U sjećanje: fra Bono Zvonimir Šagi (Brodarovec, 11. prosinca 1932–Varaždin, 16. studenoga 2020)

Franjevac-kapucin, teolog, publicist fra Bono Zvonimir Šagi umro je 16. studenoga u 87. godini u Varaždinu od posljedica zaraze virusom COVID-19. Poznat po promišljanju i traženju odgovora na pitanja sadašnjega trenutka u Crkvi i društvu, ostavio je kritički i proročki trag. No slijedeći kapucinsku karizmu blizine narodu, za sebe je u predstavljanjima volio reći da je župnik, župnik iz Varaždina. „Uvijek moram misliti kako sam ja samo oruđe u Božjim rukama za vas jer svećenik je samo službenik Božji što je ljudima dan“, rekao je na misi zahvalnici uz šezdesetu obljetnicu ređenja. Upravo tu jednostavnost i blizinu ljudima istaknut će u sažalnici zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, posvjedočivši da je fra Bono „izgovorenom i pisanom riječju ostavio bogate tragove u kršćanskoj literaturi brinući se da sol ne obljutavi“.

Fra Bono Zvonimir Šagi / Snimio ANDRIJA TUNJIĆ

Fra Bono, krsnim imenom Zvonimir, rodio se 11. prosinca 1932. u Brodarovcu u općini Maruševac. U kapucinski red, u kojemu je već bio njegov stariji brat Tomislav Janko Šagi Bunić, stupio je 1950, a za svećenika je zaređen 1958. Na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1959. teologiju. Kao mladi svećenik bio je vjeroučitelj u zagrebačkoj kapucinskoj župi sv. Mihaela, gdje je prvi u Zagrebu, nakon što je ukinut vjeronauk u školi, organizirao vjersku poduku za srednjoškolce i studentsku mladež u župi. Po odluci nadbiskupa Šepera odlazi u Varaždin kako bi pripremio utemeljenje župa sv. Vida u Varaždinu i sv. Mihaela u Sračincu, koje su osnovane u listopadu 1961.

Djelovanje fra Bone od tada je usko povezano sa župom sv. Vida, kojoj je od 1961. do 2008. bio župnikom, a u više navrata obnašao je i dužnost poglavara u kapucinskome samostanu uz župu. U pet mandata bio je provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića, sudjelovao je na četiri generalna kapitula Kapucinskoga reda te je bio u jednome mandatu predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara u tadašnoj Jugoslaviji. Bio je uvjereni i zauzeti sljedbenik Drugoga vatikanskog koncila koji je koncilsku misao pretakao ne samo u pastoralno i teološko djelovanje nego i u dokumente svoje kapucinske provincije, posebno u ekonomski statut provincije, zalažući se za pravednost među subraćom.

Bio je blizak osnivačima Kršćanske sadašnjosti, u kojoj je, kao prvi i najdugovječniji suradnik, djelovao na području izdavaštva i publicistike, ali i kao predsjednik upravnoga i nadzornoga odbora. Od 1987. do 1992. bio je glavni i odgovorni urednik Aktualnosti Kršćanske sadašnjosti, svojevrsne katoličke novinske agencije, a od 1993. do 2002. glavni urednik Službe Riječi. Autor je više desetaka znanstvenih i stručnih radova te tridesetak knjiga u izdanju Kršćanske sadašnosti. Širokoj čitateljskoj javnosti najpoznatiji je po kolumnama u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana koje je redovito pisao od 1984. pa sve do smrti, a za koje je nagrađen 1996. nagradom Marija Jurić Zagorka Hrvatskoga novinarskog društva. Primajući 2018. Nagradu za životno djelo Hrvatskoga društva katoličkih novinara ohrabrio je mlade na djelovanje iz kršćanskih temelja u javnom prostoru. Dobitnik je i odlikovanja Reda Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića.

„Bio je osjetljiv za disanje svoga vremena“, istakno je varaždinski biskup Bože Radoš na ukopu fra Bone – „dobrog duha samostana, grada i biskupije“ – u kapucinsku grobnicu u Varaždinu, svjedočeći o tome kapucinu kao čovjeku Crkve koji se nije ustručavao biti slobodan u traženju. „Samo onaj tko je sav svoj život duboko i nerazdruživo usidrio u Isusa Krista može raditi za čovjeka, za Crkvu i za svijet, i onda kada od tih istih ne doživljava priznanje i pohvalu, nego napade i omalovažavanje. S odlaskom fra Bone odlazi i jedna generacija koja je prepoznala onaj sretni kairos koji se zove Drugi vatikanski koncil i koja je sve svoje snage ugradila u konkretnu Crkvu i narod sa željom da novi Duh, duh Koncila zaživi u našem narodu i u našim kršćanskim zajednicama“, posvjedočio je na misi zadušnici fra Bonin subrat, krčki biskup fra Ivica Petanjak.

Kritički analitičar koji je često zbog izravnosti izraza bio osporavan, kako će isticati provincijal Šarčević, u doba hrvatske tranzicije u tekstovima je upozoravao na različite nepravilnosti koje su se događale u društvu. Smatrao je da su kršćani posebno odgovorni za svijet, da trebaju biti „etički korektiv“. Prema fra Boni zadaća stvarne crkvene prakse, kako je napisao 1996, unošenje je pravog evanđeoskog duha u društveni vrijednosni sustav koji se sada iznova oblikuje. Posebno je promišljao važnu ulogu laika u Crkvi i u društvu. Na tome tragu u Bogoslovskoj smotri iz 1997. ističe deset teza za unapređenje dijaloške crkvene dimenzije koje ni danas nisu izgubile na aktualnosti, a u kojima je težište stavio upravo na vjernike laike, redovnike, intelektualce i žene u Crkvi.

Česta tema fra Bonina promišljanja bila je potreba dijaloga u Crkvi i u društvu, a taj se dijalog treba temeljiti – kako je to isticao sv. Ivan XXIII, a fra Bono neprestano ponavljao, na istini, pravednosti i ljubavi. „Nemojte odustajati od dijaloga i čitanja teologa“, rekao mi je na posljednjemu našem susretu na tribini Teološki četvrtak Kršćanske sadašnjosti, na kojoj je unatoč bolesti i visokim godinama redovito sudjelovao. Upravo fra Bonin posljednji tekst u Kani posvećen dijalogu svojevrsna je njegova oporuka i poruka nama koji ostajemo u sadašnjemu trenutku.