Veliki redatelj, otkrivački genij

Redatelj Božidar Violić javio se u hrvatskom kazalištu, zajedno s druga tri člana zagrebačkoga redateljskog kartela, Kostom Spaićem, Georgijem Parom i Dinom Radojevićem, potkraj 50-ih godina prošloga stoljeća. Bilo je to doba u kojem su još bili na snazi kriteriji socijalističkog realizma.

Redatelj Božidar Violić obilježio je hrvatsku kazališnu scenu od kraja 1950-ih naovamo / Snimio Marko PrpiĆ / PIXSELL

Paradoksalno, te godine bile su doba europeizacije na planu likovnih umjetnosti, Exata i Novih tendencija. To su također bile godine djelovanja Branka Gavelle, koji u kazalište unosi visoke kriterije, forme i postupke Slovenca Bojana Stupice, srednjoeuropskog kazališta s poznavanjem velikih ruskih redatelja, koji postavljaju ruske klasike, osobito Čehova. Doba je to snažnih glumačkih ličnosti. Emil Kutijaro, Pero Kvrgić, Nela Eržišnik, Fabijan Šovagović, Boris Buzančić, Drago Krča, Krešimir Zidarić, Sven Lasta i još mnogi drugi odvojili su se od Hrvatskoga narodnog kazališta i pod Gavellinim vodstvom osnovali Dramsko kazalište Gavella. O tome je Violić govorio u jednom od mnogih tekstova: „Onoga trena kada jedan redatelj kontinuirano djeluje u nekom ansamblu, čak i ako nema ravnateljsku estetičku pretenziju, može je ostvariti kontinuiranim djelovanjem. Više redatelja sličnih estetskih načela stvara estetsku atmosferu, kao što je u vrijeme Kartela postojala u Zagrebačkom dramskom kazalištu. Za mene je iskustvo Kartela bilo put u samoću, spoznaja nemogućnosti da se zajedno radi. Spoznaja istovremena spoznaji da se kazalište jedino može raditi zajedno. Zajedno se ne mora raditi niti lakše niti bolje, ali postoji osjećaj većeg smisla. Čovjek je uvijek osuđen na samoću. Ali se može, kao i u privatnom živom umjetniku, pronaći nekoga s kim se ta samoća može dijeliti. Tako sam, cijelo vrijeme dok sam radio u Zagrebačkom dramskom, imao osjećaj pripadnosti i zajedništva u jednom ansamblu.“ O svojoj estetici koja ga je vodila u 66 tekstova govori u poglavlju Estetika kao samoponištenje: „Ne znam tko je ustvari redatelj. Možda je to umjetnik koji nije glumac, nije pisac, nije scenograf, nije kostimograf, nije koreograf i nije kompozitor. Pitam se ponekad nije li redatelj čovjek koji bi mogao – kad bi mogao – biti sve ono što nije.“

Unatoč rečenom, Violić je vrlo prepoznatljiv, on se jako razlikuje od kolega u zagrebačkom Kartelu. Za razliku od Koste Spaića, čije je okružje i ideal glazba, od Georgija Para, čija mašta spekulira u prostoru i djeluje u njemu, od Dina Radojevića, koji se raspinje u prostoru, Violić je ironični promatrač koji kao da se osobno upleće u svaku predstavu. U tome je otkrivački genij koji režira u duhu Neue Sachlichkeit pa nam otkriva Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja. To ga ne smeta da u Patnjama gospodina Mockinpotta i Volponeu režira u duhu komedije dell’ arte. Dok je Spaić glumce od milja nazvao glumad, kritika je tako s pravom mogla reći da je Violić „tretirao glumce kao umjetničko djelo, a u sebi cijeli život nosio mladenačku pobunu spram sistema u kojima je živio“. Na suprotnoj strani od njegova ekspresionizma stoji djelo „dramaturgije bez dramatičara“, stoji adaptacija djela Slobodana Novaka Mirisi, zlato i tamjan, komorno psihološki napeto djelo za vrhunske glumce. Navedimo još u istom duhu rađene predstave Sokol ga nije volio Fabijana Šovagovića, Adagio Lade Kaštelan, Galilejevo uzašašće Antuna Šoljana, Smrt Stjepana Radića Tomislava Bakarića, Anđele Babilona i Sinovi umiru prvi Mate Matišića.

Riječju, čovjek od komadâ i čovjek u komadu.