Institucionalizacija obnove

Neposredno nakon donošenja Zakona o obnovi nakon potresa (da ga nazovem kraćim imenom, zbog uštede prostora) sukladno njegovu sadržaju započelo je osnivanje institucija koje bi trebale nadzirati i voditi obnovu u zemljotresu stradalih dijelova Hrvatske.

Najprije je (već 24. rujna, nepuna dva tjedna nakon donošenja zakona) osnovan Stručni savjet za obnovu, koji bi trebao imati, kako mu samo ime svjedoči, ponajprije savjetodavnu ulogu, a potom je 29. listopada osnovan i Fond za obnovu kao provedbeno i nadzorno zajedničko tijelo vlade i lokalnih organa uprave (Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije). Ubrzo su iz Europskoga fonda solidarnosti dodijeljena znatna sredstva, u protuvrijednosti nešto više od pet milijardi kuna, za saniranje posljedica potresa pa je spomenuto Ministarstvo donijelo Pravilnik o sadržaju i tehničkim elementima projektne dokumentacije obnove, projekta za uklanjanje zgrade i projekta za građenje zamjenske obiteljske kuće, oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije, a potom i sastavilo obrazac zahtjeva za obnovu potresom oštećenih zgrada kojim (su)vlasnici građevina stradalih u potresu, koji su svojim sredstvima izveli popravke, mogu zatražiti povrat utrošenih sredstava.

Nedavno oformljen Fond za obnovu
na čelu s Damirom Vanđelićem (na slici) glavno je
tijelo mjerodavno za obnovu nakon potresa / Snimio Luka Stanzl / PIXSELL

Postavlja se pitanje je li potrebno bilo razdvojiti djelovanje Fonda od Savjeta, odnosno osnivati više od jedne institucije mjerodavne za obnovu. Zanimljivo je povući paralelu s događanjima iz 1880. I tada je osnovan niz odbora i povjerenstava za sanaciju potresnih šteta. Pri zagrebačkom Gradskom poglavarstvu osnovani su tako Građevno-eksekutivni odbor, koji je nadzirao radove na obnovi privatnih građevina i Odbor za pomoć stradalnicima u potresu, koji je dodjeljivao sredstva, dok je pri tadašnjoj Zemaljskoj vladi djelovao Odbor za isplatu prešnih gradjevnih popravakah na potresom oštećenih zemaljskih i županijskih sgradah, koji se, kako mu ime svjedoči, skrbio o popravku javnih zgrada. Nakon što je ugarska vlada odobrila kredit od milijun forinti za obnovu Zagreba i okolice, osnovano je u travnju 1881. i Povjerenstvo za dodjelu državnih zajmova za potresom postradale. Unutrašnji odjel tadašnje hrvatske Zemaljske vlade kontrolirao je od samih početaka radova dodjelu sredstava za obnovu, ponajviše preko svojega posebnog povjerenika za grad Zagreb, Maksimilijana Mihalića, no provedbu obnove nadzirao je Grad Zagreb. Svojevrsni vladin prvi čovjek obnove bio je tadašnji predstojnik Odjela za unutrašnje poslove Jovan Živković (kao što je danas na čelu državnog Savjeta ministar Darko Horvat, iz Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine).

I nakon ovogodišnjega potresa uz državna tijela i grad Zagreb osnovao je savjete i odbore koji bi trebali voditi računa o obnovi, no za razliku od situacije od prije 140 godina čini se da će ovaj put državna tijela imati presudnu ulogu u provođenju obnove. Među tijelima osnovanima u okviru grada ističe se u ovoj kolumni već spomenut Savjet za koordiniranje aktivnosti vezanih uz izradu Programa cjelovite obnove povijesne jezgre grada Zagreba, kojemu je cilj detaljno analizirati cijelu zaštićenu jezgru Zagreba i dati smjernice njezine obnove i revitalizacije sa svrhom njezina očuvanja, ali i modernizacije, ekonomske održivosti, poboljšanja energetske učinkovitosti... Savjet, kojemu sam i sam član, već mjesecima koordinira niz aktivnosti usmjeren prema izradi navedenoga Programa. Kao prvi korak u njegovoj izradi izrađuje se trenutno pilot-projekt u vezi s jednim od središnjih gradskih blokova – takozvani blok 19 – koji omeđuju Ilica, Dalmatinska, Medulićeva i Frankopanska ulica. Tim najraznolikijih stručnjaka, urbanista, arhitekata, povjesničara umjetnosti, ekonomista, sociologa, prometnih i drugih stručnjaka radi na detaljnoj analizi bloka sa svrhom izrade plana njegove buduće sanacije. U prvim mjesecima sljedeće godine taj bi pilot-projekt trebao biti završen i na osnovi njegovih rezultata dalje će se provoditi aktivnosti u vezi s ostalim blokovima u zaštićenoj zoni Zagreba.

Spomenuti savjeti pri Ministarstvu i gradu imaju dijelom sličan sastav stručnjaka. Njihova će djelatnost stoga nedvojbeno kolidirati, no važno je da to ne bude izlika za prebacivanje odgovornosti i sporo provođenje obnove, koja se doista ne odvija brzim ritmom kao 1880. godine. Iako treba uzeti u obzir okolnost da je tada grad (u svojim sadašnjim granicama) bio petnaest puta manji, ipak zadivljuje okolnost da su, usprkos općoj besparici i tadašnjim tehnološkim mogućnostima, u mjesec dana stambene građevine u Zagrebu bile do te mjere sanirane da su se gotovo sve mogle ponovno početi koristiti. Urušeni zabatni zidovi posvuda po središtu, a na mjestima i provizorni najloni koji štite krovove od prokišnjavanja svjedoče kako to ove godine nažalost nije slučaj ni devet mjeseci nakon potresa.

Iako nedvojbeno (su)odgovornosti raznih razina javnih vlasti u tome ima, primarni je uzrok tomu (uz golem broj stradalih građevina) okolnost da mnogi (su)vlasnici zgrada u centru čekaju dobivanje pomoći kako bi započeli s radovima. I u 1880. godini velika su sredstva dodijeljena u obliku potpora ili povoljnih kredita Zagrepčanima, no tadašnji gospodarski sustav ljude je primoravao da ne čekaju pomoć od države, već da ulože vlastita sredstva u obnovu, što sada mnogi nisu u mogućnosti ili nisu voljni učiniti. S obzirom na golemu opasnost od nastajanja još većih šteta, osobito u slučaju zgrada u zaštićenoj povijesnoj jezgri Zagreba, javne bi institucije trebale inicirati dovršavanje barem nužnih popravaka.

S tom mišlju završava i ovogodišnja kolumna. Iskreno se nadam da ću se u mjesecima koji dolaze samo rijetko osjećati pozvanim da napišem još koji redak o toj temi jer bi to značilo da se obnova uputila pravim smjerom, a po meni to je smjer koji uvažava, da ponovim ono što sam već više puta rekao i napisao, najvažniji resurs koji, uz ljude, Zagreb ima – baštinu. Čim prođe kriza s epidemijom, mislim da ćemo važnosti toga resursa ponovno postati itekako svjesni.