Što je novo normalno, a što nije?

Umro je tenor Ante Topić, član Zbora Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Umro je na respiratoru u KBC-u Dubrava. Umro je i tenor Slavko Bogdanović, član opernog zbora HNK-a u Osijeku. Velik je to gubitak za malu zajednicu hrvatskih profesionalnih zborskih pjevača, koja broji oko 250 članova.

Impresivna je i potresna bila večernja slika upaljenih lampiona 5. prosinca oko zgrade zagrebačkoga HNK-a u počast tenoru Anti Topiću / Snimio Davor Schopf

Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi podnio je kaznenu prijavu protiv intendantice zagrebačkoga HNK-a Dubravke Vrgoč zbog, kako tvrde, „nepridržavanja epidemioloških mjera te prikrivanja zaraženih i njihovih kontakata“. Na Državnom je odvjetništvu da utvrdi sve činjenice. Ozbiljna prijava izazvala je dakako nijekanje Dubravke Vrgoč bilo kakve njezine odgovornosti i svođenje optužbi zaposlenika HNK-a koji je prozivaju na zloću, zavist i služenje interesnim skupinama. Kao što smo već naveli, na mjerodavnim je institucijama da utvrde činjenice, no nije jasno kakva bi zloća i zavist vodili, primjerice, prvakinju Opere Ceciliju Car da se žali na činjenicu kako nije bila obaviještena da je pola sata bila u bliskom kontaktu sa zaraženim statistom, što traži režija njezine uloge u predstavi Seviljskog brijača, a da ona to nije znala niti je naknadno bila službeno obaviještena. Operni ansambl obratio se otvorenim pismom javnosti za pomoć, što intendantica podcjenjuje jer je pismo bilo anonimno. Kakvo bi drugo moglo biti ako su zaposlenici u strahu, kako neki od njih tvrde?

Budući da cijeli slučaj traje već dva mjeseca, nije čudno da je mnogo toga nejasno u kronologiji događajâ pedesetak slučajeva zaraze opernih i baletnih umjetnika te drugih zaposlenika HNK-a, što sve treba razmrsiti Državno odvjetništvo. Stav je intendantice jasan: izjavljuje da se držala epidemioloških mjera pa su se od početka ove sezone izvodile opere i baleti, doduše s nešto manjim brojem izvođača, pa onda koncertno, ali ustrajno, koroni usprkos. Poslije njezina intervjua 7. prosinca Televiziji N1 stigle su četiri potpisane reakcije sindikalnih povjerenika koji demantiraju mnoge navode Dubravke Vrgoč izrečene u emisiji.

Baleti bez maski

Kako bi se barem malo razbistrila situacija, valja se vratiti još nekoliko mjeseci unatrag i pogledati mjere Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo. U Preporukama za sprječavanje zaraze COVID-19 tijekom održavanja proba umjetnika i djelatnika u kulturi pojedinačno ili u manjim skupinama, od 10. svibnja 2020. (dostupno na mrežnim stranicama Zavoda), navodi se da se „održavanje proba dopušta profesionalnim umjetnicima i djelatnicima u kulturi, pojedinačno ili u manjim skupinama. Za cijelo vrijeme boravka u prostorima gdje se održava proba, uključujući dolazak, pripremu i odlazak preporučuje se održavanje fizičkog razmaka između osoba od 1,5 metra osim u pjevačkim i puhačkim dionicama, kada se preporučuje razmak između sudionika od najmanje 2 metra, kao i za vrijeme proba glazbenika s puhačkim instrumentima, gdje se preporučuje fizička distanca između osoba od 2 metra. U sličnim Preporukama za sprječavanje zaraze tijekom održavanja profesionalnih umjetničkih izvedbi, kulturnih programa i manifestacija u zatvorenim i otvorenim prostorima, verziji 4. od 25. rujna, a tako je bilo i u lipnju, piše: „Razmak od 2 metra preporučuje se između, i od, izvođača pjevačkih dionica te glazbenika s puhačkim instrumentima. Prilikom dolaska i odlaska iz prostora preporučuje se održavanje fizičke udaljenosti između sudionika (posjetitelja, izvođača i osoblja) od 1,5 metra.” Zavod također preporučuje da pokusi traju što kraće.

Znanstveno je utvrđeno da je pjevanje rizično jer širi aerosol. Samo nije jasno, pa eto pitanja za epidemiološku i medicinsku struku, kako to da balet nije rizičan?

Znači, određene mjere propisane su još u svibnju. Zatim je nastupilo novo normalno doba. Zavladao je sveopći optimizam, Vlada je proglasila pobjedu nad koronom, udahnuli smo nešto zraka da bi se, već početkom srpnja, epidemiološka situacija počela sve više i sve brže pogoršavati, s upozorenjima stručnjaka da najesen slijedi još teža i ozbiljnija situacija.

Iz navedenoga proizlazi da od svibnja zapravo uopće nisu bile moguće izvedbe velikih glazbenoscenskih formi, što je vlada izrijekom proklamirala tek nedavno, zabranjujući izvedbe opera i mjuzikala. Znanstveno je utvrđeno da je pjevanje rizično jer širi aerosol. Samo nije jasno, pa eto pitanja za epidemiološku i medicinsku struku, kako to da balet nije rizičan? Zar intenzivna fizička aktivnost plesanja – kada znoj frca na sve strane, a zadihani plesači ne samo što su u najbližem kontaktu nego su u plesnim elementima spojeni jedni s drugima – ne širi aerosol? Opere i baleti, za koje su potrebni višesatni svakodnevni pokusi, počeli su se sve više izvoditi, u staronormalnim režijama bez razmaka i zaštite. U Osijeku se predugo ustrajavalo na uvježbavanju opere Samson i Dalila, jednoga od najneprikladnijih mogućih naslova za uvjete pandemije, dok pokusi nisu obustavljeni. Ujedno je rastao apetit za većim kapacitetom gledališta, a time i nelagoda gledateljâ u njima. Ima i svijetlih primjera dosljedne provedbe zaštite, poput HRT-a i njegova ciklusa ljetnih koncerata na Prisavlju.

Filmski poljubac
u vrijeme pandemije

Nije mi namjera niti imam pravo bilo koga kriviti. Mogu se osvrnuti samo na sebe i preispitati svoje postupke. Pogriješio sam što prigodom izvještavanja za Vijenac o nizu krasnih ljetošnjih glazbenih događaja HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci nisam napisao kako se ne provode epidemiološke mjere, za koje sam znao da su propisane u svibnju. Pitao sam o tome nekoliko izvođača, koji su samo slijegali ramenima. Pogriješio sam kada sam podupro postavu opere Carmen u Zagrebu, sa smanjenim sastavom zbora i orkestra (bez obzira na umjetničku /ne/opravdanost takva postupka i umjetnički doseg predstave), čak istaknuo uporabu prozirnih vezira kod članova zbora, kao neku mjeru zaštite, iako takve zaštite na pokusima nije bilo, prema tvrdnjama nekih svjedoka. Pogriješio sam što u osvrtu na praizvedbu baleta Ponos i predrasude nisam osudio poljubac na sceni, protivan mjerama iz svibnja, baš pravi filmski poljubac, koji je izazvao ne moralističko-viktorijansko nego epidemiološko zgražanje prisebnih ljudi.

Da sam to i napisao, ne vjerujem da bi to spasilo kolege Topića i Bogdanovića. Izazvalo bi optužbu za zloću, zavist i služenje interesnim skupinama ili, u najboljem slučaju, mrzovoljno jamranje. Nisam se ni ja, u žaru želje za potporom otvaranju kazalištâ, obazirao na propisane mjere iako s njihovim provođenjem nemam nikakve veze. Je li moguće utvrditi granicu između potrebe publike za kazalištem kao duhovnom hranom i hazarda posljednjih mjeseci da se ona ostvari? Neka svatko od gledatelja i umjetnika za sebe odgovori na to pitanje i neka svi odgovorni ravnatelji kazališta s glazbenoscenskim programima preispitaju svoje postupke nakon uvođenja mjera Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo iz svibnja.

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek izjavila je da su umjetnici, poput nogometaša, preuzeli odgovornost. Ako su nogometaši preuzeli odgovornost, zacijelo su to učinili radi svojih basnoslovnih premija. Hrvatski umjetnici i zaposlenici kulturnih ustanova u najvećem broju rade za prosječnu hrvatsku plaću. Dužni su ispunjavati radne zadatke koje im odredi poslodavac i nemaju nikakve mogućnosti izbora, a odgovornost za njihovo zdravlje na poslodavcu je i na osnivaču.

Njemački primjer

U situaciji ugroze nedolično je i nenormalno lamentiranje o izgubljenim milijunima vlastita prihoda i plaćanju stotina tisuća kuna za dezinfekciju kazališta. Kao da cijeli svijet nema takve troškove za očuvanje zdravlja. Neumjesna je samohvala o vlastitim postignućima kazališta koje su nebesa poštedjela od šteta u potresu i nenormalan je pritom manjak empatije za druge kulturne ustanove. Koliko li je milijuna izgubila Rijeka, Europska prijestolnica kulture? Što je sa zagrebačkim kazalištima, muzejima, dvoranom Lisinski i HGZ-om, stradalima u potresu, i njihovim izgubljenim milijunima?

Nedolično je lamentiranje o punim rukama posla zbog stalnog mijenjanja rasporeda predstava kada to, iz dana u dan, rade sva hrvatska kazališta. Neumjesno je i nametanje javnosti neke teze, a zaposlenicima straha, da će kazalište propasti ako ga intendantica Vrgoč i intendant Marin Blažević u Rijeci ne spase. I to u vrijeme kada nitko ne dovodi u pitanje funkcioniranje kulturnih ustanova u trenutačnim uvjetima.

U Njemačkoj je, još 3. prosinca, produljena odluka o zatvorenim kazalištima najmanje do 31. siječnja, a slično je i u Austriji, zemljama s kojima se jedino donekle možemo uspoređivati u djelovanju javnih kazališta. U prvom valu korone kreativne su se aktivnosti prebacile na internet i sva su kazališta izvrtjela arhivske snimke svojih predstava. Sada se iznimno događaju zatvorene izvedbe bez publike poput, primjerice, izvedbe Verdijeva Falstaffa u Bavarskoj državnoj operi, 2. prosinca, koja je snimljena kako bi se ispunila obveza prema Opernoj sezoni Euroradija EBU-a. No u Münchenu je ta predstava pripremana uz najstrože mjere zaštite umjetnikâ. I nigdje na njihovim mrežnim stranicama nema samohvale da su to načinili prvi ili jedini u svijetu, a jesu. Pa će se, 26. prosinca, prvi put u povijesti opernih prijenosa na 3. programu Hrvatskog radija, emitirati izvedba neke opere bez publike.

Anti Topiću i Slavku Bogdanoviću, zaljubljenicima u operu i kazališnu umjetnost koji su obožavali svoj posao i živjeli da bi pjevali, pijetet su iskazali njihovi kolege. Impresivna je i potresna bila večernja slika upaljenih lampiona u subotu, 5. prosinca, oko HNK-a u počast kolegi Topiću. Od agonije smrti na respiratoru gora je agonija osamljenosti bolesnika kojemu njegovi bližnji ne mogu pristupiti. Dok se broj žrtava osuđenih na agoniju povećava, podijeljenost hrvatskog društva i na tom je pitanju sve veća. Dokle ćemo stići?