Zagrebačka dislocirana stvarnost

Pratitelji i sudionici hrvatskoga kazališta sjećaju se praizvedbe Zagrebačkoga pentagrama u ZKM-u 28. ožujka 2009, kad je redatelj Paolo Magelli u cjelinu spojio pet dramskih tekstova hrvatskih autora: Pljačku Igora Rajkija, ZOO Ivana Vidića, Javier Nine Mitrović, Skoro nikad ne zaključavamo Damira Karakaša i Zonu snova Filipa Šovagovića. Raspršena po pozornici u više dramaturških i izvedbenih kodova, ta je predstava bila zapažena i nagrađena unatoč nedostacima, zahvaljujući glumačkom angažmanu, redateljskoj gesti na tragu komedije dell’ arte i začudnosti sveukupnoga dojma koji je nudio priču o drugom, drukčijem i slojevitom pa i grotesknom i burlesknom Zagrebu.

Predstava-koncert oponaša strukturu tuluma i čekanja / Snimio Hrvoje Zalukar

Upravo na tu predstavu podsjeća nova predstava Gradskoga dramskog kazališta Gavella iz Zagreba, iako je na prvi pogled od nje potpuno različita. Nova premijera toga kazališta, koja se nije mogla održati u domicilnom teatru zbog velikih oštećenja u dijelu zgrade i susjedne srednje škole nastalih u zagrebačkom P-u, dogodila se u Laubi – kući za ljude i umjetnost na Črnomercu 27. studenoga, a upravo dimenzije i čistina toga prostora pomalo podsjećaju na golemu, otvorenu pozornicu ZKM-a.

Drugo, recentna Gavellina predstava Zagreb 2020 referira se na isti mjesec, ožujak, u kojemu smo se suočili s promjenama života zbog K i P, o kojima nismo ni sanjali ni prije jedanaest godina, a ni ove 2020. godine, koja je mnogima od nas trebala donijeti nove profesionalne izazove i egzistencijalnu radost. Treće, autor jedne od drama Zagrebačkoga pentagona, Filip Šovagović, i režijom se i tekstom nove predstave, koje, uz koncept i scenografiju, potpisuje s Gavellinim dramaturgom i dramskim piscem Dubravkom Mihanovićem, referira na snove: autorski je dvojac Zagreb 2020 stvorio u okviru projekta Sanjam(o) predstavu, kojega je filmski dio emitiran na društvenim mrežama, a nova predstava, žanrovski određena kao „izvedbeni događaj“, a podnaslovljena kao „dramski koncert“, zapravo je snoviti mozaik nemogućih spojeva.

Premda je nastajala nekoliko mjeseci u stanovima glumaca i autora, u malim Gavellinim i inim prostorima, veliki premijerni prostor s publikom na trima stranama osvojila je u samo nekoliko proba i on se pokazao idealnim za predstavu „postekspresionističke dramaturgije kratkih rezova“ koja i tematski odgovara „kući za ljude i umjetnost“ i kronotopu sjećanja. Kao u Zagrebačkom pentagramu, i u predstavi Zagreb 2020 poveznica je, osim metropole pune boli, mizanscena životnih tragedija stanovnika Zagreba komično-satirične dimenzije.

Dramske osobe iliti egzistencijalno razgolićeni glumci, stanovnici makroprostora budoara, noćnih snoviđenja, kabaretskih mini-pozornica, podstanarskih stanova, koncertnih dvorana, podruma i tavana, dodatno ranjeni zbog nemogućnosti življenja u prostorima oštećenima u tréšnji i glumljenja u svojemu kazalištu, obraćaju nam se kao osobe iz naše stvarnosti, ali i kao likovi i figure iz mašte i prošlosti, kazujući, izvodeći, glumeći svoju priču, doživljenu ili izmišljenu, stvarnu ili izmaštanu.

Žanrovski tragikomično, farsično, burleskno i groteskno, u obliku vodvilja, verbalnoga i plesnoga teatra, mime i pantomime, dvadeset i jedan član GDK-a Gavella predočuje priču Zagreba, svoju i tuđu, referencijalnu i autoreferencijalnu. Predstava-koncert oponaša strukturu tuluma i čekanja, od raspusnih noćnih događanja do beketovskih i joneskovskih apsurdnih situacija koje uvišestručuju društvene i slojeve današnjice i kulture u svakodnevici u kojoj se ti slojevi na zagrebačkim kućama istodobno urušavaju, skidaju i ponovno stavljaju i grade. U „vrijeme od K“ s predstavom dišu i glazbenici, ujedno autori glazbe Šimun Matišić, Fran Krsto Šercar, Fadil Abdulov i Filip Šovagović, u dobrom tempu i promjenama glazbenih stilova.

U Gavellinu ansamblu i ovaj se put, sintezom autobiografskoga i fiktivnoga koda, ističe iznimno nadarena mlada glumica Tena Nemet Brankov: imitacijom i strukturacijom bliskih joj osoba i situacija i emocija. Spoj nijemoga filma, cirkusa i kabaretske scene ostvaruje mladi Nikola Baće, nadaren za autokomiku i burlesku. Aktivističkim duhom osvješćivanja zagrebačkoga razornoga P poigrava se i temeljito ga razigrava Bojana Gregorić Vejzović, a Hrvoje Klobučar angažirano utjelovljuje glazbenike bez posla. Anja Đurinović Rakočević karikaturalnim pokretima prikazuje nevjestu koja se bori za veći broj sudionika na svadbi, kao suradnica za scenski pokret uspijevajući postići angažman svih glumaca. Vrhunska je scena, preplet filma i komedije, pokušaj pljačkanja ljekarne, s aluzijama na pandemiju i bijedu stanovnika.

Svi glumci (uz navedene Andrej Dojkić, Tara Rosandić, Amar Bukvić, Sven Šestak, Mada Peršić, Marko Petrić, Đorđe Kukuljica, Sven Medvešek, Antonija Stanišić-Šperanda, Natalija Đorđević, Nenad Cvetko, Janko Rakoš, Jelena Miholjević / Ivana Bolanča, Ranko Zidarić, Siniša Ružić, Anica Kovačević) ističu se minijaturama, parodiranjem životnih priča, ruganjem vlastitim identitetima i zajedničkim životom s predstavom.

Utemeljena na glumačkim improvizacijama u kostimima koji parodiraju bufone, klaune i glumačke zvijezde kostimografkinje Marite Ćopo, uz izmjenjivanja videa s Gavellinim glumcima Hrvoja Zalukara i Filipa Borellija, uz oblikovanje atmosferskoga svjetla Zdravka Stolnika, strukturirana kao kazališni tulum tuge i nadanja u dislociranim egzistencijalnim uvjetima, Zagreb 2020 predstava je o sudbini glumaca i umjetnika, ali i svih građana u kriznim situacijama. Dojmljiva je završna jamming-sesija koja zaokružuje ovu posebnu, petnaestak minuta ipak predugu, Gavelli i Zagrebu potrebnu predstavu, egzistencijalni performans.