Marulova plavca nova u 500. obljetnicu prvotiska uplovljava razapetih jedara

.

Vjerojatno nikada nećemo doznati treba li pukom stjecaju okolnosti pripisati činjenicu da je prvo izdanje Marulićeve Judite tiskano 13. kolovoza 1521, samo pet dana prije Marulićeva 71. rođendana. Moguće da je njezin urednik Petre Srićić, čovjek čijom je „pomnjom i nastojan’jem“ knjiga objavljena, vodio računa o nadnevcima: uz malo sreće (tj. ako plovidbu ne bi omele nevere, koje su na Jadranu česte oko Vele Gospe), primjerci knjige mogli su prispjeti u Split navrijeme da budu uručeni slavljeniku. No dan kad je knjigu napokon dobio otisnutu zacijelo je za njega bio fešta, ako i nije bila rođendanska. Jer, završetak svojega posla on je datirao punih dvadeset godina prije toga: 22. travnja 1501. Autorski ponos i iznenađujuća svijest o položaju što ga novo djelo zauzima u domaćoj književnoj tradiciji jasno izbijaju iz riječi što ih je zapisao koji mjesec kasnije: „Izradio sam jedno djelce u stihu na našem materinskom jeziku, podijeljeno u šest knjiga, koje sadrži historiju o Juditi i Holofernu. Dovršio sam ga protekle korizme i posvetio ga našem gospodinu kanoniku prvopojcu. Sastavljeno je more poetico, dođite i pogledajte ga, reći ćete kako i hrvatski jezik ima svojega Dantea. Smjelost koju osjećam kada sam s Vama čini da se odveć precjenjujem“ (pismo Jeronimu de Cipcis, 19. srpnja 1501). Dok se u toj se privatnoj bilješci samosvijest korigira skromnošću, završni stihovi epa upravo ovidijevskim iskazom (sjetimo se Metamorfoza!) proriču da će djelo trajati do kraja svijeta – ili barem dok bude onih koji će čitati „slovinjska slova“.

Frontispicij prvog izdanja Marulićeve Judite (1521)

Škrte, ali dragocjene podatke o okolnostima izlaska prvotiska nalazimo na početku i na kraju knjige. Iz talijanskoga kolofona doznajemo da je tiskana u Veneciji, u oficini Guglielma da Fontaneta iz Monteferrata. Taj tiskar i urednik objavio je od 1514. do 1553. više od stotinu naslova na latinskom i talijanskom; koliko je poznato, Marulićeva knjiga jedina je njegova tiskovina na nekom trećem jeziku. U nastavku kolofona stoji: „ad instantia de maistro Marco libraro al signo del libro“ – što će reći da je Fontaneto Juditu tiskao „na zahtjev meštra Marka, knjižara kod znaka knjige“. Te riječi bolje se razumiju pogledamo li frontispicij. Na njemu se, dakako, čita onaj dugi i slavni naslov: Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena, kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk izraelski od velike pogibili. Ispod je pak otisnuto: „Prodaju se [dakako: knjige] u Bnecih, u Markariji, u štacun ki darži libar za sinjao.“ Dakle Judita se prodaje u dućanu koji ima knjigu kao znak (na frontispiciju se ističe drvorez okrunjene knjige s ukrašenim okovanim koricama). Knjižara se nalazila „u Markariji“, tj. u predjelu Mercerie, sklopu ulica koji povezuje Trg sv. Marka i Rialto. Na tom se području oduvijek na prodaju nudila roba što je brodovima Serenissime stizala sa svih strana svijeta, a i danas je to glavna arterija mletačke trgovine, kojom teku (ili su donedavno, prije aktualne pandemije, tekle) rijeke turista u potrazi sa suvenirima, selfijima ili slobodnim stolovima. Gužve je bilo i u Marulićevo doba, no ponuda je bila drugačija: po riječima Martina Lowryja (u knjizi Svijet Alda Manuzija), „prolaznik koji se s Rialta duž Mercerija spuštao prema crkvi sv. Marka bio je okružen vijencem uličnih knjižara“.

Od vrhunca slave
do ruba zaborava

Nažalost, do danas nije bilo moguće utvrditi tko je bio „maistro Marco libraro“ i gdje se točno nalazio njegov „štacun“. No neke druge, ne manje dragocjene podatke pruža hrvatski eksplicit Judite: „Ovdi svaršuju knjige Marka Marula Splićanina svarhu istorije svete udovice Judite, štampane u Bnecih pomnjom i nastojan’jem Petreta Srićića Splićanina. Na svem Bogu hvala. Amen.“ Formulacija „pomnjom i nastojan’jem“ podudarna je s uobičajenim izrazima u kolofonima Marulićevih (i ne samo njegovih) knjiga na latinskom, pa zaključujemo da je Srićić bio urednik, možda i suizdavač izdanja iz 1521, a ne bi bilo neobično da je na sebe preuzeo i korekturu sloga. S obitelji Srića/Srićić Marulić je bio povezan prijateljskim i rodbinskim vezama, koje se nastavljaju i nakon njegove smrti, pa se taj isti Petre Srićić (Petrus Lucharus) pojavljuje kao adresat posvete Frane Božićevića uz Život Marka Marulića Splićanina: tu se on oslovljava kao „jedinstveni štovatelj“ Marulićev.

Završetak epa, eksplicit i kolofon u prvom izdanju Marulićeve Judite (1521)

Do danas nema pouzdana odgovora na pitanje zašto je rukopis Judite ostao netiskan puna dva desetljeća. Ne znamo ni koju je nakladu imao mletački prvotisak, no čini se da ona nije bila velika. Knjiga koja nije na latinskom ili talijanskom, a nije ni namijenjena bogoslužju, teško da je mogla navesti izdavača i tiskara na tiražu veću od koje stotine primjeraka. No kolika god da je bila, brzo je iscrpljena: već 30. svibnja 1522. godine objavljeno je drugo izdanje; tiskar je Bernardino Benalio, a na frontispiciju stoji da se knjiga prodaje „u Zadri, [o]d Jerolima Mirkovića“. Treće je uslijedilo već 29. siječnja 1523. (u knjizi po mletačkom kalendaru stoji: 1522), a ovaj put naručitelj je Giacomo di Negri iz Alessandrije (u Pijemontu), koji stanuje u Dubrovniku. Tri otiska u nepunih osamnaest mjeseci nedvojben su znak da je knjiga bila tražena, a podatak da osobe ključne za tisak potječu iz triju kulturnih središta na istočnoj obali Jadrana pokazatelj je čitateljskog zanimanja na širem prostoru. Marulićev prijatelj i biograf Frane Božićević dao je prvu „kritičku ocjenu“ epa: „Pripovijest o Juditi, urešena ilirskim ritmovima i skladno prevedena, tako da oni koji su vješti tom jeziku ne mogu pročitati ništa ljupkije i ništa ugodnije, u šest knjiga“. U njegovu popisu Marulićevih djela to je jedini hrvatski naslov i jedini je popraćen komentarom. Uskoro je Marulić kod domaćih pisaca – Zoranića, Hektorovića, Karnarutića, Budinića, Barakovića – zadobio status uzornog autora, klasika. Makar ne treba zanemariti njegove tiskane sveske na latinskom, pa ni rukopisnu cirkulaciju hrvatskih djela, položaj na vrhu domaćega Parnasa ponajvećma je stekao zahvaljujući Juditi.

Ipak, novi pretisci su rijetki: četvrto izdanje izlazi 1586, a peto 1627. Marulićevo ime živi u 17. st. zahvaljujući latinskim spisima i njihovim prijevodima, dok sljedeće, prosvjetiteljsko stoljeće očito nije bilo naklonjeno njegovim latinskim moralno-didaktičnim i teološkim raspravama, ali objavljuju se povijesni spisi: Djela dalmatinskih i hrvatskih kraljeva te ulomci iz Tumača uz natpise starih. Maruliću gotovo da nema spomena ni kod domaćih: Marko Dumanić u Pregledu znamenitih Splićana tek bilježi Juditu (po Božićeviću, ali bez pohvale), dok Jerolim Kavanjin i Ivan Dražić pisca slave (ovaj drugi ponešto i prevodi), ali o epu šute.

U devetnaestostoljetnoj Europi Marulić je gotovo posve zaboravljen. Hrvatskim preporoditeljima Judita nije bliska jer se ne uklapa ni u romantičarske koncepcije književnosti, ni u nove versifikacijske modele, ni u jezičnu reformu koja uspostavlja štokavski standard (ideal je dubrovačka književnost, Ivan Gundulić i njegov Osman). Ipak, uspostavom temeljnih institucija (Matica, Sveučilište, JAZU) započelo je sustavno proučavanje i objavljivanja kulturne baštine, pa je u ediciji Stari pisci hrvatski Maruliću pripalo počasno prvo mjesto. Tako se 1869. napokon pojavilo šesto izdanje Judite – prvo priređeno kritički, trudom Vatroslava Jagića i Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Ono označava početak suvremene hrvatske filologije i književne historiografije; no ep je, kao i hrvatski opus u cjelini, do kraja stoljeća redovito uziman kao vrelo za filološke analize, a o književnim se aspektima baš i nije govorilo. Rijetka je iznimka Ferdo Müller, koji se u ogledu „Kako valja čitati pjesnike, a napose Marulićeva ‘Juditha’“ (1877) zalaže za pristup Juditi kao književnom djelu: njegovi argumenti i danas, unatoč povremenoj naivnosti, zaslužuju pozornost. Nadir kritičkih ocjena doživio je Marulić 1886. u riječima Tome Maretića, koji je usputno presudio da je on uglavnom dosadan pisac, „za kojega su svi složni koji su ga čitali da mu ne stoji pjesnička vrijednost baš visoko iznad ništice“. Te su riječi svojim stihovima i ocjenama opovrgnuli upravo pjesnici: Kranjčević, Arnold, Ujević, Nazor.

Stoljeće rastuće fortune

Četiristota obljetnica nastanka djela bila je poticajna: Matica hrvatska objavila je 1901. divot-izdanje Judite, opremljeno monografskim uvodom Petra Kasandrića te tumačem, napomenama o jeziku i rječnikom Marcela Kušara. Bilo je to prvo izdanje koje se obraća široj kulturnoj publici, a ujedno afirmira Juditu kao živu pjesničku tvorevinu. Pojavile su se prigodne i studijske publikacije: svečani prilog Vienca, knjižica Josipa Florschütza, Ljetopis društva hrvatskih književnika za godinu 1900-1903). No nakon slavlja – šutnja: Judita se ne spominje ni 1921. (400. obljetnica prvotiska), ni 1924. (400. obljetnica Marulićeve smrti). Novo izdanje pojavit će se nakon punih pola stoljeća – u reprezentativnoj publikaciji zagrebačke Zore, 1950. godine, s predgovorom Mihovila Kombola i prilozima Marcela Kušara i Vjekoslava Štefanića. Iste godine JAZU je objavila faksimil prvog izdanja i zbornik u proslavu petstogodišnjice Marulićeva rođenja, koji sadrži ishodišnu studiju Petra Skoka O stilu Marulićeve Judite: u njoj je taj filolog s estetskim senzibilitetom prikazao poetičke i kompozicijske osobitosti spjeva te analizirao i visoko vrednovao njegovu stilsko-retoričku opremu. Nekako u isto vrijeme Miroslav je Krleža, slaveći Marina Držića, otpisao priličan broj renesansnih i baroknih književnih djela, pa i Juditu, proglašavajući ih jezuitskim tvorevinama; uz autoritarnost suda pokazao je pritom manjkavu književnopovijesnu kompetenciju.

Izvedba Judite Katarine Livljanić na Splitskom ljetu 2007.  / Preuzeto s http://arhiva-splitskoljeto.hnk-split.hr

U drugoj polovici stoljeća izdanja su učestala: 1968. (dotjerana verzija onog iz 1950), pa 1970. (Ivan Slamnig za niz Pet stoljeća hrvatske književnosti) i 1971. (u knjizi Plavca nova). Ovo posljednje Juditu doduše donosi u pokraćenoj verziji, ali tu je djelo prvi put tiskano u pjesnikovu rodnom gradu. Urednici knjige, Mirko Tomasović i Tonko Maroević, ujedno se pojavljuju kao predstavnici novog naraštaja tumača; odsad će se Juditi pristupati s komparatističkim uvidom, sa sviješću o žanrovskim odrednicama (biblijsko-vergilijevski ep, sacra poesis) i s novim vrednovanjem, koje vodi računa o humanističko-renesansnoj poetici (načelo oponašanja i natjecanja, estetika istovjetnosti, retorički i stilski ornatus). Novo tekstološko čitanje ep dobiva u izdanju Milana Moguša (u nizu Marulićevih Sabranih djela, 1988). Splitsku manifestaciju Knjiga Mediterana inaugurira divot-izdanje sa slikama hrvatskih umjetnika (1989), Matica hrvatska objavljuje Juditu s pretiskom drugog izdanja (1998), nižu se školske edicije. Spoznaje struke na kraju tisućljeća sintetizira Mirko Tomasović u monografiji o Maruliću (1999), u kojoj Juditi posvećuje četrdesetak stranica. Novost je i pojava prijevodā: u suvremeni hrvatski standard ep pretaču Ivan Slamnig (samo prvo pjevanje) i Marko Grčić (oba u prozi), dok Nikica Kolumbić nudi prepjev u stihovima. Prvi integralni inojezični prijevod, na engleski, objavio je Henry R. Cooper Jr. u New Yorku 1991, kod uglednog nakladnika Columbia University Press.

Posljednjih četrdesetak godina prijevodna recepcija Marulića odvija se na dva kolosijeka: dok se latinski spisi prvi put prevode na hrvatski te time postaju dostupniji u matičnoj kulturi, hrvatska Judita postaje međunarodnom književnom činjenicom

Posljednjih četrdesetak godina prijevodna recepcija Marulića odvija se na dva kolosijeka: dok se latinski spisi prvi put prevode na hrvatski te time postaju dostupniji u matičnoj kulturi, hrvatska Judita postaje međunarodnom književnom činjenicom. Inozemni književni znalci prepoznaju u njoj specifičnu pojavu u kontekstu renesansnog pjesništva (starozavjetni, k tomu ženski lik svojevrsni je unicum u onodobnoj biblijsko-vergilijevskoj epici).

Matičino divot-izdanje Judite iz 1901.

Novo tisućljeće: Judita triumphans

Strane kolegice i kolege ne samo da pišu studije o Juditi, neki od njih poduhvatili su se i prevođenja. Od Cooperova prijevoda naovamo objavljene su integralne verzije na mađarskom (István Lőkös, 1999), talijanskom (Luciana Borsetto, 2001), francuskom (Charles Béné, 2002), litavskom (studenti kroatistike Sveučilišta u Vilniusu pod vodstvom Roberta Bebeka, 2007). Manji ili veći ulomci prevedeni su u engleske stihove, na slovenski, španjolski, njemački, češki, esperanto. U naše doba hrvatska Judita kao da ponavlja uspjehe Marulićevih latinskih knjiga, koje su u 16. i 17. stoljeću prevedene na sve važnije europske jezike.

Mercerie na veduti Venecije Jacopa de’ Barbarija (1497-1500)

Nije pretjerano kazati da je drevni ep doživio u 21. stoljeću novu mladost. Počelo je obilježavanjem pete stoljetnice nastanka 2001. godine. Izišlo je izdanje s novim, dosad najopsežnijim tumačem (u knjizi Marko Marulić, Duhom do zvijezda, B. Lučin, 2001), a u Splitu je na Marulićevim danima održan međunarodni skup Marko Marulić, otac hrvatske književnosti. Zbornik radova sa skupa, objavljen kao jedanaesti svezak godišnjaka Colloquia Maruliana (2002), okuplja priloge tridesetak autora iz osam zemalja; Juditi je posvećena polovica sveska, s pristupima u rasponu od književne povijesti, komparatistike, jezikoslovlja, tekstologije, traduktologije i teologije do ženskih studija i libretistike. Spomenuti je i marulološke skupove na Svečilištu u Padovi i u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, također ukoričene u zbornike, te cjelovit rječnik Judite (M. Moguš). Osim inojezičnih prijevoda, objavljeno je još nekoliko domaćih izdanja, koja na svoj način pokazuju potrebu čitateljske publike (unatoč lutanjima i nedoumicama kad je riječ o mjestu Judite u školskoj lektiri). Zasad je najnovije ono što se pojavilo u svesku Marulićevih hrvatskih stihova i proze, u Matičinu nizu Stoljeća hrvatske književnosti (2018).

Marulićeva pjesnička preinaka biblijske pripovijesti privlačnu je snagu već bila potvrdila u kazališnom i likovnom mediju: sjetimo se barem scenske obradbe Tonka Maroevića i Marina Carića na Splitskom ljetu 1979, slikarskih viđenja u izdanju iz 1989, zadarske lutkarske adaptacije Branka Stojakovića iz iste godine. Sada se odazvala književnost, romanom Judita Mira Gavrana (2001) i prikazanjem Pobjednica Judit Borisa Senkera (2004). Sadržajna asocijativnost, dramatika radnje, bogati dijalozi, pikturalnost opisa, zvučnost i ritam čakavskih stihova nadahnuli su nove scenske verzije: operu Judita Frane Paraća (2000), glazbenu monodramu Katarine Livljanić (2006, izvođena s obje strane Atlantika).

„Tema Judita“ zbog Marulića je u hrvatskoj kulturi zadobila osobito značenje, no ne treba zaboraviti da je univerzalna i trajno aktualna. Dubinski intrigantan zaplet s udovicom ljepoticom koja zavede silnika da bi ga dekapitirala ima uz dramatski naboj konotacije erotske, psihoanalitičke, političke, feminističke… Stoga nije začudno što joj se književnost i druge umjetnosti vraćaju u dugom nizu stoljeća: svjedok su knjiga Margarite Stocker Judith: Sexual Warrior: Women and Power in Western Culture (1998), zbornik The Sword of Judith: Judith Studies Across the Disciplines (2010), monografija Paole Cosentino Le virtù di Giuditta. Il tema della „mulier fortis“ nella letteratura del Cinquecento e del Seicento (2012); zanimljiv nam je i nešto uži pristup što ga podastire Francesca Maria Gabrielli u knjizi Evine kćeri: Žene o biblijskim ženama u talijanskoj renesansi (2019).

Kao prvi autorski ep na narodnom jeziku, Marulićeva Judita na odlučujući je način potvrdila pojavljivanje renesanse u hrvatskoj književnoj kulturi i postala zaglavnim djelom nacionalne književne tradicije. Nove interpretacije i izdanja produbljuju uvide, ali i potiču nove pristupe. Za jubilarnu 2021. već su najavljena dva izdanja epa, međunarodni skup, izložbe. Dijalog „staroslavnog začinjavca“ (kako ga nazva Matoš) i njegovih čitatelja živo se nastavlja u današnjici. Marulova plavca nova u 500. obljetnicu prvotiska uplovljava razapetih jedara, s vjetrom u krmu.