Zaustavljeni rat i nedočekani mir

Ratni sukobi u Bosni i Hercegovini, nakon napada na Ravno u jesen 1991, rasplamsavaju se u travnju 1992. Progoni, razaranja, ubojstva, ranjavanja, sve ono što znamo kao strahote rata, završavaju se potkraj 1995. Ipak, već ranije, u proljeće 1994, hrvatsko-bošnjački sukob okončava se Washingtonskim sporazumom, koji predviđa da hrvatsko-bošnjačka Federacija BiH bude u konfederaciji s Republikom Hrvatskom (premda nikad nije zaživjela), a sve s težnjom kako bi ratu uskoro došao kraj. Nakon zajedničkih vojnih akcija HVO-a, HV-a i tzv. Armije BiH jesen 1995. donosi nove odnose na geopolitičkoj sceni i ratnoj karti BiH pa u vojnoj bazi Right-Paterson kod Daytona tijekom studenoga dolazi do sporazuma, koji je potpisan 14. prosinca 1995. u Parizu kao Opći mirovni ugovor za BiH – nazvan Daytonski sporazum.

Sam sporazum uistinu je doveo do završetka vojnih sukoba. Osigurao je mir, nepravedan mir, zapravo zaustavio je rat i uz to nametnuo „demokratska rješenja“. Naime, aneksom IV. Sporazuma kao Ustavom BiH propisan je okvir društveno-političkog djelovanja, određene su nadležnosti države i entiteta. Županije su u Federaciji već iz Washingtonskoga sporazuma dobile jasne ovlasti, pa je na prvi pogled to rješenje bilo prihvatljivo, čak i „dobro posloženo“. A je li sustav uistinu bio prihvatljiv i dobro strukturiran? Nije li se netko mogao zapitati da li je pravedno državu tri konstitutivna naroda dijeliti na dva dijela. Je li to ispravno logički, je li normalno?

Ono što je u ratu obranjeno i nakon potpisa Daytonskog sporazuma  u konsenzusu s drugim narodima građeno, od 2000. samovoljom međunarodnih birokrata i njihovih pobočnika, sa sedamdesetak amandmana, uglavnom donošenih na štetu Hrvata, do danas je uništeno / Original Daytonskog ugovora snimio Tomislav Miletić / PIXSELL

Kažu mnogi da u preambuli aneksa IV. stoji kako su sva tri naroda konstitutivna, ravnopravna, dakle ustavotvorna i da se ustavnim rješenjima uspostave dvodomnih parlamenata i djelovanja Predsjedništva mogu osigurati sva njima zajamčena prava. Tada su govorili i kako je u izvršnoj vlasti u Federaciji BiH osiguran paritet. Vlada Federacije imala je uz svakog ministra i doministra, po jednoga Hrvata i Bošnjaka, koji su supotpisivali akte. Unatoč čudnoj diobi, bosanskohercegovački Hrvati bili su donekle zadovoljni – opstala je Bosna i Hercegovina, za samostalnost koje su i glasali na referendumu. Konačno, i mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja i teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske bili su im jednako važni kao i uređenje funkcionalne Bosne i Hercegovine, u kojoj će biti ravnopravni s drugim ustavotvornim narodima, a i ugovorena konfederacija s Republikom Hrvatskom, mislili su, jamac je zaštite njihovih prava. Tada se moglo zaključiti da su daytonska rješenja, pa i Ustav BiH koji je proistekao iz mirovnoga sporazuma, osigurali minimum jamstava za rast i razvoj Bosne i Hercegovine u demokratsku državu.

Potkopani temelj

Svatko tko se imalo razumije u pravo zna kako Bosna i Hercegovina formalno počiva na načelima federalizma, konfederalizma i konsocijacijske demokracije koja temeljem proporcionalne zastupljenosti u Predsjedništvu i višim parlamentarnim domovima entiteta i države jamči mogućnost zaštite interesa svakoga od konstitutivnih naroda kao ustavotvornih zajednica u Bosni i Hercegovini. Nažalost, za Hrvate i ono što je u ratu obranjeno i neposredno nakon potpisa Sporazuma pažljivo u konsenzusu s drugim narodima građeno, od 2000. samovoljom međunarodnih birokrata, vrhovnih tumača Daytonskog sporazuma, krajnjih međunarodnih autoriteta, visokih predstavnika i njihovih pobočnika, sa sedamdesetak amandmana, uglavnom donošenih na štetu Hrvata, do danas je uništeno.

Iako je Preambulom oktroiranoga daytonskog Ustava, što je poslije potvrđeno i presudama Ustavnoga suda BiH, konstitutivnost definirana temeljnim, krovnim načelom djelovanja države, iz kojega se mogu izvoditi sva ostala načela, jer je pojašnjeno kako su narodi konstruirali entitete, a ne entiteti narode, 25 godina nakon potpisivanja sporazuma i načelo konstitutivnosti sve se češće iz političkoga Sarajeva dovodi u pitanje.

Nedavno veleposlanik Velike Britanije u BiH Matt Field reče kako „Daytonski mirovni sporazum za BiH nije strop, nego njezin temelj“. Ne može čovjek vjerovati da veleposlanik tako misli. Valjda bi mu trebalo biti jasno da složena država Bosna i Hercegovina, sazdana na mirovnom ugovoru, ne može opstati kao mehanicistički eksperiment, nego cjelovito ustrojena i skladno artikulirana državna zajednica stvarana u svrhu slobodnih i ravnopravnih naroda. Ne postoji narod zbog državnoga ustroja, nego bi trebala država biti građena za narod i po njegovoj mjeri.

Ova Bosna i Hercegovina je međunarodni protektorat u kojemu djelovanjem institucije visokoga predstavnika, uz Ustavni sud čiji su članovi i stranci, a više ih je nego pripadnika bilo kojega konstitutivnog naroda (trojica uz po dva Hrvata, Srbina i Bošnjaka), zahtijeva odgovornu, logičnu i stručno utemeljenu i kompletnu konstrukciju zasnovanu na Daytonskom sporazumu, demokratskim procedurama stvaranu u duhu tolerancije i ravnopravnosti njezinih naroda. Pa sve i da prihvatimo izjavu kako je Dayton temelj, jasno je da je taj temelj nestabilan, a potkopali su ga najprije oni koji su trebali afirmirati Daytonski sporazum. Dakle oni koji su trebali pomagati u provedbi potpisanih načela u tekstu Sporazuma, snažno štiteći njegov duh, oni su sebi prisvojili pravo mijenjanja strukture temelja suvremene Bosne i Hercegovine. Dobili su Bonnske ovlasti, kojima su od 1997. trebali kao „vrhovni tumači“ Sporazuma olakšati procese donošenja odluka zajedničkih institucija i poduzimati privremene mjere koje će do donošenja odluka mjerodavnih tijela osigurati provedbu Mirovnog sporazuma. Jesu li izigrali i međunarodnu zajednicu i bosanskohercegovačku javnost?

Neustavnost Izbornog zakona

Barryjevi amandmani (nazvani prema tadašnjem voditelju misije OESS-a) 2000. doveli su do neustavnosti Izbornog zakona, što je potvrdio i Ustavni sud BiH. Visoki predstavnik Petritsch instalira vladu „Alijanse“, a na odlasku s mandata u BiH, u travnju 2002, donoseći airport decision, zabija posljednji čavao u lijes konstitutivnosti naroda transformacijom entitetskih vlada. Svojim zahvatom Federaciju predaje Bošnjacima, Srbima ostavlja kontrolu u Republici Srpskoj, a Hrvate izravno dekonstituira. Visoki predstavnik nakon njega Lord Ashdown (u njegovu i Petritschevu mandatu nametnuto je 69 odluka kojima je izmijenjen sadržaj Daytonskog sporazuma) donosi Statut Grada Mostara koji je također neustavan, pa se izbori u tom gradu ove godine održavaju prvi put nakon dvanaest godina.

Izmijenjena izborna pravila 2006. dovode do prvog Komšićeva izbora, koji bi trebao biti tobože hrvatski član predsjedništva izabran bošnjačkim glasovima i po bošnjačkoj volji. A taj se izbor ponavlja još dva puta. Tako Hrvati dvanaest godina neće imati člana Predsjedništva pa je potpuno istinita tvrdnja koju u Otvorenom HRT-a s mnogo cinizma izreče zastupnica SDA u Zastupničkom domu državnoga parlamenta kako su Hrvati nekoliko puta izabrali i vlastitoga člana BH Predsjedništva. Godine 2010.  kalkulator visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu Valentina Inzka, omogućuje dolazak „Platforme“ na vlast u Federaciji, u kojoj opet nije bilo legitimno izabranih hrvatskih predstavnika. Inzko je tada izveo jedinstvenu matematičku formulu prema kojoj je pet mandata (koje kontroliraju Bošnjaci) u Domu naroda Parlamenta F BiH točno jedna trećina od sedamnaest zastupnika u hrvatskome klubu. Premda je Središnje izborno povjerenstvo utvrdilo da je takav način implementacije izbornih rezultata suprotan pozitivnopravnim propisima, opet je Inzko uzeo kalkulator u ruke. Ovaj put je na ekranu vidio, pa priopćio, kako će privremeno suspendirati odluku Središnjega izbornog povjerenstva, a privremenost njegove računice trajala je do kraja mandatnoga razdoblja.

Andrićevim mostovima

Nakon svega, Inzko prije nekoliko dana Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda iznosi tendenciozne, nepotpune, površne, čak i zlonamjerne ocjene prema kojima su legitimni predstavnici bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata retrogradne snage. On zaboravlja na svoje poteze i postupke svojih prethodnika. Zaboravlja kako je njegov prethodnik Westendorp inzistirajući na uvođenju u vlast RS Milorada Dodika – nakon što je odbio dati mandat za sastavljanje Vlade RS, smijenio predsjednika tog entiteta Nikolu Poplašena. Na sam Dan državnosti Bosne i Hercegovine taj isti Dodik, obraćajući se UN-u, ponavlja zahtjeve za ukidanje OHR-a. A znamo da već otprije, po mišljenju mnogih, sasvim utemeljeno zahtijeva rekonstrukciju Ustavnoga suda BiH koja bi omogućila samostalno djelovanje sudskih institucija isključivanjem stranaca iz toga sudskog tijela. Čović na istom mjestu zahtijeva izmjene Izbornoga zakona koje će vratiti mogućnost legitimnih izbora hrvatskih političkih predstavnika, čime bi se provele presude Ustavnoga suda u predmetu Ljubić te bila konačno omogućena provedba presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić–Finci. Zanimljivo, bošnjački predstavnik odbija sudjelovati u obraćanju UN-u i to Inzku ne smeta kao ni blokada izmjena Izbornog zakona kojom se opstruira provedba presuda i blokira funkcioniranje državnih i entitetskih tijela. Ipak, ostaje nada da će tijela EU kojoj BiH želi pristupiti i napori službene politike Republike Hrvatske, iskazani i nakon posljednje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, potaknuti dogovore o izmjenama Izbornoga zakona i uspostavu funkcionalnoga okvira djelovanja bosanskohercegovačkih institucija.

Jasno je da zaustavljanje rata Daytonskim sporazumom nije donijelo mir. A vrijeme je konačno za stvarni mir. Vrijeme je za gradnju mostova razumijevanja, uvažavanja, suživota i tolerancije. Sjetimo se kako su mostovi, koji su svojom ulogom povezivanja obala, simbolički govorili o neizbježnoj povezanosti ljudi i naroda, bili osnovni motivi, ali i glavni junaci Andrićevih djela. Nije ni sada prestala potreba povezanosti ljudi i aktivne suradnje naroda u komunikaciji na svim razinama. Vjerujem da je to neizbježno i moguće u BiH i bez upletanja stranih sila jer ljepšega simbola povezanosti, svrhovitosti i humanosti nema od slike kamenita mosta na Drini u Andrićevu romanu.

Bilo bi lijepo da i međunarodna zajednica u spomen Andriću, o 60. obljetnici dodijeljene mu Nobelove nagrade (1961), pomogne legitimnim političkim predstavnicima konstitutivnih naroda da Bosnu i Hercegovinu, taj slojeviti, zlom prošlošću obilježen mentalitet, ali i čudesni svijet prirodne ljepote i bogatstva, koji je unatoč svom prirodnom potencijalu oronuo postajući uistinu „tamni vilajet“, konačno osvijetle i učine suvremenom, funkcionalnom i demokratskom zajednicom ravnopravnih naroda zapućenih u obećanu Europu.