U sobi sa starim prijateljima

 -

Iskusniji čitatelji – a pritom mislim na čitatelje nešto starije životne dobi i one nešto upućenije u dosadašnje stvaralaštvo Nenada Rizvanovića (1968), Osječanina sa zagrebačkom adresom – već na prvi pogled shvatit će da ovaj pisac u novoj knjizi, kad je posrijedi tematski aspekt njegove proze, i dalje ostaje čvrsto zaokupljen popularnom glazbom. Na to upućuje njezin naslov, Longplej, naslovnica simbolički ilustrirana mikrofonom, pa i većina od ukupno sedamnaest naslova kratkih priča uvrštenih u zbirku. Informiraniji čitatelji sjetit će se, naravno, i Rizvanovićevih prethodnih zbirki priča Trg Lava Mirskog (2001) i Zemlja pleše (2006) te romana Dan i još jedan (2003) i Sat pjevanja (2009), u kojima je muzička tema ili dominantna ili snažno zastupljena.

Izd. Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2020.

Pa kad je riječ o Rizvanovićevu tako izraženu zanimanju za popularnu glazbu, nije nevažno podsjetiti, iako se ta činjenica često preskače, da se on osim književnom kritikom svojedobno ozbiljno bavio i rock-kritikom, najduže u glazbenom časopisu Heroina nova, koji je i uređivao. Stoga ne treba čuditi kad kaže (kao što bi rekao i njegov introvertirani pripovjedač): „Ja danas više i ne mogu pričati o sebi i drugima a da nije povezano s nekim muzičkim doživljajem ili događajem, što je zapravo i književna ideja knjige.“ Kao uzore i prethodnike svojoj zbirci kratkih priča Longplej Rizvanović navodi romane Commitments Irca Roddyja Doylea i Hi-Fi Nicka Hornbyja.

Vjerojatno će se dio čitatelja naći u dvojbi pitajući se kojoj književnoj vrsti i kojem žanru pripada ova knjiga. U razgovorima s autorom objavljenima u medijima u povodu njezina izlaska intervjuisti su vrlo oprezni i govore uglavnom uopćeno („knjiga“, „proza“); sam pak autor minimalno varira ovaj svoj odgovor sugovornicima: „Kao knjiga o muzičkom odrastanju u Osijeku krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, kao ‘nečista’, hibridna knjiga, poluautobiografska i fragmentarna, naizgled nepovezana, negdje između poezije i proze, i stvarnog i izmišljenog, ali ipak primjereno i u dosluhu s onim vremenom. Longplej nije knjiga koja se zalaže za političke i društvene istine, već je zapis o sretnom i osamljeničkom djetinjstvu, za koje su bili dovoljni gramofon i ploče, i o tome kako je bilo otkrivati svijet ispred gramofona.“ U jednoj prilici pisac ipak eksplicitno kaže da je Longplej „knjiga povezanih priča“; ali nije bez argumenata ni jedan intervjuist, koji svojim pitanjem/konstatacijom „krije li se u Longpleju roman i to bildungsroman?“ nalazi dovoljno pokrića i u autorovu odgovoru da „voli ‘nečiste’, hibridne knjige“.

Za svoj Longplej – taj „tekstualni patchwork sastavljen od emocija, utisaka i citata“ – autor kaže da je izrastao iz davnog svijeta glazbe, filmova i književnosti te da je tek kasnije shvatio da se njegov identitet formirao u „tom privilegiranom tipu odrastanja u istočnoj Europi, u ispremiješanim svjetovima, u jednoj austrougarsko-jugoslavenskoj palanci kakav je u to vrijeme bio Osijek“. Smatra, međutim, da je identitet Osijeka, poput mnogo drugih gradova u istočnoj Europi u novije vrijeme, jednostavno izbrisan i da mu je „stran i neprepoznatljiv“, ali zato izazovniji kao književna tema. U knjigama o Osijeku, veli, ne nalazi ništa blisko svojim iskustvima, a neke važne priče, njegove i tuđe, čini se da nitko neće napisati ako ih on ne napiše. Longplej je, otkriva Rizvanović, ujedno „‘muzički’ uvod“ u opsežniji roman Osijek, Jugoslavija koji upravo piše.

Obiteljske i osobne pripovijesti su važne i moraju se ispričati, uvjeren je Rizvanović; likovi iz njegove nove knjige „traže svoje mjesto pod osječkim nebom“. Narator tih kratkih priča, povučen dječak koji se teško otvara prema vanjskom svijetu, pripovijeda o svome otporu dominantnoj i agresivnoj majci koja je umislila da njezin sin mora ostvariti veliku glazbenu karijeru. S dosta opora humora i ironijskoga otklona govori o svojim pjevačkim kućnim i „javnim“ predstavama u kojima se pokazuje da nema ni talenta ni sklonosti prema klasičnoj muzici, ali s vremenom razvija razumijevanje i interes za rock-glazbu. Taj je razvoj polagan, od neosviještena osjećaja za loše („heavy metal je muzika za konclogore“) i za lijepo (dopadaju mu se Beatlesi i Stonesi) pa do mladenačke zagrijanosti i estetskog i kritičkog prihvaćanja panka i novog vala.

„Da bih shvatio što zapravo volim u rock glazbi, morao sam zaći još dublje u povijest, sve do početka 1950, i preslušati hiljade jazz, soul, folk i country ploča da bih shvatio da je moj muzički ukus sasvim smislen, da su svi žanrovi koje volim povezani (…).

Neke su ploče naprosto važne. Kad god nakon toliko godina stavim na gramofon neki vinil Genea Clarka, Randyja Newmana, Scotta Walkera i Briana Wilsona, dogodi se neki prekid i čini mi se kao da sjedim u sobi sa starim prijateljima, smijem se i razgovaram.“ Ovo je završni pasus završne priče Epilog: 1968: početak i kraj. Sličnu rečenicu narator je napisao i u priči Vladimir Levak i roboti govoreći o jednom američkom rock-sastavu: „Talking Heads bio je prvi bend koji se nije obraćao svima nego baš tebi. Slušao sam Talking Headse i pomišljao da razgovaram s poznanikom u sobi.“

Nisam dosad baš najbolje razumijevao pisce glazbene obožavatelje, činilo mi se da uvijek nekako neprilično pretjeruju. A eto, samo se nisu sjetili napisati takvu jednu rečenicu.