Sto godina samoće

Kažu da je Gabriel García Márquez pisao Sto godina samoće u posvemašnjoj bijedi, prehranjujući obitelj rasprodavanjem vrijednosti iz kućanstva. Hrvatski književnik, poglavito onaj koji se u potpunosti posvetio svom pozivu i ostvario status samostalnog umjetnika, ali ne samo on, već dugo balansira na rubu siromaštva. Korona je pisce (nas) gurnula preko tog ruba. Izdavači su smanjili planove i ambicije, televizija je sustav zatvoren sam u sebe, neki časopisi ne plaćaju honorare autorima, a oni pošteniji jedva da plaćaju, tribine su ukinute (preostalo je tek nekoliko koje su prešle na internetski oblik održavanja), kazališta ne pripremaju nove predstave, isto je i s filmom. Da ne nabrajam dalje, književnicima su zatvorene gotovo sve mogućnosti ostvarivanja prihoda. Knjige se slabije prodaju jer je srednji sloj, a on je najveći konzument kulturnih dobara u svim državama, osiromašio, pa se okrenuo čitanju knjiga posuđenih u javnim knjižnicama. Barem to bi bilo dobro da književnik u tome nije zakinut, a zakinuo ga je onaj tko bi se trebao brinuti o njemu, biti njegov partner – Ministarstvo, naime, već više od tisuću dana izbjegava izvršenje svoje zakonske obveze isplate prava od „javne posudbe“. Književniku preostaje samo osjećaj posvemašnje, stogodišnje samoće. Ne kao naslov romana, već kao konstatacija činjeničnog stanja.

Novi predsjednik DHK smatra da su književnici zapostavljeni / izvor Facebook DHK

Ne kažem da nisu vidljiva nastojanja Ministarstva da pronađe nekakva rješenja ove situacije. Raspisuju se neki novi natječaji, traži se izrada kriterija za stimulacije, ali sve se to čini kao mahanje šarenom krpom obećanja o boljoj budućnosti, da se dobije na vremenu i prebrodi ova godina. Onda će mahati nekim novim bombonom da se dočeka ljeto i tako u nedogled.

Postoje učinkovita rješenja koja mogu stupiti na snagu odmah i nužno ih je primijeniti odmah. Sada je teško.

Spomenut ću samo dva.

Prvo – izvršiti zakonske obveze. (Nije li paradoksalno da mi moramo moliti izvršnu vlast da se drži zakona?) Prestati izbjegavanje potpisivanja ugovora o javnoj posudbi za 2018, a ujedno bi trebalo potpisati i ugovor za 2019. godinu, koja je obrađena i čeka volju Ministarstva da ispuni svoju dužnost, budući da je već i 2020. pri samu kraju. Pri tome je nužno povećati ukupni iznos i to ne zbog nekih karitativnih razloga već zbog toga što se nije mijenjao od 2013, a u međuvremenu se radikalno povećao broj posudbi, povećala se i prosječna plaća (nažalost ne toliko radikalno).

Od 2013. ukupni iznos je dva milijuna kuna. Na prvi pogled to može ostavljati dojam sasvim zadovoljavajuće cifre. No samo na prvi pogled i samo onima koji ne znaju o čemu je riječ.

Taj se iznos dijeli svim književnicima, prevoditeljima i ilustratorima čije su se knjige u godinu dana posuđivale u javnim knjižnicama. U 2017. godini ukupno su u obračunu bila 1573 domaća autora. Kada se onaj naoko zadovoljavajući iznos umanji za troškove pa podijeli na sve autore, ispada da je prosječni autor dobio oko 1000 kuna za godinu dana. Naglašavam prosječni, a pritom se ni najčitaniji nisu obogatili, niti mogu na tome zasnivati egzistenciju, a većina nije dobila ni za metar ogrjevnog drva.

Prihvaćam mogućnost da to i dalje nekomu može ostavljati dojam sasvim zadovoljavajuće cifre. No opet samo onima koji ne znaju o čemu je riječ.

U toj istoj godini ostvarilo se 4.872.584 posudbi. Godinu prije, kada je bio jednak ukupni iznos, bile su 3.105.384 posudbe. Trend je radikalnog rasta, a kako se ukupni iznos ne mijenja, čitava se ideja obezvređuje. Tim više, ako se ispune moja očekivanja, ove će godine biti i više od šest milijuna posudbi.

Usporedbe radi, 2017. gotovo pet milijuna ljudi komuniciralo je s književnim djelima posredovanjem javnih knjižnica za dva milijuna kuna, a prosječni film, koji je vidjelo tri tisuće ljudi, koštao je šest ili više milijuna.

Naravno da ne mislim kako filmu treba išta smanjivati, već da književnosti treba i više nego udvostručiti. To bi bilo nužno i bez krize izazvane koronom, a sada je to jedan od učinkovitih načina da se pomogne onima koji su to zaslužili.

Drugo – svim književnim časopisima koji uredno plaćaju autorske honorare jednokratno dati dodatna strogo namjenska sredstava za povećanje honorara za izvorna književna djela, a časopise koji ne plaćaju autore prestati financirati. Tako bi književnici dobili mogućnost da zarade za egzistenciju, a i kvaliteta časopisa višestruko bi se povećala. Na taj način lakše bi i s dostojanstvom prebrodili ovu krizu.

Koliko bi to povećanje trebalo biti, pa da urodi očekivanim plodovima? Idealno bi bilo da se veže uz prosječni dohodak, kao što se u nekim pradavnim vremenima pokušavalo. To znači da cijena autorskog arka (oko šesnaest kartica) bude kao prosječni osobni dohodak. Dakle oko 250 kuna za karticu ili oko 25 kuna za stih objavljene pjesme.

U ime svih članova Društva hrvatskih književnika i u ime svih kojima je egzistencija povezana s književnošću ne tražim milostinju, već da u vremenu kada se opravdano pomaže poduzetnicima, ugostiteljima, taksistima…, možemo zaraditi i da naše ministarstvo spozna da je nama jako teško. Onima koji nemaju za ogrjev, isključena im je struja, blokirani su zbog neimaštine, zbog svega toga i njihovim kolegama, svaki je dan kao sto godina samoće.