Anegdota iza kulisa

Božidar Violić umro je u Zagrebu. Bio je, uz ostalo, suradnik Gordogana. Nije objavljivao često, ali tekstovi su mu – ako ne griješim – uvijek išli u najbolje. Najbolje u pojedinim našim brojevima (Izgubljeni dnevnik: Švedska, 1990; Izgubljeni dnevnik (II), 1993, Za drukčiju „Gloriju“, 1995–1996; Izlet u NDH, 2010), najbolje u njegovu autorskom opusu. Ovaj posljednji dostupan je u digitalnom obliku.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.

Posrijedi su sjećanja na djetinjstvo, na dane kada je kao desetogodišnji dječak boravio u Prijedoru. Violić je rođen 1931. u Splitu, u Prijedor je putovao 1941.

Bio je veoma dobar pisac i možda neće biti neprimjereno da ovdje opišem jedno svoje minijaturno iskustvo povezano s tom činjenicom.

Violića sam znao desetljećima, ljubazno smo se pozdravljali, izmijenili poneku riječ, no mislim da nikada nismo duže razgovarali. Pamtim samo jedan telefonski razgovor od prije desetak godina, trajao je valjda pola sata, vjerojatno manje, i bio je „služben“, ispitivao sam ga o zagrebačkim kazališnim prilikama 1950-ih godina. Prema tome, nemam nikakvu ulogu u njegovoj biografiji: nisam mu bio sugovornik, nisam surađivao s njime, nisam mu bio oponent, nisam bio svjedok njegovih važnijih životnih trenutaka. Sve se svodi na uredničku narudžbu teksta iz 2010. (ona prethodna tri, iz devedesetih, nisam naručivao, u to vrijeme bio sam izvan uredništva), te na anegdotu „iza kulisa“ koju sada iznosim.

Devet godina, od 2005. do 2013, dodjeljivala se nagrada Jutarnjeg lista za najbolju publicističku knjigu objavljenu u prethodnoj godini. Bio sam član toga žirija od početka do kraja. Sastav se s vremenom dosta mijenjao, a žiri je bio prilično velik, prvih nekoliko godina imao je devetero članova. Zbog toga je često bilo dosta teško ući u razgovor s kolegama, više se „uzimalo riječ“, „diskutiralo“, sve pomalo „parlamentarno“, nerijetko bučno. Ako si želio pridobiti glasove drugih članova, trebao si biti uporan. Svi su već na prvi sastanak dolazili sa svojim preferencijama, malim „favoritima“ i na ta preduvjerenja je obično bilo teško utjecati. Tražila se upornost, tražila se visoka razina uvjerljivosti u argumentiranju.

Godine 2009. u konkurenciji se pojavila Violićeva knjiga Isprika: ogledi i pamćenja (Ljevak, Zagreb, 2008). Knjigu je malo tko u žiriju spominjao, ako bi netko ipak nešto rekao, tada bi to bilo u stilu: Stvar je svake hvale vrijedna, kultivirana, pametna, ali iz vizure našeg žirija i nagrade koju dodjeljujemo posve marginalna, na žalost ne dolazi u obzir (zbog toga što su teme specijalističke, vezane uz kazalište, posrijedi su „teatrološka razmatranja“).

Te godine bilo je nekoliko izrazitih „favorita“ (nije trenutak da im ovdje navodim imena): jedna knjiga imala je „političku težinu“, druga je donosila svojevrsnu „bilancu“ poznate autorske karijere, nekoliko ih se odnosilo na „goruće teme“.

Čini mi se da sam do drugog sastanka – a obično bi ih bilo ukupno šest ili sedam – prošao i pročitao većinu knjiga te zaključio da je Violićeva posve izvanserijska, barem klasu iznad svih drugih i da, zapravo, jedina zavređuje da dobije nagradu. Od tada sam na svakom sastanku govorio o Isprici i predstavljao je kao glavni problem rada i vjerodostojnosti žirija u toj godini: imamo knjigu koja je očito najbolja, a nagrada će otići na drugu adresu, kao priznanje „autorovoj biografiji“, ili „temi“, ili „političkoj težini“ djela. Odgovori kolega, onoliko koliko ih je bilo, uvijek su vrtjeli istu tezu: ne možemo nagraditi i tako najširem krugu hrvatskih čitatelja preporučiti knjigu u kojoj autor, primjerice, na četrdesetak stranica potanko raspreda o problemima koje je imao u tumačenju Marinkovićeve Glorije, često od rečenice do rečenice, o problemima s kazališnim upravama, sa samim Marinkovićem, s pojedinim glumcima, na kraju i sa samim sobom...

A ja bih potom, iz sastanka u sastanak, ponavljao svoje argumente, govorio o vrlinama knjige i općenito branio pisanje o kazalištu kao takvo, njegovu ravnopravnost u odnosu na pisanje o drugim temama.

Kako smo se približavali završnim sastancima, vidjelo se da nisam imao mnogo istomišljenika i da knjiga nema šansi. Tada sam, to je otprilike mogao biti peti sastanak, rekao: u redu, situacija je takva kakva jest, zamolio bih vas ovo: zaboravite na sve što sam do sada govorio, pokušajte čitati rečenice bez obzira na temu, uzmite nekoliko desetaka stranica i nemojte ih „listati“, čitajte tekst i gledajte kako čovjek piše.

Na sljedećem sastanku ispostavilo se da je većina članova prihvatila moju molbu i da se raspoloženje prema Isprici počelo mijenjati. Na kraju je, u tajnom glasanju, knjiga pobijedila: Violić je dobio nagradu isključivo zbog svojih rečenica, zbog razine svojega pisanja.

Bio je to, barem za moj račun, lijep trenutak u radu žirija Jutarnjeg lista.

Zavirio sam u zadnja dva dana u knjigu, rekao bih da se tekst dobro drži.

U devet godina dodjeljivanja nagrada Jutarnjega lista tri knjige su se izdvojile: 1941. Slavka Goldsteina, Glavaš Drage Hedla i Isprika Božidara Violića.

To su knjige za koje se može reći da bi ih svaki obrazovani građanin ove zemlje trebao poznavati.