelova opusa odabranih francuskih pisaca: od Chateaubrianda i Josepha de Maistrea do Alberta Thibaudeta i Juliena Bende. U skladu s time, drugu polovicu knjige, gotovo kao komplementarni dodatak prvome dijelu, prožima interes za kontekst, uvjete i okolnosti razvoja modernog intelektualnoga i političkoga života Francuske, kao i za ključne protagoniste, antimoderniste, to jest, poslužimo li se riječima nadrealista Juliena Gracqa, „čarne reakcionare“, što je ujedno, piše Compagnon, ponajbolji opis antimodernista: „reakcija s dodatkom čari, odnosno prolazak kroz reakciju, reakcija protiv reakcije, ili ironija reakcije i prevrednovanje pesimizma.“

Današnji antimodernisti

Međutim, usprkos svestranu poznavanju francuske književnosti, ne treba smetnuti s uma da je Compagnonova knjiga, premda znalački usustavljena, tek jedan mogući izbor (antimodernističkih) pisaca, filozofa i kritičara, odnosno jedna vrsta osobnoga kanona koji bi se zasigurno mogao nadopuniti, ali i reducirati. Pored toga, ostaje otvoreno pitanje što je doista vrijedno zadržati od antimodernista, jesu li sva njihova djela i svjetonazori doista toliko važni za naše razumijevanje moderniteta ili ih tek smjerna interpretacija književnog povjesničara čini važnima i uvjerljivima.

U konačnici i sam Compagnon nastoji odgovoriti na ta i slična pitanja, zapodijevajući raspravu o tome tko su ­današnji antimodernisti te ima li uopće smisla braniti stare ­(anti)moderne pozicije u vrijeme tzv. „post­moderne“ čiji su „rascjepi“ i „krize“ doveli u sumnju klasično poimanje književnosti i filozofske misli. Naposljetku, ova će knjiga, s obzirom na sve dvojbe koje razrješava, ali i pitanja koja ostavlja otvorenima, sasvim izvjesno naići na dobar prijem u krugu stručne publike, kao i kod drugih zainteresiranih čitatelja.

Compagnonov prijemčiv stil i dojmljiva tehnika argumentacije uzorno svjedoče na koji se način oblikuje logički čvrsta i metodološki precizna književnopovijesna rasprava. U tom je smislu Matičino izdanje Compagnonovih Antimodernista nezaobilazno štivo za svakoga poznavaoca francuske književnosti te uopće iznimno vrijedna dopuna književnopovijesne i teorijske literature u prijevodu na hrvatski jezik. Dvodijelna, binarna struktura knjige, njezina teorijska podloga i faktografski bogata nadgradnja, pregledna argumentacija i problemska usredotočenost, solidno su jamstvo da će djelo dobiti zasluženu pozornost stručnjaka, istraživača i akademske zajednice.

Premda Compagnon u zaključku teksta ne identificira suvremene nosioce „antimodernističke nelagode“, „civilizacijskoga pesimizma“ i „sumnje u liberalno-kapitalistički poredak“, upravo su te sintagme, odnosno linije (anti)modernističke osjećajnosti, danas, možda više nego prije, prisutne u svakodnevnome govoru i javnome životu, pa je stoga i Compagnonova knjiga, iako zaokupljena poviješću i teorijom književnosti, iznimno aktualna, relevantna i otvorena za interpretacije.