Banovino tvrda, sirova, neopjevana

I danas se sjećam prvoga potresa u životu. Bila sam mlada i, kao većina mojih vršnjaka, presretna što nemamo nastave. Bilo je to za vrijeme potresa u Banjoj Luci 1969, a zgrada moje drage kostajničke gimnazije (Građanska učiona, izgrađena 1873), izdržala ga je i preživjela. Od tog maglovitog sjećanja i naivnog veselja zbog neobična doživljaja prošla su desetljeća. Kroz godine mirnog djetinjstva, godina odrastanja i zrelosti, zasnivanja obitelji, nisam ni slutila da od zla uvijek može biti gore, kako kažu u mom kraju. Blijede sjećanja, a jave se opet kad se Una ponovno izlije, kad nas rat otjera od kuće, kad kuće nestanu u odronu ili kad nas, kao nedavno, protresu potresi… Koronu ne spominjem, jer mi u malim gradovima dobro se poznajemo i razumijemo i pod maskama. A u ovim kriznim trenucima, više no ikad, okrećemo se bližnjima, okrećemo se Bogu i sebi, jer ništa nas ne može vratiti samima sebi kao nesreća, kao strah za goli život, kao gubitak dragih ljudi.

Pogled iz zraka na Hrvatsku Kostajnicu / Snimio Borislav Zdrinja / ATA Images /PIXSELL

I moja se Kostajnica stresla kao i cijela Banovina kojoj davno napisah stihove:  „Banovino tvrda, / sirova, / neopjevana, / ne znam kako bih te zvala / zavičajem, krajem ili grudom rodnom… / Pustaro moja neokrčena! / Zarasla, zaboravljena / kao na kraju svijeta. / Sama prkosiš poviješću / i kamenitim razvalinama junačkih zdanja, / no kome je stalo? / Neka ti Bog pomogne / opet ustati.“ Na samu rubu Banovine, na rubu Domovine, „u kutu, nikom na putu“ traje grad Hrvatska Kostajnica, koji je lani proslavio 780. rođendan. Tiho, bez pompe, bez slavlja…Trajalo je njezinih 780 godina u suživotu ljudi, rijeke Une, arhitekture i krajolika. Jer Una je uvijek privlačila. Darovala je krajoliku život, ljudima plemenitost, gradu dušu, a Kostajnica svega toga ima u izobilju. Ime joj nadjenuše po kestenu (castanea sativa) kojim obilato rode okolne šume, a stisnula se u dolini između rijeke Une i brda Djeda. Na kostajničkoj vizuri dominiraju Stari grad Zrinski s otokom, naselje podno brda Djeda i ozelenjelo brdo Djed.

Htjeli su izbrisati identitet hrvatskog naroda

Kroz svoju, gotovo osam stoljeća, dugu povijest upamtila je Kostajnica Rimljane, Langobarde, Avare koje su u seobama potisnuli Hrvati; Turke i Zrinske, Napoleona i Austro-Ugarsku – s njezinim se raspadom našla u Državi Srba, Hrvata i Slovenaca. Drevni hrvatski gradić počeo je tada mijenjati demografsku sliku, a osobito nakon Drugoga svjetskog rata, kada su mnoge kostajničke obitelji ostale bez očeva i sinova koji se ne vratiše s Križnog puta. Krvava se povijest ponovila i tijekom Domovinskog rata, kada su Kostajnicu u rušilačkom pohodu osvojili velikosrpski agresori. Povratak Hrvata uslijedio je 1995. Vratili se u grad bez zvonika, kuće bez prozora i krovova i – počeli ispočetka…

Kostajnica i Banovina prošle su još jedan rat, a mislili smo – nikad više… U zadnjem ratu Kostajnica je doživjela najveća razaranja. U gradu su svjesno, sa zlom nakanom, srušeni objekti najveće kulturno-povijesne i urbanističko-arhitektonske vrijednosti: franjevački kompleks, barokna kuća Sonnenschein, objekti bivšega Gradskog podruma i reprezentativne stambene kuće iz Napoleonova doba... Svih devet sakralnih objekata na području grada Hrvatske Kostajnice srušeno je, među njima i župna crkva svetoga Nikole sa župnim dvorom. Uništavanjem baštine, tog rada ljudskog uma i ruku, htjeli su izbrisati identitet naroda, nametnuti kulturu zaborava, izbrisati povijest. Sve vrijedno, baštinjeno od davnina, u Kostajnici je doslovno sravnjeno sa zemljom. Preostalo se sporo obnavljalo… A onda se dogodio potres u Zagrebu 22. ožujka 2020, osjetili ga i mi u Kostajnici, ali, hvala Bogu, živa glava, citiram najčešću izjavu ovih dana. Kostajničani su tada prošli bez materijalnih šteta, spremni pomoći Zagrebu, jer i Zagreb je pomogao nama u vrijeme progonstva za vrijeme trajanja Domovinskog rata. Ali ne samo zato, Zagreb je naša prijestolnica, glavni grad, središte kulture, umjetnosti, obrazovanja, čuvar hrvatske opstojnosti…Svi volimo Zagreb. Zagreb je svega stotinjak kilometara udaljen, ni blizu, ni daleko. Ali srcem blizu.

Ranjena Petrinja

 Ne tako daleko, vrlo blizu, samo tridesetak kilometara, Petrinja. „ranjeni hrvatski grad kojega će uvijek biti. Neuništiv u svom trajanju, vječit u svom postojanju, nepresušan kao njegove Petrinjčica i Kupa“, napisao je 1993. Petar Rosspacher u knjižici Petrinja u pamćenju.

Saniranje krova zgrade suda u Hrvatskoj Kostajnici

Petrinjske potrese u prosincu nitko nije mogao ni sanjati, a kamoli predvidjeti. Prvi petrinjski potres osjetila sam u krevetu, najjači u stanu, sklanjajući se pod dovratak i zazivajući ime Isusovo u pomoć… Čula se potmula tutnjava, udar i trešnja koja traje nekoliko sekundi, a osjećaš je kao vječnost. Slijedio je nestanak struje, prekinute veze i fiksne i mobilne i strah za djecu i unučad. Popadali crepovi s krovova, urušeni dimnjaci koji prijete, popucali zidovi na kućama…Voda iz cijevi „kao oranje“. Saznajem da je bio potres jačine 6,2 po Richteru. Od znanaca čujemo da su stradala i okolna sela u općini Donji Kukuruzari, Majur, Sunja… Besana noć uz televizor, a snimljeni prilozi izazivaju jezu i upućuju na razornu snagu potresa. Cijela Petrinja, stara povijesna jezgra grada, srušena je. Stradali i prijatelji iz Siska. Telefonske linije, koje su nedugo nakon udara proradile, užarile se od poziva zabrinutih prijatelja, rodbine, znanaca... Duboko suosjećam sa svima. Dok hodam cestom, susrećem zabrinuta znana lica, mnogi uglas govore o strahu, a neki se ogrnuli šutnjom, mislima su tko zna gdje. Susjeda, čiji je muž vatrogasac, kroz suze mi govori da je u Petrinji kaos. Sljedeći potres, koji se dogodio 6. siječnja, na blagdan Sveta tri kralja, svojom snagom porušio je i dokrajčio načeto. Osjetili ga i mi u Kostajnici. Tutnjava, trešnja, plač unučadi.

Kostajničani su snažno osjetili spomenute potrese, a mnogi su ih doživjeli kao opakijeg neprijatelja od onog ratnog. Popadali dimnjaci, polupani crijep oštetio krovove, urušene dume na kućama, od kojih su se neke raspucale i rasule kao kule od pijeska. U košmaru nesigurnosti, zabrinutosti i neizvjesna iščekivanja novih udara živjeli smo tih dana zahvalni za svaki trenutak u svom domu. No ni jednoga trenutka nismo se osjetili sami, napušteni, nezbrinuti… Dolazili su nam nepoznati dobri ljudi iz svih dijelova Hrvatske, nudeći pomoć. Obilazili nas domaći volonteri Crvenog križa, Dobrovoljnog vatrogasnog društva, a mladi iz grada doprli su do svakoga našeg građanina nesebično pomažući i radeći na raščišćavanju, izlažući često opasnosti vlastiti život. Kako su stambeni objekti prioritet, tako objekti najveće kulturno-povijesne i urbanističko-arhitektonske vrijednosti čekaju utvrđivanje i popis šteta koji će se provoditi po metodologiji koja se koristila kod potresa u Zagrebu, u ožujku 2020. Ministarstvo kulture i medija angažiralo je konzervatore iz cijele Hrvatske, a s popisom se počelo 11. siječnja. Neki od objekata koji su obnovljeni nakon Domovinskog rata nisu oštećeni u ovim potresima, što znači da je njihova obnova bila u skladu s pravilima struke, temeljita i dobro urađena. Primjeri za to su Građanska učiona, Gradski magistrat u kojem se nalazi gradska uprava, Stari grad Zrinski …

Štete u Hrvatskoj Kostajnici

Građevine javne namjene obnovljene nakon rata djelomično su oštećene. Hrvatski dom izgrađen je 1925. i posvećen tisućitoj obljetnici hrvatskog kraljevstva. Obnovljen je nakon rata. U njemu se nalazi Gradska knjižnica i čitaonica Milivoja Cvetnića. Statički je zgrada u redu, ali popucala je žbuka i oštećen krov, koji je već dijelom saniran. Hotel Central, izgrađen 1905. i obnovljen 1997, pretrpio je oštećenja dimnjaka i krova. Župna crkva sv. Nikole, njezine ruševine koje stoje od 1991, samo su se dodatno urušile.

Jasno je da je cijela Banovina vrijedna kulturna baština, a Hrvatska Kostajnica jedna je od pet zaštićenih gradskih kulturno-povijesnih cjelina. Nadam se da će nakon svih pretrpljenih muka opet zasjati starim sjajem, zbog naše djece i onih koji su je voljeli i vole. „Svima je teško, ali nemojmo izgubiti ljudskost, pomognimo jedni drugima. Zahvaljujem građanima na razumijevanju i strpljenju i ponosan sam na sve nas“, rekao je mladi kostajnički gradonačelnik Dalibor Bišćan na sjednici gradskog stožera, koji je prethodno izvijestio da je štetu pretrpjelo 30 posto stambenih objekata. „Ovog trena svi imaju krov nad glavom, što je najvažnije, a zahvalan sam svima: Crvenom križu, DVD-u, volonterima, policiji koja čuva nepovredivost granice, carini, HEP-u, gradskom Komunalcu… svima. Posebno donatorima, bilježimo svaku donaciju, ne želim da se ijedno ime dobrotvora zaboravi“, zaključio je gradonačelnik. A donatora i dobrih ljudi sa svih strana: iz Zagreba, Gospića, Delnica, Đakova, Bjelovara, Novog Vinodolskog, Raba… Ljudi su ostavili svoje tople domove i pohrlili pomoći.

 Još se trese kostajničko tlo pod nama. Banovina podrhtava, ma što podrhtava, trese se, otvaraju se rupe, zemlja se pomiče, rasjeda… Poneki potres osjetimo, a poneki ne, kao da smo se navikli. Osobno nisam pretrpjela štetu od potresa, površna pukotina na zidu nije vrijedna spomena. I dok sjedim u svom domu, jedem toplu juhu iz svog tanjura, spavam u svom krevetu, sa spoznajom da su svi moji dobro, zahvaljujem Bogu za tu beskrajnu sreću! Jer koliko puta sam sama željela previše, nesvjesna da se prava sreća i ljepota življenja krije u malim jednostavnim stvarima koje imaju neprocjenjivu vrijednost. No toga, nažalost, postajemo svjesni tek kad ih izgubimo.

Jednom (1991), čini se davno, ostali smo bez doma. Ljudi su nas cijenili po onom što smo bili, ne po onom što smo imali, jer nismo imali ništa. Svaka kušnja je i moralni ispit, tako i ovo zlo koje nas je snašlo, ali pobijedimo ga dobrotom, poniznošću, uviđavnošću… Vjerujem da ćemo smoći snagu nadvladati zlo i ostati dobri! Vjerujem u ljudsku dobrotu koja može pobijediti svako, pa i ovo zlo.