Pronaći nadu

Redatelj i dramaturg Luciano Delprato vrhunski je modernizirao i ažurirao jedno od najpoznatijih renesansnih književnih djela, Boccacciov Dekameron, koji je premijerno prikazan u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca u izvedbi Talijanske drame 8. prosinca.

Dekameron, „knjiga deset dana“, sadržava stotinu novela zaokruženih jedinstvenim okvirom. Svaki je dan posvećen određenoj temi: hirovima Fortune, tragičnim i sretnim ljubavima, podmetanjima spretnih žena glupim muževima...

Umjesto crne kuge u Firenci predstava problematizira današnju pandemiju  / Snimio DRAŽEN ŠOKČEVIĆ

Boccaccio je imao nevjerojatnu maštu i slobodu shvaćanja društva u kojem je živio i često je u njegovim pričama prevladavala tjelesna ljubav u mnoštvu različitih situacija. Čitateljima je podario galeriju živih, slikovitih likova iz svih društvenih slojeva svojega doba. U njegovu rukopisu pronalazimo samosvijest, optimizam i životnu radost čovjeka, pa zato i njegov Dekameron s pravom nosi naziv „ljudske komedije“.

Zadivljujuća snaga igre i uživljenost glumačke ekipe osvojila je publiku od prvoga trenutka, slikovno, zvukovno, tjelesno, obojeno. Plod svestrana životnog iskustva i neposredna dodira sa životom i zdravom firentinskom sredinom velikoga talijanskog pripovjedača argentinski redatelj Luciano Delprato pretočio je u mnoštvo pitanja današnjega vremena i naše okoline, slikajući deset predstava u predstavi, zanimljivo, maštovito, u različitim žanrovima i promišljanjima, u kojima pronalazimo sve one sitne i krupne detalje od kojih se sastoji život.

Njegova predstava uzima deset priča u deset dana i sve su oslonjene tematski na original, ali osuvremenjene duhovitim rečenicama trenutnog stanja naših života. Na početku, umjesto crne kuge u Firenci, imamo današnju pandemiju u plaštu punom upitnika i želje za odgovorima, ali prema kojem se odnosimo s prskavom životnom znatiželjom. Kako kažu glumci u predstavi, „okupili smo se ovdje u kazalištu, koje je izvrsno mjesto za samoizolaciju, jer crkve i šoping-centre neće zatvoriti, a kazališta hoće“. A vrijeme odvajanja od vanjskog svijeta ispunit će tako da svatko od njih pripremi svoju predstavu, pa tako svaka priča ima svog redatelja i svoju temu – ljubav, prevaru, podmetanja, šale, veselu ili tužnu zgodu, internetski život, ples uz DJ-a, snagu medija i novinara, a sve je zaokruženo sjajno odabranom glazbom i songovima Federica Rossignolija, Teodora Tommasija i Francesca Gulica, kao i jednostavnom i svrsishodnom scenografijom Aleksandre Ane Butković i šarenilom kostima Manuele Paladin Šabanović, koji se stilom provlače iz renesanse do danas, uz nezaobilazno dobru koreografiju Michelea Pastorinija.

Vrhunski su u izvedbu ubačene lutkarske komponente, duhovite dosjetke i razigrane kombinacije glumaca, u kojima muškarci imaju i ženske uloge i obratno. I teško je izdvojiti tko je bio bolji, jer svi su igrali zajedničku igru u kojoj su uživali. Zato sve pohvale besprijekornoj glumi Aleksandra Cvjetkovića, Bruna Nacinovicha, Elene Brumini, Serene Ferraiuolo, Ivne Bruck, Mirka Soldana, Antona Plešića, Giulija Settima, Andree Tich, Stefana Suriana, Giuseppea Nicodema, Denisa Brižića, kao i glumaca Hrvatske drame, koji su bez izgovorena teksta činili nezaobilazni dio cijele izvedbe, a to su Jasmin Mekić, Edi Ćelić, Nikola Nedić i Mario Jovev.

Redatelj Delprato svojim će čitanjem klasika sigurno pridobiti mlade gledatelje kojima je Dekameron školska lektira. Delprato osvješćuje da je danas „ljudsko tijelo bojno polje, gdje epidemiolozi, političari i publicisti ratuju za kontrolu budućnosti“. I pita „kako će izgledati budućnost ako koža, dah i slina izgube senzualnost i postanu samo oružje zastrašivanja neprijatelja? Što će biti ako su rukovanje, zagrljaj, milovanje i poljubac zakonom zabranjeni?“ Svojom je režijom zajedno s glumcima pokušao potražiti odgovore koje nije našao, kao ni publika. Ali je osvijestio gledatelje da treba preživjeti, da treba pronaći nadu, smijeh, otkriti skrivene tajne i htjeti osjetiti životni vrtuljak radosti.

Izvedba je bila poput leptirovih krila, lagana, lepršava, duboko osjećajna i proživljena, s mnogo smijeha, topline i sjete, čežnje za ljudskošću, onom koju nam danas kao da žele oduzeti. U prostoru gledališta bilo je epidemiološki malo publike, ali dug, snažan pljesak oduševljenja trajao je dugo uz povike bravo, za svjetski napravljenu predstavu.