Volim teže putove jer su izazovniji

Ako još netko sumnja da se dijalektom može napisati poezija univerzalnog značaja, mora uzeti u ruke zbirku pjesama Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo (Fraktura). Šesta je to poetska knjiga pjesnikinje koja jednako vješto stvara i na standardu i na dijalektu, a za koju je dobila nagradu Fran Galović za najbolje književno djelo zavičajne tematike. Prepoznata je njezina originalnost, ali i spontanost, identitetska usidrenost i otvorenost, ozbiljnost i ludičnost, pretapanje poezije u priču, prošlosti u sadašnjost. Ako se za Rudaničin prvijenac Sve ča mi rabi ovega prolića (2000) tvrdi da je važan trenutak u našoj književnosti, trebat će smisliti još veću pohvalu ovoj najnovijoj autoričinoj knjizi.

Snimio MIRKO CVJETKO

Smiljko govori istarskom čakavicom, koja nam se otvara u svom raskošnom bogatstvu tog idioma, jer koristite elemente lokalnoga govora, knjiškog čakavskog, sve do originalnih autorskih rješenja. U jednom intervjuu izjavili ste da kad pisac piše na čakavici, da je na brisanom prostoru. Objasnite nam to, kao i razloge zašto pišete i na čakavici? Što vam pruža pisanje na standardu, što na dijalektu?

Razlozi su naravno i unutarnji poetski, ali dijelom možda i karakterni. U ovom drugom segmentu, najkraći bi odgovor vjerojatno bio: zato što je teže. Ne da je teže pisati, nego je teže biti shvaćen ravnopravno s onima koji pišu na standardu. Odnosno postoji opasnost od stanovitog pokroviteljskog prihvaćanja sa simpatijama ili stanovitog predrasudnog neprihvaćanja. Nijedno mi nije milo. Dakle, ako želite biti ozbiljno shvaćeni u poeziji, to je svakako teži put.

Ali ja volim teže putove jer su izazovniji. Osim toga poezija je prostor slobode (i discipline istodobno), a sloboda se najbolje iskušava tako da prelaziš granice, granice očekivanja, granice predrasuda, granice jezika, granice forme. Druga važna stvar u poeziji, barem meni, jest njezina sposobnost da iznenadi, da iznenadi već na razini sloga, onda na razini riječi, stiha, završnice, na razini knjige, a onda, zašto ne, i na razini izbora jezika. U svakom slučaju i jedno i drugo pisanje, i na čakavskom i na standardu, omogućuje mi poetsko iskušavanje jezičnih iskustava, koje imam, a jezična su iskustva svjetotvorna iskustva.

Da ste razmišljali o čitateljima zbirke, svjedoči rječnik nepoznatih riječi ispod pjesama. Ti rječnici izmiču leksikonskim zadanostima, oni su neobični glosari u kojima ispisujete vlastiti, emotivno proživljen odnos prema riječima. Je li zapravo taj pomaknuti način hvatanja značenja neke riječi jedna od onih stvari što čini poeziju poezijom?

Upravo tako. Izrada tog glosara veselila me na različite načine. Najprije zato što sam htjela da bude intenzivnije povezan sa samim tekstom i da bude dio gradivnoga glasa zbirke, onoga koji prelazi granice samog lirskog subjekta, ali i da bude vidljivi znak toga kako je svaka riječ i jedan cijeli neprevodljivi, ali istodobno prepjevljivi svemir. Pritom, ovdje je prilika da zahvalim kolegi Ivanu Markoviću, izvrsnom jezikoslovcu, pritom nečakavcu, što je imao volje pročitati glosar pa me oslobodio pokoje zapitanosti, a zaslužan je i što je tumač izgledom uredniji nego što bi bio po mojoj tipfelerastoj prirodi.

Uspjeli ste u čakavicu upisati i suvremene teoretičare i filozofe, kao i niz pjesnika, a i dio popularne kulture. Smiljko i lirski subjekt domahuju se i s Eagletonom i Chomskim, recimo. Zašto?

To ima veze s izgradnjom profila protagonistice, načina na koji supostoje svjetovi u nama. Na ravnoj nozi supostoje. Htjela sam da tako supostoje u njoj. Osim toga svaki od tih upisa ima veze s događajem konkretne pjesme u zbirci i emocionalnim stanjem koje se pokušava zahvatiti.

Balada je jedan od složenijih i teže odredivih žanrova. Jeste li zato zbirku opisali u podnaslovu kao baladu na mahove? Koliko vam je upravo ta neodredivost, neuhvatljivost u poeziji važna?

Ta zbirka pjesama istodobno pripovijeda (ili to barem pokušava) i priču za koju je važno to da nije dokraja izgovoriva. Naravno, nijedna priča i nije, ali ova već u intenciji izgrađuje svoj svijet namjerno fragmentarno, tako da na površini bude bogato retorična, a da zatamnjena i prešućena mjesta bujaju u gustoj, mutnoj, naslućenoj podlozi. U tu svrhu zbirka koristi neke od karakteristika žanra balade preoznačujući ih, odnosno „hvata“ onaj način na koji priču pripovijedaju balade, s većim usredotočenjem na emocionalna stanja nego na događaje i likove. Odnosno ti drugi tu su u funkciji uspješna ili manje uspješna prenošenja tih (tog) stanja.

Čitatelji se pitaju tko je Smiljko. Zašto zapravo nije toliko bitno tko je konkretno taj Smiljko s kojim se lirski subjekt stalno domahuje? Možemo li ga shvatiti kao drugo ime za poeziju, za radost stvaranja?

Smiljko je točka labava usredištenja, potvrde postojanja, pratitelj bivanja, veza izmještene protagonistice sa stvarnošću, ali ujedno i veza koja može pohvatati protagonističin „izmješten“‘ i fragmentarni svijet, kao gotovo jedino uho koje može čuti jezik kojim govori (ne zato što je taj jezik čakavski, nego zato što govori o specifičnom iskustvu), Ujedno i kao uho koje je svjedok barem nekih od tragičnih događaja koji manje ili više uspješno potisnuti bujaju pod površinom. Smiljko i zato što je ime rijetko i zato što se aliteracijsko-asonantski slaže dobro s glagolom mahati i povratnom zamjenicom si.

Čitate li naglas svoje pjesme? Pitam jer mi se čini da vam je u poeziji iznimno bitan zvuk, ton, ritam, ona muzika riječi.

Jako mi je bitno. Naime, kako se lirsko u svom razvoju razvezivalo od sinkretističke prirode svog nastanka (istodobno melodija, ples i tekst), tako je dio toga selio u tekstualna sredstva, zato mi je zvuk važan.

Ispisali ste jednu raspričanu, narativnu zbirku, u njoj je obilje radnje, kako one intimne, tako i one društvene i kulturne povijesti. Osim toga, u njoj dijalogiziraju i poezija i proza i drama. Nataša Govedić primijetila je da knjiga poziva na dramsko uprizorenje. Biste li mogli zamisliti Smiljka na kazališnim daskama?

Mogla bih. I ja sam te slike nekako vidjela jako sceničnim u trenutku dok sam pisala. Zapravo sam to dvoje stalno čula kako govore i vidjela kako se premještaju iz scene u scenu. Htjela sam da ih tako sceničnima prepoznaju i drugi. I da scene budu, koliko je moguće, i filmične, barem u onim dijelovima koji se odnose npr. na rat (utroba broda na Sueskom kanalu i vojnici koji glume da to nisu).

Zbirka je to koja se čita s osmijehom na licu, budući da je unatoč naznakama tjeskobe u pozadini vrlo razigrana i vedra, lepršava. Često se baš ta zaigranost, ludičnost, vezuje uz vaše knjige. Koliko je ona neodvojivi dio vašeg autorskoga potpisa?

To je možda zato što oni najtužniji pišu najvedrije. Osim toga, teške teme uvijek su u opasnosti od pretencioznosti i neke lažne uznositosti, a igrom se i lirski tekst uspješno brani od toga da propovijeda, da ispovijeda i da sudi. K tome, čovjek je u najboljim svojim izdanjima homo ludens. Poezija, barem meni, jest jedno od čovjekovih najboljih izdanja i drži ga blizu nedohvatljivom, a time i metafizičkom.

Ako je točno ono što kaže Wilhelm von Humboldt (kojeg također spominjete u zbirci), da je prava čovjekova domovina jezik, gdje je pjesnikinji Evelini Rudan prava domovina? Gdje je domovina vašeg pjesništva?

Jedan od mojih čitatelja, izvrsni jazz-bubnjar Boris Beštak, komentirajući jezik(e) kojima pišem rekao je: njezin je hrvatski tako bogat. To mi je nekako bio najbolji odgovor na pitanje o jeziku. Moj hrvatski podrazumijeva oba moja jezika istodobno i supostojeće. Kao dio iskustava koje je izgradio svaki od njih u jeziku, poeziji i kulturi.

No čak i kad ne bi bilo prethodnika na čakavskom, svejedno bih mogla izgrađivati pjesnički tekst na čakavskome, jasno ako bih to učinila poetski razložno i estetski uvjerljivo. I onda, ako je to dobro napravljeno, to postaje književna činjenica hrvatske književnosti. Hoće li to netko takvim priznati ili neće, to više nije na meni, barem ne na meni kao onoj koja piše pjesnički tekst. Ali svakako jest na onima koji se žarko pozivaju na npr. Bourdieua uglavnom nesvjesni da je Črnja slične uvide metodom vlastitoga jezičnog iskustva ispisivao koje desetljeće prije njega.

Ali Wilhem von Humboldt je tu i zato da se moja protagonistica autoironično može malo narugati suvremenoj modi na znanstvenom tržištu koja ispisuje plahte i plahte tekstova iz perspektive postkolonijalne teorije, i sve to naravno na engleskom jeziku, blaženo, zapravo nesvjesna da svojim činom u trenutku ispisivanja teksta i izgovaranja izlaganja usvaja i utvrđuje jedan tip kolonijalnih posljedica. Osim toga, a to je presudno, čovjek na različitim jezicima različito misli. Neke ideje i neki koncepti čovjeku padaju na pamet samo zato što u jeziku na kojima misli postoji određena značenjska sastavnica te riječi koja u drugim jezicima ne postoji. Sad bih u fusnoti, da intervjui podnose fusnote, dodala vidi: Anna Wierzbicka, njemačku riječ za strah – Angst i Heide­gger. No von Humboldt je tu zbog događaja u konkretnoj pjesmi.