Svjetlost, sjena i praznina kao intima

Galerija Kranjčar u svibnju tekuće godine, u suradnji s kustosom Vanjom Babićem, započela je ciklus tematskih skupnih izložbi koje se neizravno referiraju i na pandemiju koronavirusom. Prva postavljena izložba bila je Natura vita s kojom je galerija otvorila vrata nakon dvomjesečne stanke zbog lockdowna, potom je uslijedila U ljetnom kodu, a trenutno se može pogledati Intima. U ljetnom kodu osvajala je kolorizmom, dok se Intima nadovezuje na Natura vita jer su obje izložbe orijentirane u smjeru kontemplativnosti – Natura vita u određenoj postromantičarskoj intonaciji, dok aktualna izložba donosi različite poglede na intimu samu.

Izložena su djela umjetnika različitih generacija  / Snimio Juraj Vuglač

Izložena su djela umjetnika različitih generacija, od kojih neka pripadaju kolekciji Kranjčar te su već bila izlagana unutar drugih samostalnih izložbi ili izložbenih koncepcija. Osjećaj intime umjetnici razvijaju u dijalogu s gradom kao simbolom (Đorđe Jandrić), prazninom gradskog prostora (Damir Sokić) ili pejzaža (Vlatka Pavić), s interijerom (Lea Vidaković, Danijel Žeželj, Matija Čop i Vanja Šolin, Alem Korkut), unutar romantičarskog odnosa prema napuštenom predmetu (Alba Miočev), osobnom dijalogu s tijelom (Paulina Jazvić), ili kroz odnos ljubavnika (Zoltan Novak). Osjećaj čežnje prema određenoj osobi ili osobama emanira veći broj radova (Sokić, Vidaković, Žeželj, Novak, Korkut).

Ambivalentna pozicija intime

U tekstu deplijana izložbe kustos Babić spominje ambivalentnu poziciju intime unutar pandemije virusa COVID-19 – s jedne strane njezino poticanje ostankom u sigurnosti vlastitih domova, a s druge restrikcije socijalizacije. Što je još važnije za poziciju intime u današnjem društvu – ona je već zapala u krizu na prijelazu prošloga u ovo stoljeće u korist nekontrolirana bujanja voajerizma, emisija poput Big Brothera ili Farme, a potom dolazi do razvoja društvenih mreža koje intimu svode na svojevrsni brend, nešto što se više ne dijeli samo s najbližima već s prijateljima na Facebooku jer sve mora biti objavljeno. Današnji odnos prema intimi jest, kako Babić piše – šizofreničan.

Damir Sokić, Youkali, 2012.

Sve udaljeniji od onoga što ona u srži jest. Riječ je izvorno latinska – intimus – što znači najunutarnjiji, a odnosi se na duševni svijet pojedinoga ljudskog bića. Dakle, čak ne samo na unutarnji nego na onaj najunutarnjiji duhovni život. Vjerojatno je dominantan problem nestajanja intime taj što kao pojedinci nismo istinski u kontaktu sa samima sobom, a posljedično ni s drugima. Paradoksalno, možda baš stoga, kako izložba pokazuje – prazna mjesta znaju biti vrlo intimna. Riječ je o vanjskim prostorima, dijelovima imaginarnih ili stvarnih gradova koji čekaju da budu ispunjeni sadašnjošću ili sjećanjima.

Kao što piše u pismu koje je dio izloženog rada Youkali (lakirano drvo, tekst, 2012) Damira Sokića: „Gužva je, ali ima i usamljeničkih mjesta. Ima jedno, meni najdraže, i tebi bi se svidjelo. Mali trg s govornicom, o kojem smo već pričali. Mnogi koje znaš navrate tu i ne vidim baš da međusobno razgovaraju. Prije su ulazili u tu divnu govornicu i pričali kao sa zrakom.“ Izloženi rad pripada širem ciklusu radova koji kombiniraju malene skulpture na postamentima s različitim tekstovima pisama upućenih autoru.

Pisma su službeno nepotpisana, tako da dolaze od nekog, bilo kojeg, nevidljivog autora pripovjedača. Ovdje promatrača zaposjeda praznina koja izranja iz žudnje, i taj kontekst stvara intimu. Srodan osjećaj praznine onom Damira Sokića, samo u različitom mediju, donosi fotografkinja Slavka Pavić u radovima Konjanici I, II, III, IV (1969). Je li ovdje, kao što je često slučaj s radovima te umjetnice, riječ o fotodokumentarizmu? Nadrealna potka scena konjanika u zimskom krajoliku što blijedi i iščezava budi sumnju u tu činjenicu.

Kad se figura, pak, sama nalazi u prostoru interijera, ona oživi prostor onoliko koliko treba da on postane intiman, a da ga nikad ne zaposjedne. Tek u praznini prostora i vlastitoj samoći dolaze do izražaja zvukovi cijeđenja rublja; tek kad vapimo za drugom osobom, intima svjetlosti i sjene stupa na snagu, a interijer odražava naš unutrašnji svijet. Jer što bolje oblikuje intimu nego svjetlost? Toga su bili svjesni svi majstori slikarstva u povijesti. A u današnjem vremenu i na ovoj izložbi tu činjenicu odlično odražava animirani lutka-film, triptih Sestre (2012) Lee Vidaković, sastavljen od triju animiranih filmova od kojih svaki prikazuje po portret jedne sestre koja tuguje za sestrom koja nedostaje. Intima se postiže osvjetljenjem koje asocira na ono majstora zlatnog doba nizozemskog slikarstva te minucioznom razradom detalja samih prikazanih interijera.

Intima osvjetljenja

Konzistentan zvuk cijeđenja i kapanja vode prostire se izvan sama prostora animacije u stvaran prostor galerije, kreirajući tako paralelan narativ izložbe. Srodan doprinos Intimi, samo u različitom mediju, postiže skulptura Istok (2010) Alema Korkuta koja prikazuje kipareva tada osmogodišnjeg sina. Postavljena u središte galerije, ona živom, skulpturalnom prisutnošću pridonosi plastičnosti i dinamici prostora izložbe. Istok povezuje i izložbeni interijer s javnim prostorom ispred galerije, vidljiv već iz daljine kroz njezine staklene stijenke.

Za ovaj rad bitan je i specifičan postament koji se pod čvršćom figurom dječaka lagano uvija, kao da će se rastopiti. Takav osjećaj krhkosti i senzibilnosti s jedne strane, te čvrstoće i bezobzirnosti s druge, priziva još jedan rad na izložbi, onaj Pauline Jazvić – diptih Inside out (kombinirana tehnika, 2014), samo što je u ovom slučaju on izražen u kombinaciji različitih materijala – tkanine haljine izložene kao uokvireni ready made objekt te druge haljine na koju umjetnica ušiva žilete, kao simbole obrane od vanjskoga svijeta.

Jedini rad na izložbi gdje se individualni, unutarnji svjetovi stapaju s vanjskima u jedinstvu topline dvaju međusobno isprepletenih tijela jest Zagrljaj (ulje na platnu, 2020) Zoltana Novaka. Unutar trenutnosti zagrljaja dvije iscrtane svijetle figure zaposjedaju prostore i narative, praznina se smanjuje, a igre svjetlosti i sjene iščezavaju poput zimskog pejzaža Pavićeve i postaju tama.

Svi ostali radovi na izložbi odražavaju neku vrstu zebnje, i stoga je Intima odličan vizualni okidač za promišljanje same teme, sagledavanje različitih mogućnosti za koje ne bismo pomislili da one jesu intima i da ih COVID-19 ili društvene mreže ipak ne mogu istrijebiti. Intima je ovdje, samo trebamo ponovno naučiti gledati, zaključati pametne telefone kako bismo otključali same sebe.