Skladbom riječi protiv rata

Pjesnik, diplomat i po struci liječnik, Drago Štambuk liječi i jezik od svih današnjih mucanja, natuknica, od poremećena leksika, svih narušenih sintaksi i ostalih bolesti „modernoga“ doba – Štambuk čuva jezik kao živi i slojeviti organizam, temeljito radi pjesničku „obdukciju“ i secira sve dijelove jezika i duše, otkrivajući nam uvijek nove nijanse te čudotvorne cjeline. To pokazuje i njegova nova zbirka Angjeo s bakljom, Atahualpa, nedavno nagrađena uglednom nagradom Tin Ujević Društva hrvatskih književnika. I ovoga puta pjesnik je zaokupljen drevnim kulturama (Atahualpa je bio posljednji car Inka, kojeg su ubili španjolski osvajači), iskazujući svoj „ranjivi“ kozmopolitizam što ga je rastegnuo kao lepezu putujući po svijetu, no odasvud i odvajkada čuje se topot osvajača koji prijete i posljednjem utočištu humanizma.

Među tim oskvrnutim  civilizacijama jest i Hrvatska – pjesnik gleda „magleni plašt nad domovinom“, njezinu kob zavija u originalne metafore i mitske slike „pobjeđujući“ sve parolaške usklike, kojima se teško mogu othrvati mnogi domoljubni pjesnici. No unatoč svim dramama na zamračenoj pozornici povijesti, u Štambukovoj poeziji (pa i u ovoj zbirci) uvijek se pojavljuje plam plemenita neba, što osvjetljuje krhki put od zemlje do zvijezda i od zvijezda do zemlje, kamo se pjesnik uvijek vraća, jer ne želi (kukavno) pobjeći u školjku transcendencije i zatvoriti vjeđe pred kušnjama svijeta. Hoće se osvježiti, udahnuti vječnost kao kisik kako bi snažniji hodio putovima i stranputicama ovozemaljskim, ne uzvisujući pjesnički usud nad usudom obična smrtnika.

Estetski i etički putokaz

Ljudski je duh „prepunjen“ mukama, trudom i nadom, raspinje se na sve strane, a pjesnik „zaziva“ drugog čovjeka (odnosno sve ljude, čovječanstvo) kako bismo u altruističkom zanosu svi zajedno bolje podnijeli planetarne zamke. Štambukova poezija lišena je egoizma, odnosno ona nije samopromocija pjesničkog umijeća, nego estetski i etički putokaz za sve suptilne ljude koji teško preživljavaju u dvojstvu svjetla i tmine, svratišta i visine – ona je pitomi kalež za sve one koji su rasuti u ovom rasutom modernom svijetu, ali se mogu u sebi i sabirati uz ideale Boga, ljubavi, dobra. Tako pjesma Svijet kao snijet završava: „Ja pjevam budućem slušaču, / pomniku trpkom, u mrkloj / tišini svjetske noći.“

Izd. Tonimir, Varaždinske Toplice, 2019.

Moglo bi se reći da su Štambukove pjesme, pisane počesto arhaičnim jezikom (kako bi se iskazalo „svevrijeme“ kušnji), svojevrsni romantičarski zov za buđenjem duha. Pjesnici romantizma ovaj su svijet gledali kao prazninu koju će pjesnici ispuniti vihornim emocijama i stihovima i probuditi njegovu zaspalu estetsku i strastvenu ćud. Danas je slika, dodajmo, obrnuta – u prepunjenom životu (reklamama, medijima, igrama) duša čami prazna. To govore i Štambukovi stihovi: „Gradim zid, eda potaknem znatiželju: / što je na drugoj strani? / Mutanti i klonovi, roboti i hladne žlice // marširaju prašnjavom cestom / u Nigdinu XXI. stoljeća.“

Stoga je često povišen, pa i proročanski ton Štambukovih pjesama „opozicija“ praznini i hladnoći suvremenog svijeta – pjesnik se mora uzvisiti ako se već čovjek tako unizio. Dubokoj pohlepi i gluposti valja se suprotstaviti jednako tako dubokim spiritualizmom, kako bismo „balansirali“ između zla i dobra, mraka i svjetla, preživljavali dok ponovno ne zaživimo i ne nadživimo svoju raspetost. Bilo bi jako pogrešno reći da je Štambukov svijet crno-bijeli (tama – svjetlo), jer on prepleće sva stanja ovoga svijeta u raskošnim metaforama, jedne sile prelaze u druge, ovozemaljsko uranja u vječno, nastaje tajnoviti koloplet značenja, odnosno pjesnik strpljivo, stoički plete gnijezdo života u kojem je sve gusto i sveznačno. Tako u jednoj pjesmi kazuje: „U crnoj točci stane cijeli svemir. / Kozmos je crna točka iz koje se širi / tama što prelazi u snovitu svjetlost, / u naše oči – stvarajući biće tvarnoga čovjeka. / A nema kraja nit’ početka. Oduvijek i zauvijek / svemir se obnavlja i traje, u tebi i tvom prahu, čovječe.“

Ozvučen svijet

Štambuk će u pjesmama oslikati i ozvučiti čitav svijet, pa ćemo tako osjetiti žezla, krv, crne papige, jauke, ali i pjev slavuja, ljepotu eukaliptusa, pijetlova… sve je to velika disharmonija svijeta, ali pod dirigentskim palicama Drage Štambuka svjetsku aritmiju ipak nadglasava lijepa skladba duše, orkestar koji na koncu potire sve neuke svirače, glupe kolovođe i autore lakih nota.

Za razliku od nekih ranijih zbirki, u ovoj je dosta pjesama pisano „jednostavnijom“ sintaksom, dok se svijet i smisao, naravno, nisu promijenili – Štambuk pokazuje da znade majstorski „plesti“ riječi, rečenice i značenja, često smišljajući i vlastiti leksik, a znade i sveznačne sile svijeta prenijeti i u čitljiviju poeziju, namijenjenu onima koji duboko osjećaju svijet, ali nemaju možda iznimnu jezičnu kreativnost koju Štambuk njeguje cijeloga života, kako u svojoj poeziji ne bi samo „dopisao“ svijet, nego u nj i „upisao“ vlastito leksičko blago.

I dok se danas jezik svodi na „natucanja“, Štambuk, kao za inat vremenu, gradi, dograđuje i uvijek nadograđuje pjesnički jezik, pokazujući da duša uvijek ide suprotnim smjerom od isprazne zbilje (premda povlači za sobom sav njezin ružan teret) – duša ima svoju abecedu, svoj jezik, svoj glas i svoju gestu. A dušu Štambuk rentgenski razotkriva, kao pravi liječnik specijalist, i sjajnim jezičnim alatom liječi njezine metastaze.

I premda je zrcalo kroz koje gledamo svijet zamagljeno i puno rasplesanih crnih silueta, ljudski dah može ga razbistriti pa da kroza nj pogledamo i u ljepotu i usporimo hiroviti film povijesti i egzistencije, „režući“ ga na ugodne kadrove mira. Unatoč našim ranjenim dušama, samoživi duh, kao zaseban entitet, u Štambukovoj je poeziji nepobjediv, što lijepo kazuju haiku-stihovi: „Ništa ne čineći, / samo od sebe / stablo raste.“

Tiha invazija riječi

Štambuk i u ovoj zbirci (koja okuplja poeziju, poeziju u prozi i haiku-stihove) ne zbori samo o čovjeku nego i o čovječanstvu. Zbori o raznim civilizacijama i kulturama pod kopitima povijesti, o silama ljubavi što se uvijek probijaju kroz tamni spektar tame, o vječnosti koja guta sve ono nemilo i konačno, o božanskom nebu kojim valja koračati kao i zemljom. Čovjek je poput trske koja se slama pod vjetrovima, no ipak ne puca, nastoji ostati u duhovnoj vertikali, pogotovo danas, kada pohlepno tržište svijeta, unatoč svim bojama i oblicima, na koncu izjednačuje sve i ostavlja mukli nemir i suhu bezbojnost.

Važno je naglasiti da Štambuk i u ovoj zbirci dočarava jezik kao visoko estetiziranu čipku, kao iznimno suptilno i strpljivo tkanje, kao unikatnu tvorevinu naspram sveprisutne, pa tako i pjesničke komercijale današnjega doba. Ljubav, Krist, vječnost… tko li može uništiti tu duhovnu terapiju, unatoč današnjim kojekakvim popularnim „ordinacijama“ duha? I može li itko osporiti Štambukov trostih: „Svjetlosne godine / varnicama kozmosa / čvrste usud pjesnika.“

Štambuk kroji bešumno oružje protiv ratoborna svijeta, a svijet mu ne može uzvratiti. Čovjek možda i jest žrtva, ali pjesnik je pobjednik koji uzvraća neuništivom, tihom „invazijom“ riječi, a to može činiti iz bilo koje točke svijeta. Pjesnik je i u ovoj Štambukovoj zbirci nevidljiv, ali iskusan i mudar neprijatelj rata, s vrsnom (jezičnom) strategijom samoobrane.

Drago Štambuk, autor velika opusa, pokretač važnih manifestacija i dobitnik brojnih domaćih i svjetskih priznanja, tu je „bitku“ sa svijetom već odavna dobio. Pa poput trkača koji poslije zlatne medalje i dalje trči, i Štambuk poslije mnogih priznanja vježba i dalje svoje jezične „skokove u vis“, a ne sumnjamo da će u njima i dalje ostati rekorder.