Vijenac 699 - 700

Film

UZ IZBOR NAJBOLJIH HRVATSKIH FILMOVA SVIH VREMENA

Kanon domaćeg filma

Tomislav Čegir

Nedavno su objavljeni rezultati trećega po redu izbora za najbolji hrvatski film svih vremena. Organizator izbora je Veljko Krulčić, vrstan filmski publicist i povjesničar filma, a u anketi je sudjelovalo trideset i osam kritičara i kritičarki, iz čitave Hrvatske, široka raspona naraštaja te kritičarskih senzibiliteta i svjetonazora. Pritom je zanimljivo da je Krulčić kao urednik magazina Hollywood u 50. broju toga filmskoga časopisa godine 1999/2000. organizirao i prethodni izbor. A treba navesti da je prvi izbor godine 1989/1990. nastao pod nadzorom Društva filmskih radnika Hrvatske i dnevnih novina Vjesnik. I ovoga puta filmovi su birani u tri kategorije, dugometražnoga igranog filma, dokumentarnog i animiranoga. Što se tiče igranoga filma, odabrani su mogli biti svi od prvoga dugometražnoga igranoga filma Lisinski (1944) Oktavijana Miletića pa do ove 2020. godine, dok je u slučaju dokumentarnoga filma, bilo da je riječ o kratkometražnom, srednjometražnom ili pak dugometražnome, izbor proširen i na one nastale tijekom Drugoga svjetskoga rata kao i iz razdoblja monarhističke Jugoslavije. Animirani su filmovi odabirani među onima nastalim nakon Drugoga svjetskoga rata kada počinje izraziti razvitak hrvatskoga filma te vrste.


H8
(1958) N. Tanhofera izabran je za najbolji domaći film

Na prethodna je dva izbora za najbolji film izabran Tko pjeva zlo ne misli (1970) Kreše Golika, no ovoga puta vodeći je H-8 (1958) Nikole Tanhofera, što potvrđuje razmišljanja koja su se – i ne samo među filmskim kritičarima – sve snažnije pojavljivala u proteklim godinama, čak i prije prošloga izbora. Golikov je sjajan rad sada treći, a za jedno mjesto, na drugo, popeo se Rondo (1966), dok su Lisice (1969) Krste Papića zadržale četvrtu poziciju. Promotrimo li izbor prvih deset, jasna je izmjena dvaju naslova u odnosu na prošli izbor. Samo ljudi (1957) Branka Bauera i U gori raste zelen bor (1969) Antuna Vrdoljaka, 9. i 10. film s liste 1999/2000, više nisu ni među dvadeset najboljih, a u prvih deset sada se nalaze Kaja, ubit ću te (1967) Vatroslava Mimice te Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005) Tomislava Radića.


Od 3 do 22
(1966) K. Golika najbolji je dokumentarni film

Uz iznimku upravo toga filma, jedinoga od deset nastalih u razdoblju samostalne Republike Hrvatske, svi su ostali nastali u vrijeme socijalističke Jugoslavije – tek se mjestimice izmijenio njihov raspored. Od djela nastalih u proteklih dvadeset i devet godina, u prvih dvadeset našli su se Kako je počeo rat na mom otoku (1996) Vinka Brešana, Oprosti za kung-fu (2004) Ognjena Sviličića te Zvizdan (2015) Dalibora Matanića, koji zauzimaju 14., 15. i 16. mjesto. Zanimljivo je da Ante Babaja u prvih dvadeset ima dva filma – Breza (1967) je peta, a Izgubljeni zavičaj (1980) sedamnaesti, dok Vatroslav Mimica bilježi čak jedan više – Kaja, ubit ću te kao sedmi, Događaj (1969) na trinaestom mjestu, a Ponedjeljak ili utorak (1960) na dvadesetom.


Surogat
(1961) D. Vukotića najbolji je animirani film

Glede vodećih dokumentarnih filmova, poredak je prva tri u dvadeset godina ostao isti: Od 3 do 22 (1966) Kreše Golika, Mala seoska priredba (1971) Krste Papića i Druge (1972) Zorana Tadića. Još su se dva Papićeva djela našla među prvih deset, Specijalni vlakovi (1972) su četvrti, a Kad te moja čakija ubode (1968) je šesti. Između njih je Recital (1972) Petra Krelje, a nakon njih su dva nastala nakon 2000. godine – Srbenka (2018) Nebojše Slijepčevića te Dobro jutro (2007) Ante Babaje. Babaja se među deset našao i s dokumentarcem Tijelo (1965), a taj dio liste zaključuje Skopje ‘63. (1964) Veljka Bulajića. Iznova je razvidan naglasak na ostvarenjima nastalim u razdoblju socijalističke Jugoslavije, od prvih deset, samo su dva dakle stvorena u samostalnoj Hrvatskoj. Međutim, od 11. do 20. mjesta, situacija je oprečna – osam ih je nastalo u posljednje dvadeset i dvije godine – od toga čak sedam nakon 2000, a tek su dva iz vremena SR Hrvatske. Zanimljiv je to reciprocitet u kojem se pokazuje da su dokumentarna ostvarenja nastala u recentnijim razdobljima izrazito relevantna i mogu se nositi s djelima koja su već odavna postala svojevrstan kanon hrvatske dokumentaristike.

Sasvim je pak drukčija situacija u dvadeset izabranih animiranih filmova, jer među njima nema ni jednoga nastala od hrvatskoga osamostaljenja! Dapače, golema je prevlast naslova nastalih u 1960-ima, čak ih se deset našlo na listi. Četiri su iz desetljeća poslije, 1970-ih, a tri iz desetljeća prije, 1950-ih. Dva su iz posljednjega desetljeća socijalističke Jugoslavije, a listu upotpunjava i animirani serijal Profesor Baltazar (1968–1976) Grgića, Kolara i Zaninovića. Za razliku od prošloga izbora, kada je vodeća bila Satiemania (1978) Zdenka Gašparevića, ovoga puta prvi je Oscarom nagrađen Surogat (1961) Dušana Vukotića. Gašparevićevo je ostvarenje drugo, a djela Nedeljka Dragića, Tup-tup (1972) i Idu dani (1969) na trećem i četvrtom mjestu. Don Kihot (1961) Vlade Kristla je peti, Profesor Baltazar šesti, a u prvih deset smjestili su se još i Samac (1958) Vatroslava Mimice, Riblje oko (1980) Joška Marušića, Mačka (1968) Zlatka Boureka i Maska crvene smrti (1969) Pavla Štaltera i Branka Ranitovića. Ovim se izborom i hrvatska kritika pokazuje relevantnom u promišljanju povijesti domaće kinematografije, a kontinuitet izbora pokazatelj je i svijesti o važnosti ponavljanja izbora te revidiranja istaknutih djela filmske povijesti i novih nastalih od posljednje ankete.

Vijenac 699 - 700

699 - 700 - 17. prosinca 2020. | Arhiva

Klikni za povratak